„Ovo se ne tiče samo mene ili mog sela, ovo se događa po čitavoj regiji Tigraja”
Humanitarnost

„Ovo se ne tiče samo mene ili mog sela, ovo se događa po čitavoj regiji Tigraja”

Objavljeno

Približavajući se osnovnoj školi Ara, oblaci se prašine uzdižu s polja. U tlu nema ni kapi vlage. Rezultat je to ovdašnje razorne suše koja prijeti mnogim životima.

Iza ljudi koji žive u ovom dijelu Tigraja, godine su nezamislivih užasa. Brutalni, a nedovoljno medijski popraćen rat, prema okvirnim procjenama odnio je živote 600 000 ljudi, dok je za sobom ostavio još mnogo više onih s fizičkim i psihičkim ranama, bez najosnovnijih potrepština za život.

Šteta u poljoprivredi, izvoru prihoda za preživljavanje mnogih, katastrofalnih je razmjera. Polja s usjevima su spaljena, volovi koji su služili za oranje poklani, a strojevi opljačkani ili uništeni.

Dok se mir polako uspostavljao u ovom dijelu Etiopije, suša se također razvijala u pozadini. Njenim je rastom nestajala i nada da bi se sve moglo vratiti na staro. Kada kažu da stanovništvo ovdje gladuje, to je uistinu tako. Ne radi se o pretjerivanju. Nije pretjerano reći da ljudi ovdje gladuju. Oluja razornih događaja prepustila je ljude očajničkoj gladi. Uistinu zabrinjavajuće je to da, ako uskoro ne stigne ozbiljna pomoć, trenutna bi situacija mogla završiti još kobnije nego tijekom 80-ih kada je milijun ljudi izgubilo živote zbog akutnog stanja gladi.

Fitsum i Aradech zagrljene u svojoj kući

Okrug Hintalo već je dulje vrijeme klasificiran kao područje osjetljivo na sušu, no to nije prva stvar koja vas pogodi dok se vozite tim područjem. Ne možete ne primijetiti velike planinske lance koji se protežu uzduž smeđih i crvenih ravnica ispred vas. Okolni krajolik je veličanstven, ali ljudi koji ovdje žive o tome ne razmišljaju.

Osnovna škola Ara granatirana je tijekom rata, a stariji učenici i danas pohađaju nastavu u učionici koja je pretrpjela najviše štete. Smještena u središtu školskog dvorišta, izgrađena s oduševljenjem lokalne zajednice za djecu, ova je učionica nekada ponosno stajala kao svjetionik nade.

Škola je ranije radila u dvije smjene dnevno: jedna skupina učenika pohađala je nastavu ujutro, a druga poslijepodne. No broj se upisanih učenika tijekom rata toliko smanjio da sada imaju dovoljno učenika samo za jutarnju smjenu.

Usred ovog govora o katastrofi, razaranju i gubitku ovakvih razmjera nalaze se pojedinačni slučajevi djece čiji su životi okrutno rastrgani strašnim događanjima. Svako dijete ima svoje jedinstveno iskustvo užasavajuće gladi i što to za njih znači.

Fitsum i Aradech u skromnoj prostoriji u kojoj žive

Jedanaestogodišnja djevojčica Aradech jedno je od te djece. Otac joj je umro tijekom rata, ostavljajući majku Fitsum da skrbi za Aradech i njezinu braću i sestre. Osim što se bavila zemljoradnjom, Fitsum je i plela košare za prodaju na tržnici. No kako se trenutno svi u Tigraju bore za preživljavanje, ona si postavlja pitanje: „Tko će sada kupovati od mene?”

U školi punoj izranjene djece, učiteljica djevojčice Aradech njenu situaciju opisuje kao zastrašujuću: 

„Obitelj nema što jesti, nema nikoga da ih uzdržava tako da je njihov život uistinu užasan i frustirajući.“

Fitsum pokušava svojoj djeci dati komad kruha kad god može, ali im to nikad nije dovoljno. Stalno je zabrinuta i osjeća strah za budućnost. U samo nekoliko godina ova nekoć sretna obitelj doživjela je dramatične promjene u životu: 

„Prije sukoba bavila sam se poljoprivredom. Kada je to stalo zbog rata, ljudi su mi pomagali, ali sada su svi u problemu pa mi nitko ne može pomoći. Nakon što je muž umro, djeca mi nisu mogla pomoći u oranju, u poljoprivredi. Ne mogu mi financijski pomoći jer su djeca te stoga ostaju kod kuće. Žnjeli smo pšenicu, ječam i druge žitarice, ali nakon rata više nismo mogli nastaviti. Živimo gladni, imamo samo koji komad kruha ili neku juhu. To nam nije dovoljno, ali za sada tako preživljavamo. 

Manjak kiše zadnje tri godine nam predstavlja ogroman problem. Čak su i bogatiji od nas trenutno u problemu zbog suše koja kao trajni problem uzrokuje veliku glad, pa čak i smrt.

Ovdje se ne radi samo o meni, niti isključivo o mom selu, ovo utječe na cijelu regiju diljem Tigraja. Nikad u životu nisam iskusila ovako nešto.”

Fitsum i Aradech na užarenom suncu

S četvero djece koju je trebalo zbrinuti i nedovoljno novca za platiti hranu i školske materijale za sve njih, problemima s kojima se susreću i mnogi drugi roditelji u njenoj zajednici, Fitsum je morala prihvatiti da ne može svu svoju djecu slati u školu. Mučila ju je odluka koje dijete nastaviti školovati. Na kraju je odlučila da to bude Aradech. 

Međutim, budući da djevojčicu iscrpljuje glad, ne može se koncentrirati te stoga i njezino obrazovanje sada trpi.

„U školi je bila dobra, a sada spava na satu i ako je pitaju zašto spava, kaže da je to zato što ne podnosi glad jer joj hrana koju jede nije dovoljna. Uspjeh u školi joj značajno opada”, priznaje nam njena učiteljica.

 „Nekoć živahno i budno dijete sada se pretvorilo u sramežljivo i bezvoljno. Dok se prije u školi igrala s prijateljima iz razreda, sada se izolira od ostalih učenika“, nadodaje.

Ovo je stvarnost s kojom se suočava velik broj djece diljem Tigraja. Samo u osnovnoj školi Ara čak 300 djece, koja su ranije pohađala nastavu, više ne dolazi, uključujući troje Fitsumine djece.

Bez programa školske prehrane samo oni koji si to mogu priuštiti mogu nastaviti školovanje dok će se oni koji nemaju ni osnovne potrepštine vratiti kući. 

Trenutno ne postoji program školske prehrane u osnovnoj školi Ara, ali Aradech i njena majka točno znaju što bi za njihovu obitelj značilo da postoji.

„Stalno bih imala hranu i sve školske materijale, a kasnije bih se sama mogla uzdržavati. Imala bih sve što mi je potrebno” kaže Aradech. „Ako pomoć ne dođe, nastupit će glad, ali uz školske obroke djeca će se moći prehraniti. Imat će izravnu korist, mislit će na školu, bit će u formi i moći će trčati ako jedu, oslobodit se da ne budu pod stresom zbog izgladnjelosti te će se moći koncentrirati na učenje. Bit će im dobro ako dobiju hranu, a i mi roditelji ćemo biti sretni zbog njih. To bi bilo na dobrobit svih nas”, potvrđuje Fitsum.

Možda ih upravo taj tračak nade održava u svim ovim nedaćama s kojima su se do sada suočili. To je ujedno i osjećaj koji se također širi u zajednici. U svega nekoliko sati, koliko su predstavnici Marijinih obroka proveli u Osnovnoj školi Ara, došlo je 15 učenika na upis u školu. Možemo samo zamisliti koliki bi tek bio broj kada bi program prehrane Marijinih obroka zaista zaživio u ovoj školi.

Roditeljima je u ovoj zajednici najvažnije utažiti glad djece. No oni su i dovoljno hrabri da se usude nadati i dalje od toga: „Nadam se da će učiti i da njihovi životi neće biti kao moj. Želim vidjeti da imaju bolji život od mene“, nadodaje njihova majka Fitsum.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Izazov za Hong Kong u borbi protiv COVID-19 | Caritas

Katoličke vijesti

Budućnost čovječanstva je u našim rukama, Podijelimo putovanje – Caritas

Katoličke vijesti

Caritas na klimatskoj konferenciji u Marakešu poziva na fokus na najugroženije – Caritas

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti