Licemjeri na Mojsijevoj stolici: Isus poučava o Saveznoj vlasti
Pitanja i odgovori o kršćanstvu

Licemjeri na Mojsijevoj stolici: Isus poučava o Saveznoj vlasti

Danas Isus osuđuje farizeje i pismoznance kao nečuvene licemjere, a ipak govori svojim učenicima da čine što god kažu. Zašto?

Evanđelje (Pročitaj Mt 23,1-12)

U mnogim prispodobama koje je podučavao, Isus je svojim neprijateljima, vjerskim elitama Jeruzalema, dao dovoljno prilika da ga prepoznaju kao svog Mesiju i da se obrate. Umjesto toga, njihov je odgovor bio da Ga pokušaju uhvatiti u zamku i ušutkati. U današnjem evanđelju, On sada daje izravno upozorenje svojim sljedbenicima o opasnostima koje oni predstavljaju za Božji narod. Međutim, On počinje svoje upozorenje iznenađujućim poticajem: “Književnici i farizeji zauzeli su svoje mjesto na Mojsijevoj stolici. Čini dakle i drži sve što ti kažu, ali ne slijedi njihov primjer.” Ovo predstavlja zagonetku modernom umu. Zašto bi Isus obvezao svoje sljedbenike na poslušnost ljudima koje prokazuje kao lažnjake?

Isus spominje “Mojsijevu stolicu”. U sinagogama, kad su učitelji Mojsijeva zakona čitali Sveto pismo, ustajali su. Kad su poučili zajednicu o njezinu značenju, sjeli su, baš kao što je Isus učinio u sinagogi u Nazaretu kad je započeo svoje javno djelovanje (pročitaj Lk 4,16-20). Jasno je da je ova “Mojsijeva stolica” bila sjedište učiteljskog autoriteta u Starom savezu. Mojsije je davno bio mrtav, ali ovlasti koje mu je Bog dao da vodi Njegov narod i da im prenosi svoju Riječ živjele su u “stolici”, ili uredu vodstva. Onaj koji je sjedio i poučavao u njemu mogao je istinito propovijedati, inače Isus nikada ne bi uputio svoje učenike da ga u potpunosti slušaju. Međutim, autoritet koji je pružala Mojsijeva stolica nije se pretvorio u osobnu svetost za one koji su sjedili na njoj, kao što Isus jasno kaže: “Jer oni propovijedaju, ali ne čine.” Živjeti u skladu s onim što je čovjek autoritativno naučavao s Mojsijeve stolice bila je osobna, individualna odluka. Mogli bismo reći da iako je karizma istine koju je dao Mojsijev stolac učinila čovjekovo učenje nepogrešivim (bez pogrešaka), nije ga učinila besprijekornim (slobodnim od grijeha).

Zvuči li ovo poznato? Naravno, ima! Ovo načelo je isto ono koje je na djelu u Petrovoj stolici, papinstvu, gdje se nalazi učiteljski autoritet Novoga saveza. Vrlo je važno za nas kao katolike vidjeti da je sam Isus bio taj koji je sugerirao da ova karizma istinitog, autoritativnog učenja može stvarno djelovati, čak i kada je koriste ljudi koji odluče ne živjeti istinu koju podučavaju. Obećanje koje je Isus dao Petru kada mu je dao ključeve kraljevstva (vidi Mt 16,13-20) bilo je da vrata paklena nikada neće nadvladati Njegovu Crkvu. Njegova je Crkva trebala biti izgrađena na Petrovim temeljima, na dužnosti vodstva koju bi Petar obnašao. Oni koji sjede na Petrovoj stolici poučavaju s nepogrešivim autoritetom. Crkva koja može podučavati zabludu ne bi bila zaštićena od pakla! Crkva koja ne može autoritativno naučavati istinu osuđena je na stalan lom i nejedinstvo. Međutim, pape koji sjede na toj Stolici nipošto nisu time besprijekorni (slobodni od grijeha). Znamo da naša povijest uključuje ljude koji su odlučili živjeti u skladu s istinom koju su poučavali, kao i, nažalost, one koji to nisu učinili.

Ovdje Isus razotkriva učitelje Zakona u svoje vrijeme kao licemjere, ljude koji obavljaju sva svoja vjerska djela kako bi ih drugi vidjeli i poštovali. Čak je i način na koji su se odijevali odražavao njihovu ljubav prema sebi. Filakterije su bile male kutije koje su sadržavale odlomke iz Svetog pisma koje su Židovi nosili na svojim rukama i čelima kako bi Božju Riječ držali blizu svojih djela i misli. Što su kutije bile veće, to je iskaz pobožnosti bio očitiji. Rese su također bile regulirane Mojsijevim zakonom (pročitajte Brojeve 15:38). Učinivši ih vidljivijima bio je još jedan razmetljiv bljesak očitog poštivanja tog Zakona.

Ovi su ljudi voljeli svoju reputaciju. Zato je Isus upozorio svoje sljedbenike da ne žele titule poštovanja i časti — rabin, otac, učitelj. To, naravno, nije bila apsolutna zabrana korištenja ovih naslova. Čak i novozavjetni pisci koriste “otac” za prirodne očeve (pročitajte Heb 12,7-11) i za duhovne očeve u Crkvi (pročitajte 1 Kor 4,15; Filem 10). Duhovno očinstvo svećenika u današnjoj Crkvi produžetak je te prakse. Isusovo upozorenje odnosilo se na ponos, a ne na titule: “Najveći među vama neka vam bude sluga.” Oni koji se žele uzvisiti pripremaju sebe za pad. Oni koji svjesno biraju put poniznosti i služenja, koji ne razmišljaju o vlastitom statusu ili ugledu, nemaju razloga za brigu. Njihova budućnost je u Božjim rukama.

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da izaberem poslušnost i poniznost i da zaboravim na duhovni izgled.

Prvo čitanje (Pročitajte Malahiju 1,14b-2,2b, 8-10)

Malahija je bio prorok u Judi u vrijeme kada je Židovima koji su bili prognanici u Babilonu bilo dopušteno da se vrate i ponovno izgrade svoju naciju (oko 460. pr. Kr.). Ponovno su izgradili Hram, obnovili svećenstvo i pokušali povratiti ono što su izgubili zbog nevjere savezu. Međutim, nastupilo je razočaranje. Blagostanje se nije vratilo u njihovu zemlju, neprijatelji su ih okružili, patili su od suše, loših usjeva i gladi. Mnogi su počeli sumnjati u Božju ljubav. Izgledalo im je kao da su zli i samopouzdani oni koji napreduju.

Malahija je najavio da njihove poteškoće dolaze od unutarnjeg otrova — ponovne nevjernosti savezu. Postojao je problem iskvarenog bogoslužja koje su nudili svećenici. Bili su bez poštovanja i površni u svojim hramskim dužnostima. Primjer koji su davali ljudima vodio ih je na krivi put. Osobito su bili vrlo opušteni u vezi s vrstama ponuda koje su ljudi donosili u Hram za žrtvovanje. Ova ravnodušnost prema odredbama Zakona također je izazvala ravnodušnost u ljudima. Postali su škrti i prevaranti. Neuspjeh u savezu neizbježno je značio neuspjeh u životu zajednice. Prekid vjere s Bogom uvijek će značiti prekid vjere jedni s drugima.

Malahija upozorava svećenike da će se blagoslovi koje su uživali u svojoj hramskoj službi (uzvišen status među ljudima) pretvoriti u prokletstva ako se ne okrenu od svoje nevjernosti. Ova nam povijest pomaže razumjeti ozbiljno upozorenje koje je Isus dao svojim sljedbenicima o primjeru korumpirane vjerske elite. Napast da se zlouporabi vjerski autoritet prisutna je u svakom dobu, pa tako i u našem. Božji savez sa svojim narodom uvijek će postojati. Svatko od nas, svećenik i laik, mora odlučiti hoće li poslušati Božji poziv da sluša, da položi k srcu Njegove zapovijedi i da slavi Njegovo Ime, baš kao što je Malahija poticao u svoje vrijeme. Pitanje koje postavlja je ono koje potiče odluku o odanosti kroz sva vremena: “Nije li nas Bog stvorio? Zašto, dakle, razbijate vjeru jedni drugima, kršeći zavjet naših otaca?”

Mogući odgovor: Nebeski Oče, molim te daj milost svojim svećenicima da dobro služe Savezu koji je Isus sklopio u svojoj krvi.

Psalam (Pročitaj Ps 131,1-3)

Psalmist nam daje molitvu koja može biti put od iskušenja prema religioznoj taštini i ponosu – onoj opasnosti o kojoj Isus upozorava svoje sljedbenike (a protiv koje je Malahija propovijedao u svoje vrijeme). Što možemo učiniti kada otkrijemo da se želimo zauzeti “velikim stvarima” kako bismo impresionirali druge, sebe ili Boga? Možemo se moliti s psalmistom: “O, GOSPODINE, nije mi srce oholo, niti su mi oči uzohole… Umirio sam i utišao dušu svoju kao dijete odbijeno od sise.” Veliko oružje protiv “zauzetosti” impresioniranja drugih svojom razmetljivom religioznošću je mirovanje pred Jahvom. Kad mirujemo, “poput djeteta koje je odbijeno od sise u majčinu krilu”, ne ovisimo o svojim mnogim dobrim djelima da bismo stekli ugled kod drugih ili kod Boga. Koliko nam ovo može biti od pomoći u našim pretjerano stimuliranim životima. S psalmistom možemo reći, “U Tebi sam, GOSPODINE, našao svoj mir.”

Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.

Drugo čitanje (Pročitati 1. Sol 2,7b-9, 13)

Naša čitanja su nas uputila na loše primjere među onima koji imaju vjerski autoritet. Sada nam sveti Pavao daje primjer kako živi istinski sluga Gospodnji. Pogledajte kako opisuje nježnu, nježnu ljubav koju su on i njegovi drugovi misionari pokazali ljudima kojima su bili poslani propovijedati Evanđelje. Ovi ljudi nisu samo obavljali vjersku dužnost. Dijelili su “ne samo Božje evanđelje, nego [their] također i sebe.” Sveti Pavao i ostali radili su vlastitim rukama (bio je izrađivač šatora) kako njihova potpora ne bi bila financijski teret novoobraćenicima. Posljedično, ljudi koji su ga čuli kako propovijeda razumjeli su da njegova poruka “nije ljudska riječ…nego…Božja riječ.” Ljudska bića su propovijedala Božansku Riječ (baš kao što su to činili oni u Mojsijevoj stolici u Starom savezu i oni u Petrovoj stolici u Novom savezu). Budući da je sveti Pavao odlučio živjeti u skladu s istinom koju je propovijedao, Božja Riječ nije bila diskreditirana i bila je “na djelu u vama koji vjerujete”.

Dobri pastiri vode svoje ovce na bogatu pašu.

Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala Ti za mnoge dobre svećenike koje poznajem u Tvojoj Crkvi, ljude koji dijele ne samo Evanđelje nego i same sebe.


Slika: Jacob Jordaens, Krist i farizeji, javno vlasništvo putem Wikimedia Commons.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Pravo značenje zakona je ljubav

Katoličke vijesti

Uzmite moj jaram i nađite odmor

Katoličke vijesti

Sveti Pio V. bio je svet i velikodušan papa koji je služio siromašnima

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti