SVAGDANJI VEČERNJI PSALAM U NAŠEM ČASOSLOVU
Križevačka eparhija

SVAGDANJI VEČERNJI PSALAM U NAŠEM ČASOSLOVU

”Nek mi se uzdigne molitva kao kȃd pred lice tvoje, podizanje mojih ruku nek bude ko žrtva večernja”  (Psalam 140, 2).

Psalmom 140 (141) obilježena je svaka Večernja, i to ne samo u bizantskom katoličkom obredu, nego i u svim drugim kršćanskim obredima, i istočnima i zapadnima. Zasigurno je upravo ovaj redak bio povod da je prva Crkve uzela baš ovaj psalam u svoju večernju molitvu.

Najranije vijesti o zajedničkim molitvama kršćana prave Crkve (od 3. do 5. st.) spominju ovaj psalam kao par excellence središnju pjesmu molitve Večernje. U siro-antiohijskom, asirsko-kaldejskom, armenskom i bizantskom obredu ovaj psalam predstavlja središnji dio Večernje, a i u  rimskom obredu se ovaj njegov redak redovito na Večernji pjevao. Pri tom je u svim obredima ova aklamacija ”večernje žrtve” poprimila i ritualni dodatak kađenja, to jest prinosa kȃda. Nesumnjivo je još i prije Krista, u židovskoj hramskoj liturgiji taj psalam pratio svagdanju večernju žrtvu koja se u hramu prikazivala.

Kako moliti, meditirati i doživjeti ovaj psalam na kršćanski način? Svakako treba imati pred očima da je sȃm Isus Krist prinio sebe kao savršenu žrtvu Bogu, kada je s dolaskom večeri na Veliki petak, podignutih ruku na križu, ispustio duh svoj za spasenje svijeta i potom sa smirajem dana bio položen u grob. S tim činom su zauvijek dovršene i usavršene sve ljudske žrtve prinašane Bogu od pamtivijeka te odsad ne postoji potreba da čovjek prinosi žrtve životinja, idola ili bilo čega drugoga kako bi ”udovoljio” Bogu i ”iskupio” svoje grijehe. Čovjeku sada preostaje jedino sjediniti se s Kristovom žrtvom, učiniti svoje srce žrtvenikom ljubavi i zahvalnosti, a svoj jezik, ruke i noge posuđivati Kristu da preko njih u svijetu bude ”s nama Bog”. Moleći ovaj psalam svake večeri, kršćanin treba uvijek vršiti zahvalni spomen Kristova otkupiteljskog večernjeg prinosa ”radi nas ljudi i radi našega spasenja”.

Psalam se nadalje razvija u molitvu. Naša molitva je naša večernja žrtva i kada je izrečena čistim srcem postaje istinska žrtva ljubavi prinesena Bogu i sjedinjuje se s Kristovom žrtvom. Čitavo biće osobe koja moli postaje žrtveni čin, upravo onako kako sveti Pavao poziva kršćane da svoja tijela prinesu kao žrtvu živu, svetu, Bogu milu: to je duhovna žrtva koju On prima (usp. Rim 12, 1). Kad se ruke uzdižu u molitvi, one postaju most komunikacije s Bogom, kao što je to i kȃd koji se uzdiže poput slatka mirisa žrtve za vrijeme obreda večernjeg prinosa koji se redovito obavljao u židovskom hramu. Geste i riječi, međutim, mora uvijek pratiti istina, istinska bogoljubnost, čista ljubav i pravedna djela, jer jedino će nas ”istina osloboditi” kako kaže Isus (Iv 8, 32), a ne čisto ritualne riječi, pjesme, geste i simboli u kojima se i kršćanin može lako izgubiti, osobito na sentimentalnoj razini. Mali je korak od istinskoga bogoštovlja do idolatrije. ”Milosrđe mi je milo, a ne žrtve” (Mt 12, 8).

