Središnja proslava Nedjelje muke Gospodnje, koju je u Krku predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak, započela je blagoslovom maslinovih grančica u samostanskoj crkvi sv. Franje franjevaca trećoredaca. Zatim su se okupljeni vjernici, predvođeni biskupom, svećenicima i redovnicima, ophodom ulicama stare gradske jezgre uputili u krčku katedralu gdje je slavljeno svečano euharistijsko slavlje.
Biskup Petanjak okupljenima se obratio homilijom koju cijelu donosimo u nastavku.
Homilija mons. Ivice Petanjka
Društveno – političko – medijsko stanje koje nas ovih dana terorizira može nam poslužiti da bolje i dublje shvatimo posljednje dane Isusovog zemaljskog života i da se ništa ne čudimo Isusovim suvremenicima, kad se ni mi, nakon dvije tisuće godina i tzv. civilizacijskog napretka, nismo pomakli ni jedan milimetar naprijed.
Započeli smo današnju liturgiju svečano, s procesijom kroz grad, s maslinovim granama, kao što su na današnji dan dočekali Isusa kao kralja na ulasku u Jeruzalem, svečano i oduševljeno.
Nakon tog svečanog ulaska slušali smo Muku Isusovu i glasove onih koji su najprije govorili: »Hosana sinu Davidovu!«, a zatim: »Raspni ga! Krv njegova na nas i na našu djecu!«
Kako je to moguće? Kako je moguć takav nezamislivi obrat iz jedne u drugu krajnost?
Ne moramo se čuditi njima kad mi danas živimo u takvom istom cirkusu i vidimo: sve je moguće kad čovjek ne misli svojom glavom i kad dopušta da drugi umjesto njega odlučuju i njime manipuliraju. Lako je mase uvesti u zlo i potom pilatovski oprati svoje ruke.
Pred nama je cijeli Veliki tjedan i poziv da pratimo Isusa u njegovim posljednjim danima zemaljskog života, ali ne na način da se dok slušamo i razmišljamo o muci i smrti Isusovoj tako emocionalno raspoložimo pa da počnemo poput pobožnih jeruzalemskih žena nad njim plakati ili se sablažnjavati, nego da se pitamo gdje sam ja u svemu tome?
Jesam li s onima koji viču: »Hosana sinu Davidovu! Živio kralj naš! Živio naš Spasitelj!«, ili sam s onima: »Raspni ga! Samo ga raspni, a krv njegova nek padne na mene i na moju djecu!«
Ono što je najgore i što nas treba do boli zabrinuti jest da su to jedni te isti. Jedni te isti danas viču: »Hosana!«, sutra: »Raspni ga!«
Tko je tu lud? Imali tu normalnih? Ima li itko tko razmišlja svojom glavom? Ima li itko tko se pita: »A kad ovaj cirkus završi, cirkusanti će i dalje ostati u cirkusu, ali ja trebam nastaviti živjeti normalno. Što će biti sa mnom koji nisam rođen u cirkusu i za cirkus?«
Ako dobro slijedimo sve ono što se s Isusom i oko njega događa, vidimo da je on jedini, ono što bi se reklo, u svemu tome hladne glave. Jedini on realno i normalno sagledava cijelo stanje i drži sebe „pod kontrolom“. Ne pravi nikakve ispade i ne daje nikakvog povoda ni jednima ni drugima, odnosno nikakvog povoda ni da viču: »Hosana!«, ni: »Raspni ga!«
Ulazi u Jeruzalem ne kao pobjednik, ne trijumfalno, na konju s vojskom i odabranom svitom kako se obično čini, nego na magarcu, mirnodopskoj životinji i kao da se taj cijeli šušur oko njega njega uopće ne tiče. On nema ništa s tim. On zna svoje poslanje i misiju. Ne uzbuđuj se i ne dozvoljava nikakvim izvanjskim emocijama da ga obuzmu i da izgubi kontrolu nad sobom.
To isto će učiniti kad bude visio na križu i kad se bude našao pred najvećom kušnjom u svome životu: »Ako si Sin Božji siđi s križa?!«
Je li bi itko od nas da je na njegovom mjestu mogao odoljeti tolikoj napasti i ne pokazati svemu svijetu što može, što može Bog, što može Sin Božji?
Vjeran sebi, kontrolirajući sebe i svoje emocije, Isus ostaje na križu, jer on vidi puno dalje i puno dublje od cirkusanta i manipulatora oko sebe.
Nije dovoljno u ovakvom ozračju svrstati se na određenu stranu, nego je najbitnije u svemu kako izdržati i kako ne pokleknuti kad se nađeš na brisanom prostoru kao Isus? Kako živjeti i izaći kao pobjednik iz kaosa ovog svijeta?
Odgovor je samo jedan: ljubav. Isus je izašao kao pobjednik iz svih kušnji samo zato što je ljubio i što nije dopustio da išta na ovom svijetu pokoleba tu njegovu ljubav.
Samo, upamtimo veoma dobro, nije riječ o ljubavi kao sentimentu, o ljubavi kao trenutačnom raspoloženju koje ovisi o vremenskoj prognozi, ni o tome sviđaš mi se i ne sviđaš mi se. Riječ je o ljubavi kao izboru, stavu, načinu i obliku života: »Ljubim, jer hoću ljubiti! Naređujem i zapovijedam sebi da ću ljubiti! To je moja odluka, moj izbor, moje poslanje! Moj život!«
Da Isus nije imao ovakav stav i ovakvu odluka kako bi mogao ljubiti onda kad nitko nije bio uz njega? Kako ljubiti kad si ostavljen i osamljen do vrhunca boli? Kako je mogao ljubiti kad ni od koga nije osjetio da podržava njegovu ljubav, nego oko njega samo mržnja i nasilje?
Kako je mogao ljubiti u Getsemanu kad je i sam osjetio strah i muku ostavljenosti i osamljenosti čak i od Boga, koji ga nije poštedio muke i križa, ali mu je pomogao da se s njom suoči.
Nalazimo se pred jednom od najvećih tajna: zašto Bog šuti kad bi po našem sudu trebao pokazati svu svoju moć?
Božja šutnja je samo drugačiji način govora. Bog znade da u takvim trenucima nikakva riječ ne bi koristila, jer bi svaki govor bio suvišan. Ostaje samo sigurnost da Bog one koji ljube nikada ne ostavlja. To je jedina sigurnost na koju se Isus mogao osloniti i koja ga je držala i podržavala sve do smrti na križu.
Jedno od dostignuća naše civilizacije je stav: ne diraj me! Nitko nema pravo dignuti ruku na mene! Čak me ni dotaknuti bez moje dozvole.
Krist se i toga odrekao. Prihvaća da njegovo tijelo bude prepušteno na milost i nemilost onima koji još nisu shvatili da je ono u stvarnosti mjesto maksimalne manifestacije ljubavi, jer zna da i iz zlonamjernog dodira s njegovim tijelom može nastati život!
Prije svega tu je Judin poljubac, gesta ljubavi koju je izmanipulirani čovjek, k tome učenik, napunio otrovom smrti. Odmah potom “na njega su digli ruke i uhitili ga”, kao da žele iskoristiti tu snagu ljubavi iz koje je izvirala energija koja je mnoge u tri godine izliječila.
Tu su i riječi koje se vrte oko Isusa, riječi lažnih svjedoka koji potiču optužbe vjerskih vođa i riječi pred Pilatom koje žude za krvlju nevinih. U međuvremenu, dok se on ljulja između vjerske i političke moći, događa se Petrova izdaja. Učitelju je također oduzeta podrška učenika, glina se buni protiv lončara. Ne može se naći ništa ljudsko što bi to poduprlo, a ovo bi svakoga natjeralo da odustane.
Zapravo, svi mi, čak i ako smo spremni žrtvovati se, barem želimo da našu bol netko prepozna. Kristu nije dana ni ta mogućnost. Mora crpiti snagu iz samog sebe i tu tražiti Očevo lice. Isus ne vidi to lice, ali ga može priželjkivati upravo dok je njegovo vlastito lice iznakaženo: nostalgija za licem Božjim, čija je slika ljudsko lice, preduvjet je za rekonstrukciju svakog unakaženog ljudskog lica.
I na koncu, već spomenuta, najveća kušnja života: »Siđi s križa ako si Sin Božji!«
Ovdje se pokazuje najveći stupanj samokontrole: moći učiniti i pokazati svima tko si i sve slistiti s lica zemlje, a ne učiniti to.
Isus ne prihvaća lagodna rješenja, jer ona ne donose nikakvog ploda i to se odmah pokazuje na djelu. Dolazi plod odande odakle ga nitko ne bi očekivao. Rimski časnik poganin satnik gledajući Isusa kako umire govori: »Ovaj čovjek uistinu bijaše Sin Božji!« Evo prvog ploda Isusove muke, smrti, i ostajanja na križu. Evo prvog ploda ljubavi koja ne uzmiče ni pred kim i ni pred čim.
Nastaje i rađa se novo čovječanstvo koje ne može odoljeti niti ostati indiferentno pred tolikom snagom ljubavi i nevine žrtve, koja će domalo u uskrsnuću zaživjeti novim načinom života. Amen.
