Započeo ciklus korizmenih tribina na Pešćenici – „Pokrenuti odozgor: emocije, motivacija i religija“
Zagrebačka nadbiskupija

Započeo ciklus korizmenih tribina na Pešćenici – „Pokrenuti odozgor: emocije, motivacija i religija“

„Snaga ljubavi – odricanje i ljubav“ bila tema prve tribine u ciklusu „Korizmene tribine na Peščenici“ na Pepelnicu, u srijedu 14. veljače, a o temi kako smo pokrenuti ljubavlju govorio je doc. dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo, s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

Ovogodišnji ciklus korizmenih tribina srijedom od 14. veljače do 27. ožujka posvećen je temi „Pokrenuti odozgor: emocije, motivacija i religija“. Tribine se održavaju u multimedijalnoj dvorani „Fr. Dominik Barač, OP“ dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića  Zagrebu na Peščenici (Ivanićgradska 71, na križanju Vukovarske i Ivanićgradske).

Doc. dr. sc. Odilon Singbo uvodeći u svoje predavanje rekao je da se o ljubavi govori svugdje i na sve moguće načine. „Bez obzira na to što nam međimurska pjesma kaže: ,,Ljubav se ne trži niti se kupuje”, danas je ,,ljubav” na tržnici, na prodaju, u raznim oblicima. To zovemo Valentinovo. Odmah shvatimo da to nije ljubav oko koje i zbog koje smo se mi ovdje okupili. No svaki govor o određenoj temi nosi u sebi opasnost zaborava življenja te teme. Drugim riječima, ako previše govorimo o ljubavi, postoji opasnost da zaboravimo ljubiti, kao što često pričamo o lijepom vremenu, a da pritom ne doživljavamo sunčeve zrake. Dinamika kršćanske ljubavi potpuno je drugačija“, rekao je te u nastavku nagovijestio da će o temi govoriti kroz pet točaka: O Božjoj temeljnoj ljubavi, karakteristikama ljubavi, o ljubavi kao činu, a ne osjećaju, ljubavi kao snazi ganuća i naposlijetku o ljubavi koja znači odricanje.

O temi ću govoriti kroz 5 točaka:
Govoreći o Božjoj temeljnoj naravi predavač je naglasio da cjelokupan sažetak Božje poruke u Isusu Kristu valja pronaći u 1 Ivanovoj poslanici 4,16: ,,Bog je tako ljubio svijet te je dao svog Sina jedinorođenca, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni.” Dobro nam je poznata ta definicija, i teško je pojmiti otajstvo utjelovljenja i bilo koje drugo otajstvo bez Boga koji je ljubav. Naime, temeljna dinamika ljubavi jest da čovjek postaje kao osoba koju ljubi. Dakle, ne samo da bude sjedinjen s tom osobom, nego želi biti jedno s njom. To je istina koja je prisutna u našim ljudskim odnosima i koju ne uspijemo uvijek potpuno ostvariti. Mislim da nema veće radosti od te da ljubimo i da smo ljubljeni. Neusporediva je ta radost s radošću divljenja, primjerice, nekom umjetničkom djelu, nekom znanstvenom otkriću ili užitku u nekoj hrani. Radost ljubavi apsolutno je jedinstvena, ali ne ide bez patnje. Ulaziti u ljubav znači ulaziti u radost, ali to isto tako znači ulaziti u patnju. Ne samo zbog toga što postoji uvijek rizik prijevare, postupnog slabljenja osjećaja, nego zbog toga što se najdublja čežnja ljubavi ne može ostvariti bez onoga koji je čista ljubav. Bog je ostvario tu istinu za kojom čeznemo upravo po otajstvu utjelovljenja: On je postao jedno sa mnom, jedno s tobom u Isusu Kristu. Bog se nije samo sjedinio s čovjekom, nego je postao jedno s njime. To je ljubav u punini“, rekao je Singbo.

U nastavku se doc. Singbo osvrnuo na karakteristike ljubavi iz perspektive ljudskog iskustva te pritom, između ostaloga, naglasio da ljubav znači primanje i davanje.  „Pokušajmo uzeti onaj osnovi znak izmjene ljudske nježnosti – poljubac. On je lijepa simbolika ljudske ljubavi jer je istovremeno darivanje i primanje. Poljubac je zaista darovan ako je primljen. Pokušajte dati poljubac bilo kojem kipu kojega voliš, neće ga primiti i nećeš ga ni ti dobiti. Za to trebaju žive usne jer samo žive usne mogu primiti i mogu pokloniti istovremeno. Poljubac je zaista uzvišena gesta i upravo zato ga ne treba obezvrijediti, desakralizirati, igrati se s njime, nego ga treba sačuvati kao znak nečeg najdubljeg u nama. Te geste ljubavi koje iskazujemo govore o činjenici da nismo vlastito središte, nego da se naše središte nalazi u drugome. Ja tebe volim i ti si moje središte, živim po tebi i za tebe. Dovoljno je promatrati našu fiziologiju. Postoje dva ključna dijela koja to potvrđuju: pupčana vrpca podsjeća nas da smo primili život od nekog drugoga. Nekoliko centimetara dolje, naš spolni organ nam govori o našoj upućenosti drugome, tj. drugom spolu. Ljubiti znači živjeti za drugoga (to je darivanje) i živjeti po drugome (to je primanje). Ukratko, ljubiti znači odricanje, a to je odricanje od činjenice da živim u sebi, po sebi i za sebe. U tome se, primjerice, nalazi otajstvo Presvetog Trojstva koje nam kaže da čovjek ne daruje sebe sebi, ne prima sebe od sebe samoga“, naglasio je predavač.

„Božji život, Božja ljubav jest život primanja i darivanja. Ta činjenica govori o siromaštvu onoga koji ljubi, zapravo da nema ljubavi bez određenog oblika siromaštva. Teško je vidjeti pogled u kojemu se nalazi samo čista ljubav jer u svakom pogledu, pa makar i u pogledu najzaljubljenijega, nalazi se uvijek svijest o sebi. Ja sam grešnik, a to znači da u trenutku kada ti kažem da te volim, trebao bih dodati (ako želim biti potpuno iskren prema tebi i prema sebi) ima ipak netko koga volim više nego tebe i taj netko sam ja. U tome se nalazi čovjekov grijeh. Istočni grijeh je zapravo moja nesposobnost da ljubim čistom ljubavlju, da drugi nije sve za mene, da ne uspijem ostvariti tu temeljnu uzajamnost čiste ljubavi. U našem ljudskom doživljaju ljubavi često djelujemo sebično. Ljubiti znači ovisiti o nekome: volim te i spremna sam ići s tobom kuda
god treba, želim ovisiti o tebi“, rekao je Singbo.

Iz svega do sada rečenog treba primijetiti da ljubav nije osjećaj, nego čin. Ona zapravo upliće čitava čovjeka, pa onda i osjećaje. Kad bi bila samo osjećaj pokoravala bi se granicama osjećaja. Stoga ljubav traži da se putuje i u druga područja. Drugim riječima, traži da činimo nešto iako nam se to ne da, ali to činimo radi dobra drugoga. Snagom osjećaja majka ne bdije prvu, drugu, treću,… desetu noć da bi provjerila je li sve u redu s djetetom. Ona to čini snagom ljubavi. Ljubav je stoga djelatna, a ne sentimentalna stvarnost. Drugi izraz je raham, a dolazi nam iz Izl 34,6, a povezan je s utrobom, tj. maternicom. Ovdje se ističe jedini ljudski organ sposoban nositi život. Taj organ je potpuno posvećen životu nekog drugoga, uvodi u onu posebnu, potpuno žensku skrb, u divnu majčinsku crtu u smislu da je sposobna čuvati, hraniti, maziti život. Žena nema muškarčevu tjelesnu snagu, ne trči brzo kao on, ne skače uvis više od njega. Ali dok je muškarcu pridržano obilježje oplodnje, pokretanja, aktiviranja, i u tome je njegova genijalnost, s druge strane sposobnost primanja, nošenja, podizanja, čuvanja, rasta potpuno je ženska. Božja je ljubav dakle nalik onome što u ženskoj utrobi rada drugo biće“, istaknuo je doc. Singbo.

Govoreći o ljubavi kao snazi ganuća predavače je istaknuo  – snaga ganuća starozavjetno poimanje Božje pokretačke ljubavi ima svoj odjek u novom zavjetu u osobi Isusa Krista. Često čujemo rečenicu: ganu se ili sažali se nad. To nije pitanje osjećaja, nego je stanje duboke suživotnosti s patnjom. To je supatnja koje pokreće djelovanje, odnosno zauzimanje za drugog. Vratimo se opet na oca rasipnog sina. Tamo se spominju pet glagola koji opisuju karakteristike ljubavi s posebnom gradacijom: ,,Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugledaganu sepotrčapade mu oko vrata i izljubi ga” (Lk 15,20). To je znak ljubavi koja se odriče srdžbe i zauzima se za život. Ljubav je dakle djelo, mudrost, skrb, zdrava zebnja radi drugoga, koja ne prestaje sve dok mu ne pomogne postići dobar ishod. Ona je prihvaćanje i čuvanje pa, ako treba i vikanje, spremnost reći,ne” ili ,,da”, neovisno o tome što se osjeća, nego što je korisnije za dobro drugoga.  Tu vidimo svu dubinu onog odlomka iz poslanice Filipljanima: ,,On (Isus), trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,6-8).

Sažeto možemo reći da je preduvjet za ostvarenje istinske ljubavi upravo odricanje. Kako kaže jedno korizmeno euharistijsko predslovlje: Odricanje kroti našu sebičnu narav, otvara nam srce za potrebne po uzoru na Tvoju dobrotu.” Drugim riječima odricanje nam pomaže živjeti božanskim životom. Nadalje, ono čega se odričem u korizmi više nije moje, već ide onome koji je u potrebi – otvara nam srce za potrebe – kaže predslovlje. Inače opet upadam u zamku okrenutosti prema sebi, ugadanja sebi. Tu vidimo da ljubav kao i odricanje mene de-centrira i potiče me da mislim na dobro drugoga, onako kako mnogi to žive u bračnoj ljubavi. Stoga, nekome odricanje nažalost može značiti priliku da ode na dijetu, nekome drugome da malo štedi kako bi si kasnije priuštio nešto lijepo. Ako se na taj način odričemo tek radi odricanja, onda je bolje da to i ne činimo. Odricanje na tjelesnom planu mora nas voditi na nešto dublje – na duhovna odricanja od grijeha koje činimo. Odreći se cigarete, a ne odreći se drugih teških grijeha nema nikakvog smisla. Cijelo korizmeno vrijeme sa svim poticajima je, dakle, prilika za duhovnu obnovu kroz male duhovne vježbe uključujući odricanja. Odricanje iz ljubavi i ljubav kroz odricanje je snaga koja nas čini najprije autentičnim ljudima, zatim sličnijima Ocu ljubavi“, zaključio je doc. dr. sc. Odilon Singbo.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Župna svetkovina proslavljena u Župi sv. Anastazije u Samoboru

Katoličke vijesti

Supružnici Burja proslavili 70 godina braka u Župi Presvetoga Trojstva u Krašiću

Katoličke vijesti

Biskup Štumpf posjetio Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti