Jeste li se ikad zapitali što je potaknulo evanđeliste da napišu svoje evanđelja? Danas saznajemo.
Evanđelje (pročitajte Lk 1: 1-4; 4: 14-21)
U uvodu svog evanđelja, sveti Luka nam je rijetko zavirio u ono što ga je potaknulo da “sastavlja pripovijest o događajima” koje je Isus ispunio u utjelovljenju. Navodno su “mnogi” drugi napisali pripovijedanja Isusova života. Znamo da je Crkva u konačnici potvrdila samo četvoricu kao nadahnuta Božja riječ, čiji je autor i Bog i čovjek (vidi CCC 105).
Kako je crkva identificirala ove četvorke kao “Sveto pismo”? Sveti Luka nam ovdje daje neki uvid. Napisane pripovijesti morale su biti vjerne usmenoj poruci koju su predali “oni koji su bili očevici od početka i ministri riječi.” Drugim riječima, prije pisanih pripovijesti postojala je usmena tradicija koja je dolazila od samih apostola. Budući da je Isus naložio apostolima da propovijedaju evanđelje i obećao da će im poslati Duha Svetoga kao čuvara istine (vidi Iv 16,13), svaki pisani dokument potreban za vjerno zadržavanje onoga što su propovijedali. Morala je postojati vrlo bliska veza između dokumenta i apostolskog svjedočenja očevidaca. Bilo je neizbježno da crkva želi da pisana riječ prati usmenu riječ. To je bilo u starom savezu – bilo je i tradicije i pisma. Isto tako, u novom savezu usmeno i pisano svjedočenje zajedno bi potvrdilo čudo Isusovo djelo.
Zašto je sveti Luka odlučio napisati još jednu pripovijest, kad su drugi već postojali? Vidite da je pisao “Najopsežni Teofil”. Ovo je možda bio rimski dužnosnik koji je možda pristao financirati objavu svog rada. Sveti Luka bio je jedini autor evanđelja. Možda mu je bila namjera napisati pripovijest posebno za pogane.
Sveti Luka bio je jedan od pratitelja svetog Pavla na svojim misionarskim putovanjima. Većina obraćenika iz propovijedanja svetog Pavla bila je pogani, tako da bi sveti Luka bio vrlo svjestan potrebe za pisanjem evanđelja koje su mogli razumjeti, čak i bez da nisu Židovi. Znamo da on ponekad izostavlja semitske riječi ili ih jednostavno zamjenjuje grčkim ekvivalentima kako bi svoje evanđelje bilo čitljivije vjernicima koji nisu upoznati s aramejskim (jezikom Isus i učenici) ili hebrejskom.
Prije nego što je napisao novo evanđelje, istražio je, međutim, “sve točno iznova”, zapisujući ga u “urednom slijedu” kako bi osigurao Teofilu da je “učenje” ili tradicija, koji je već primio, istina. Evo još jedne eksplicitne izjave da je pisanje evanđelja slijedilo usmeno propovijedanje apostola, “očevice”.
Kao katolici, ovdje prepoznajemo najraniji prijedlog da se punoća kršćanske istine izražava u usmenom i pisanom obliku zajedno (vidi CCC 76). Sveti Ivan nam kaže da nije sve što je Isus rekao i zapisao jer “sam svijet nije mogao sadržavati knjige koje će biti napisane” (vidi Ivan 21,25). Usmena tradicija Crkve, čudesno očuvana i prenosina kroz apostolsku vlast i karizmu Duha Svetoga istine koja se u njoj ostvaruje, omogućava nam da znamo sve što je Isus namijenio svojoj crkvi da zna o Božjoj riječi.
Ostatak našeg čitanja evanđelja uči nas o odnosu između Božje napisane riječi, Svetog pisma i Isusa, Riječi koja je postala meso i prebivala se među nama (vidi Ivan 1,14). U sinagogi u Nazaretu Isus je dobio sveto pismo da pročita Skupštinu. Svi u njegovom saslušanju prepoznali bi ih kao Božje riječi proglašene prorokom Izaije i zapisane kako bi njegov narod mogao čitati dugo nakon što je umro. Isus ih je pročitao, a zatim je prevrnuo svitak i sjeo. Svi su čekali da čuju što bi rekao. Vjerojatno nikada nisu očekivali ono što mu je izašlo iz usta: “Danas je ovaj odlomak pisma ispunjen u vašem sluhu.” Što je mislio?
Izaijevo proročanstvo govorilo je o Mesiji koji će donijeti oslobađanje i izlječenje od grijeha za Božji narod. Isus je, u svojoj osobi kao Božja Riječ u tijelu, bio Mesija za koju je Izrael čeznuo i u tom je trenutku započeo to oslobođenje. Živa riječ bila je tamo među njima! Kakva slavno šokantna misterija bila je za njih tog dana.
Trebali bismo se sjetiti da na svakoj misi Isus čini među nama ono što je učinio u Nazaretu. U liturgiji Riječi, Kraljevstvo Božje proglašava se u različitim lekcijskim čitanjima. U liturgiji euharistije ta riječ postaje tijelo i krv. Isus je u našoj sredini. Kraljevstvo opisano u Svetom pismu sada je prisutno i dano nam je da primimo u svoja tijela (“Kraljevstvo Božje je u vama”; vidi LK 17,21). Kakva slavno šokantna misterija koja je danas za nas.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, hvala ti što si ispunio sva Božja obećanja. Hvala vam što ste još uvijek bili u našoj sredini na misi.
Prvo čitanje (Pročitajte Neh 8: 2-4A, 5-6, 7-10)
Naše čitanje opisuje događaj koji se dogodio kada je Židovima koji su živjeli u egzilu u Babilonu sedamdeset godina dopušteno da se vrate u obećanu zemlju (oko 515. pr. Kr.). I Jeruzalem i hram bili su uništeni, tako da je postojala ozbiljna kampanja za ponovno izgradnju kako bi ih pokušala obnoviti. Povratni prognanici željeli su obnoviti svoj savez s Bogom, učeći iz svojih prošlih pogrešaka i započeti novi početak s njim.
Kad je posao završen, Ezra, koja je bila i svećenik i pisar, čitala je ljudima iz “Knjige zakona”, što je vjerojatno bilo dijelova prvih pet knjiga Biblije. Ljudi su se podigli da ga čuju kako je čitao i objasnio. Imao je snažan učinak na njih. Odgovarali su na to čuvši kao da je i sam Bog bio tamo u njihovoj sredini – stajali su pozornost, podigli su ruke u molitvi i pohvalili: “Nagnuli su se i prostirali sebe” u poštovanju i štovanju, plakali su u pokajanju koliko oni nepažljivi bio je kod njega. Međutim, Ezra i Nehemiah, vladin dužnosnik koji su nadgledali projekt ponovne izgradnje, potaknuli su ih da ne plaču: „Idite, jedite bogatu hranu i pijte slatka pića. . . Jer danas je sveti našem Gospodinu. . . Radujući se Gospodinu mora biti vaša snaga. ” Riječ Božja trebala je imati oslobađajući učinak na Božji narod, oslobađanje koje proslavi prekrasna hrana i piće.
U masi, Riječ Božja postaje Isusovo tijelo i krv na oltaru, a zatim nam se daje u hrani i piću kruha i vina. Kad smo prisutni, Isus nam taj dan čini svetim i pruža nam radost da budemo i naša snaga.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, pomozi mi da obratim pažnju na svaku riječ naših masovnih čitanja, jer znam da ste prisutni u riječima Svetog pisma.
Psalam (pročitajte Ps 19: 8-10, 15)
Bog je oduvijek namijenio svom narodu da voli njegovu Riječ. Ovdje psalmist piše o svom savršenstvu, osvježenju, pouzdanosti, mudrosti, radosti i prosvjetljenju. Kakva divna pohvala za Božju riječ! Trebali bismo pustiti naša čitanja danas osnaživanje vlastite ljubavi prema Svetom pismu, koristeći riječi našeg odgovornog antifona: “Vaše riječi, Gospodine, su duh i život.”
Mogući odgovor: Psalam je sam odgovor na naša druga čitanja. Pročitajte ga ponovo molitveno da biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (pročitajte 1 Kor 12: 12-30)
Možda ovaj odlomak ne ima eksplicitnu povezanost s temom Božje riječi u drugim našim čitanjima. Međutim, u svojoj praktičnoj poziciji Korintskim kršćanima da žive u jedinstvu, čak i sa svojim različitim duhovnim darovima, sveti Pavao apelira na lekciju Kristova tijela.
Sveti Ivan, u svom evanđelju, govori nam da je “Riječ bila s Bogom i riječ je bila Bog. . . a riječ je postala meso i prebivala se među nama ”(vidi Ivan 1: 1, 14). Kad je riječ poprimila meso, postao je jedno ljudsko tijelo. Sveti Pavao nas podsjeća da smo “svi bili kršteni u jedno tijelo. . . i svi su dobili piće jednog duha. ” Jedna riječ postala je jedno tijelo, a on je sada jedno tijelo, njegova crkva. Koristeći analogiju tijela, sveti Pavao čini svoj slučaj da je Bog naredio različitim dijelovima ljudskog tijela da zajedno rade kao jedno.
Stoga bi trebao biti i u crkvi, što je Kristovo tijelo. U našem jedinstvu i dalje živimo kao što je Krist živio u svijetu – riječ koja je postala meso u utjelovljenju sada uključuje i naše vlastito tijelo, a među nama se još uvijek prebiva. Mi smo jedan u njemu.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, kako lako zaboravim da je jedinstvo u Crkvi vidljivi znak da pripadamo vama. Molim vas, pomozite mi da ga sačuvam danas.
Slika sa Wikimedia Commons