Baš stoga da se to ne bi dogodilo, sȃm tekst psalma se nastavlja u obliku prošnje u kojoj se ponajprije utječe Bogu da onemogući usnama i osjećajima srca biti privučenima i zavedenima zlom, te navedenima na vršenje ”djela opakih”. Riječi i djela, doista, izraz su moralne odluke osobe. S lakoćom zlo može imati toliku privlačnu snagu te natjerati čak i vjernika da okusi ”poslastice” koje nude grješnici, sjedajući za njihov stol, to jest sudjelujući u njihovim iskvarenim djelima i riječima. Zlo uistinu najčešće dolazi kao ”poslastica” (usp. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., Psalmi Večernje). U ovom psalmu zato odzvanja vapaj paloga čovječanstva koje se ne miri sa svojim otpalim, zlim i nerednim stanjem, već podiže ruke u molitvi za pomoć: ”K tebi se utječem, ne daj da mi duša propadne!”. Psalmist čak izjavljuje da je suglasan da ga pravedni Bog udari, jer je to ”udarac” iz ljubavi, kao kad otac popravlja sina. U svakom slučaju bolje je i trpjeti taj ”udarac ljubavi” nego dati da ulje grešničko glavu pomaže, to jest činiti zlo.

Ovaj psalam je ujedno i ispit savjesti vrlo prikladan za večernju molitvu na kraju dana. Nakon ispita savjesti slijedi odluka da se uvijek izaberu Božji putevi. Molitelj se tako prenuo i izrekao svečanu izjavu pred Bogom kojom je odbacio svako sudioništvo s bezbožnikom: on nipošto ne želi biti gost bezbožnika, niti dozvoliti da miomirisno ulje bezbožnika posvjedoči njegov suživot s njima. Već i društvo zlotvora je loše za kršćanina. Da bi se još snažnije izrekla korjenita odijeljenost od zloga, psalmist nad bezbožnikom proglašava prezriv sud, izrečen u slikama prilično žestoke presude (”kosti će im se na rubu podzemlja rasuti”). Riječ je o jednom od tipičnih prokletstava u Psaltiru (kao npr. u psalmima 58. i 109.) čija je svrha na plastičan pa čak i silovit način prikazati neprijateljstvo u odnosu na zlo, odabir dobra i sigurnost u Božji zahvat u povijesti po njegovu sudu kojim će oštro biti osuđena nepravda (Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., Psalmi Večernje).

Psalam se zaključuje posljednjim pouzdanim zazivom: ”U te su Gospode, uprte oči moje, k tebi se utječem”. To je pjesan vjere, zahvalnosti i radosti, u sigurnosti da vjernik koji iskreno moli i pravedno živi neće biti pogođen mržnjom pokvarenih i da neće pasti u zamku koju su mu namijenili, nakon što su uočili njegov odlučan odabir dobra. Pravednik će moći, tako, neoštećen nadvladati svaku prijevaru. A bezbožnici će ”razumjeti kako blage bjehu riječi moje”, kako su Božje riječi i Božji zakon jedino dobro, kako su blage čak i kad oštro zvuče. Međutim, svi smo grješni i podložni zamamnosti zla, pa itekako svakoga dana trebamo vapiti: ”Čuvaj me od stupice koju postaviše meni, od zamki zločinaca”. Stupice i zamke demona ovoga svijeta vazda oko nas vrebaju. Mudar čovjek će ih predvidjeti jer kad se već upadne u zamku može biti kasno.

Sabirući poruku ovoga psalma i njegove liturgijske uporabe u Časoslovu, možemo se reći da je on idealna svagdanja večernja molitva. Svake večeri se zahvalom spominjemo Kristove večernje žrtve na križu za nas i molimo da taj naš molitveni spomen ne bude isprazna ritualnost i idolatrijski čin praznovjerja, nego istinska žrtva ljubavi, da nam se usne slažu sa srcem i mišlju, da naš život bude čista žrtva pred Bogom koji vidi naša srca i poznaje naše misli, da nas miomiris kȃda tamjana prvenstveno upozorava na stanje mirisa naše duše i našega života. Tek kada smo čista srca, naše će se molitve uzdići pred lice Gospodnje kao miris tamjana.

đ. L. M.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

ČLANOVI UDRUGE “HRVATSKA ZA ŽIVOT” U PETROVCIMA PREZENTIRALI INICIJATIVU “40 DANA ZA ŽIVOT”

Katoličke vijesti

VLADIKA MILAN STIPIĆ NA 26. ZASJEDANJU HBK I BK BIH

Katoličke vijesti

SPOMEN NA KARDINALA FRANJU KUHARIĆA

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti