Misao pape Benedikta XVI. bit će nam velika riznica u dijalogu sa svijetom » Tekstovi

Razgovor: Marta Carti

Helena Anušić

01.02.2023.

s. Marta Carti, članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, bioetičarka na Zavodu za integriranu i palijativnu skrb KBC-a Rijeka i predavačica na Katedri za javno zdravstvo Fakulteta zdravstvenih studija u Rijeci.

Posljednjega dana stare godine preminuo je papa emeritus Benedikt XVI. Tihim glasom, ali na lako prepoznatljiv način, na talijanskom je rekao: ‘Gospodine, volim te!’ U ovim njegovim posljednjim riječima sažet je život Josepha Ratzingera koji se godinama pripremao za konačni susret s Gospodinom. A milost susreta s ovim ‘Papom teologom’ imala je Marta Carti koja je svoju doktorsku disertaciju obranila na temu “Bioetika Benedikta XVI – novi bioetički model?” i s kojom je bio upoznat i sam papa Benedikt XVI.

Papa Benedikt upozoravao je na diktaturu relativizma jer ona čovjeku daje slobodu koja je samoj sebi svrha i koja se bez istine o čovjeku promeće u besmisao – tu pojavu uočavamo nažalost svuda oko nas.

U listopadu 2016. godine na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum u Rimu obranili ste doktorsku disertaciju pod naslovom “Pristup Benedikta XVI bioetici u kontekstu drugih bioetičkih modela”. Prije nego Vas zamolim da nam približite Vaš doktorski rad, imali ste milost susresti se s papom emeritusom Benediktom XVI. u siječnju 2017. godine. Podijelite s nama sjećanja na taj susret.

Susret s papom Benediktom XVI za mene je bio neočekivani dar na završetku mojega doktorskog studija u Rimu. Posebno mi je u sjećanju ostala njegova smirenost, koncentracija na ono što govorim i blagost. Kad sam mu prišla osjećala sam veliku tremu, ali njegova me mirnoća opustila i počela sam s njim razgovarati kao s prof. Ratzingerom s kojim sam se godinama družila kroz njegovu pisanu riječ. Bio je to za mene nezaboravan susret.

Taj susret mogu zahvaliti zauzimanju profesora Ralpha Weimanna koji je u komisiji za obranu rada, po službenoj dužnosti, bio osporavatelj moje doktorske teze. Moj mentor prof. Woodall, da me umiri neposredno prije obrane mi je rekao da se ne brinem, jer da će osporavatelj teze biti ili stručnjak za bioetiku ili stručnjak za Ratzingera. Kada su se preda mnom pojavili članovi komisije, nekoliko minuta prije obrane i mentor i ja shvatili smo da je osporavatelj teze nositelj dviju doktorskih titula i to doktor bioetike i doktor dogmatske teologije, s doktoratom postignutim iz teologije Josepha Ratzingera.

Prva rečenica koju mi je prof. Weimann rekao je da sam hrabra osoba, jer kad je vidio naslov teze prva mu je misao bila kakve veze ima Joseph Ratzinger s bioetikom, ali da mu je kad počeo je čitati odmah postalo jasno u kojem smislu sam povezala Ratzingerovu antropologiju i bioetička pitanja. Na kraju obrane prof. Weimannu je rekao da će se pobrinuti da i papa Benedikt XVI dobije primjerak moje knjige kad iziđe.

Dva mjeseca kasnije kad je fakultet izdao moju knjigu prof. Weimann me nazvao i rekao mi da će papa Benedikt tih dana imati jednu privatnu audijenciju i da me on već prijavio. I bio je to jedan rimski, zimski dan, u kojemu sam susrela tog velikog ali skromnog i poniznog čovjeka u Vatikanskim vrtovima u blizini samostana u kojemu je živio. Ukratko sam se predstavila i predstavila sam doktorsku tezu. Papa Benedikt me saslušao, pitao me odakle dolazim i zahvalio mi što sam se bavila njegovim djelom.

Za Vašu doktorsku disertaciju prigodom inauguracije nove akademske godine 2017./2018. na Sveučilištu Regina Apostolorum u Rimu, dodijeljena Vam je nagrada za akademsku izvrsnost. U disertaciji ste se bavili relacijskom antropologijom (antropologijom odnosa) Josepha Ratzingera i njenom primjenom u polju bioetike, istražujući njene posebnosti u odnosu na druge bioetičke modele.

Da, u tri dijela i pet poglavlja moje teze obradila sam govore pape Benedikta XVI. i njegove enciklike gdje su izravno ili neizravno obrađivane teme iz područja bioetike. U prvom poglavlju. U drugom poglavlju bavila sam se njegovom antropologijom – poimanjem čovjeka stvorenog na sliku Božju. Zatim sam u drugom dijelu obradila najpoznatije bioetičke modela – njih pet. Osim tih pet modela dala sam jedan prikaz pristupa bioetici u Hrvatskoj i na kraju vrjednovala doprinos misli J. Ratzingera – Benedikta XVI. bioetici i bioetičkim pitanjima i dilemama.

Temeljni koncepti u antropologiji J. Ratzingera su ljudska osoba, istina, sloboda, integralni ljudski razvoj, interdisciplinarni dijalog te transcendentalna nada i to ste studiozno obradili u tri dijela i poglavljima. Možete li nam objasniti do kojih zaključaka ste došli?

Središnja tema moje doktorske teze bila je čovjek kao slika Boga koji je Trojstvo – zajedništvo osoba Oca, Sina i Duha Svetoga u ljubavi. I Isus Krist kao čovjek ostvaren u punini – Pravi čovjek. Istina o čovjeku. Da bi mi mogli živjeti tu sličnost s Bogom u življenju odnosa, u relacijama, naši odnosi trebaju biti relacije ljubavi, u istini; otvorene dijalogu s drugima; ostvarene slobode ali slobode koja ide ususret drugome, koja se ne izolira od drugih, od društva. Suprotno, dakle, često shvaćenoj ljubavi koju ne zanima istina, zatvaranju u svoj svijet, slobodi koja znači kidanje svih odnosa – u obitelji i u društvu. Ljubav, istina, sloboda i dijalog – u svijetlu osobe kao relacije – preduvjeti su integralnog ljudskog razvoja koji je razvoj svakog čovjeka i cijelog čovjeka u svim njegovim dimenzijama – duhu, duši i tijelu. Bioetika je dio tog ljudskog razvoja – jedan važan dio – jer bioetičke dileme dotiču konkretan život ljudi (pobačaj, eutanazija, umjetna oplodnja, zamrzavanje embrija) kao i granice našega razvoja – smijemo li učiniti sve ono što možemo učiniti – npr. u biomedicini. Ili možemo li živjeti neodgovorno uništavajući naš planet? Kad uđemo dublje u ta pitanja lako je uočiti povezanost i međuovisnost svakoga od nas o drugome i cjeline o svakom pojedincu.

Kada govorimo o bioetičkim pitanjima, u središtu su najčešće teme eutanazije i pobačaja, a iste niste zaobišli analizirajući posebnosti bioetičkog pristupa J. Ratzingera ovim temama.

Pitanja pobačaja i eutanazije, nisam obradila kao zabrane i dopuštenja, nego sam ih stavila u širi kontekst – što ta pitanja ili odluke znače za osobu koja je slika Boga – relacije u ljubavi. Što za nju, koja je suočena s tim najčešće dramatičnim pitanjima ljudskoga života, znači zatvoriti se pred životom druge osobe ili odustati od vlastitog života. U tom širem kontekstu, vidimo da takve situacije nisu samo pitanja pojedinaca – one dotiču obitelji, prijatelje, ostavljaju posljedice na društvo kao i na samu osobu.

Svako zatvaranje pred drugim je gubitak i za onoga koji se zatvara i za zajednicu, zatvaranje ranjava osobu, osoba se otvara životu kada osjeća podršku, prihvaćanje, pomoć, brigu. Svako bioetičko pitanje dublje zahvaćeno unutar slobode pojedinca prepoznaje odgovornost cijele zajednice koja često nije bila tu za drugoga u potrebi. Mi danas imamo ljudska prava, znamo norme i principe, ali sve to nije dovoljno da se osoba zaštiti od patnje koju uzrokuje izoliranost – odvojenost od drugih i težina onoga kad je čovjek sam u patnji. Čovjek se želi osloboditi patnje, ali patnja i ljubav su takoreći isprepletene jer ljubav stavlja drugoga na prvo mjesto, a odreći se egoizma traži žrtvu od čovjeka.

Patnja se umanjuje kada ju se podijeli s drugima, kad ju čovjek ne nosi sam. U svome poslu ja svakodnevno susrećem ljude koji su na kraju svoga života… kad su oni okruženi svojim bližnjima, kad su opskrbljeni lijekovima za smanjenje boli i kad svoje zadnje trenutke mogu živjeti u obnovi odnosa – obiteljskih, bračnih, prijateljskih – ti ljudi umiru u miru, njihove se obitelji brže oporavljaju od gubitka člana, posebno ako ih se podrži u procesu žalovanja i ako imaju s kime podijeliti svoj gubitak. Zajednica i obitelj na okupu čine sve te teške životne situacije lakšima i izdržljivijima. Želja za eutanazijom često je vapaj za pomoć… mi danas imamo sredstva za pomoći ljudima i stoga trebamo eliminirati njihovu totalnu bol – fizičku, psihičku i duhovnu ali time ne trebamo eliminirati čovjeka.

Ako govorimo o pontifikatu pape Benedikta XVI., riječki nadbiskup Mate Uzinić po primitku vijesti o preminuću pape Benedikta je kazao da je ovaj papa, upozoravajući na opasnosti relativizma, svojom papinskom službom katoličku vjeru smjestio u okvire kako bismo mogli razlikovati ono što je i ono što nije naš katolički nauk.

Diktatura relativizma bila je važna tema pape Benedikta XVI. odnosno prof. Ratzingera koji se s posljedicama te diktature susretao kao prefekt Kongregacije za nauk vjere. Ne ulazeći dublje u to pitanje, reći ću samo da je papa Benedikt XVI. naše vrijeme vidio kao vrijeme u kojemu je tehnološka kultura zamijenila kulture u kojima je, do nje, uvijek u središtu bila vjera kao vrelo iz kojega su crpile svoje vrijednosti, a vrijednosti su ono što čovjeka pokreće.

Tehnološka kultura obilježena je odbacivanjem spoznatljivosti istine – tzv. agnosticizmom i individualizmom u kojemu onda svatko ima/stvara svoju istinu. Tehnološka kultura daje privid da čovjeku istina nije ni važna i da sve što mu treba on može sam proizvesti. Međutim čovjeku je evidentno da ne može živjeti sam, da je biće odnosa, da je njegovo postojanje vezano za biti od drugoga, biti s drugim i biti za drugoga i da samo u tim odnosima on može spoznati sebe, ostvariti puninu svojega čovještva. Čovjekov smisao nikad ne može biti vezan samo za stvoreni svijet, naš je smisao nadnaravan i to opet vidimo u najvažnijim životnim iskustvima – u vjeri, u povjerenju, u ljubavi – oni se ne mogu proizvesti.

Papa Benedikt upozoravao je da na diktaturu relativizma jer ona čovjeku daje slobodu koja je sama sebi svrha i koja se bez istine o čovjeku promeće u besmisao – a tu pojavu uočavamo nažalost svuda oko nas.

Papu Benedikta, teologa, naslijedio je papa pastoralac – Franjo koji je prije nekoliko dana na općoj audijenciji za svog prethodnika rekao da je bio veliki učitelj. Njegova oštroumna i uljudna misao nije bila autoreferencijalna, nego crkvena, jer nas je uvijek htjela pratiti do susreta s Isusom. Isus, Raspeti i Uskrsli, Živi i Gospodin, je bio cilj kojem nas je papa Benedikt, ruku pod ruku, vodio, rekao je papa Franjo. No, možemo reći da je i papa Franjo također veliki učitelj kateheze.

Na misi za papu Benedikta u riječkoj katedrali 2. siječnja, riječki nadbiskup Mate Uzinić između ostalog rekao je da je pontifikatu pape Franje trebao prethodnik kao što je bio papa teolog Benedikt XVI. a da je papi Benediktu trebao nasljednik kao papa Franjo koji je okrenut pastoralu. Nesporna je istina da je u kršćanstvu vjera bez djela mrtva. Iako se i vjera i djela isprepliću o oba pontifikata, možemo govoriti o jačim naglascima promatrajući ih općenito. Papa Benedikt XVI. svojim teološkim radom nastojao je dati jasnoću kršćanskoj poruci odnosno Objavi i razumijevanju čovjeka kao slike Boga koji približavajući se toj slici postaje više čovjek, a udaljavajući se od te slike gubi samoga sebe. Kod pape Franje naglasak je, mislim, na susretu s čovjekom u kojega je Bog utisnuo svoj lik i prepoznavanje konkretnog čovjeka kao pravoga puta do susreta s Bogom. Ali kao što sam rekla radi se samo o naglascima, iako su oba pontifikata obilježena i vjerom i djelom.

Mislim da će nam misao pape Benedikta XVI. u budućnosti biti velika riznica u kojoj ćemo tek početi tražiti odgovore na pitanja s kojima ćemo biti suočeni u dijalogu sa svijetom u kojemu živimo i djelujemo i koji je nažalost često polariziran i obilježen sukobima i ratovima. Jednom zgodom sudjelujući na sastanku na kojemu se sudionici nisu mogli složiti oko nekih pitanja i stoga je došlo do verbalnih sukoba i nadglasavanja vikom, papa Benedikt XVI. utišao ih je rekavši im da je argument ili valjan ili nije i da ih poziva da stišaju tonove i pojačaju argumente. Mislim da je to dragocjena poruka i nama kršćanima s kojom trebamo ići ususret čovjeku 21. stoljeća.

Iz rubrike:
Razgovor