Važnost glasa svetosti u kauzi sv. Rite iz Cascije
Biskupska konferencija

Važnost glasa svetosti u kauzi sv. Rite iz Cascije

Rado sam se ponovno vratio ovamo u Casciju, nakon što sam ovdje prevodio svetu misu 22. svibnja prošle godine, kako bih sada zajedno s vama, i u svojstvu prefekta Dikasterija za kauze svetaca, odao počast svetoj Riti.

Poznato vam je da je upravo jutros objavljen dokument Dikasterija za nauk vjere koji nosi naslov: Norme Dikasterija za nauk vjere za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena. Očito je riječ o fenomenima raznih vrsta, poput ukazanja, vizija… ali i o “psihofizičkim i drugim fenomenima, koji naizgled nadilaze granice svakodnevnog iskustva i koji se predstavljaju kao da imaju pretpostavljeno nadnaravno podrijetlo” (Ibid., br. 6). Zbog te podudarnosti, moglo bi se činiti i očiglednim, budući da govorimo o svetoj Riti, da ovdje mislimo barem na onaj dobro poznati fenomen koji ju je zabrinuo, to jest na trn koji je, dok je molila pred sv. Raspelom, osjetila kako joj se zabija u čelo. Međutim, rekao sam to samo kako bih uveo u naš susretu, koji je motiviran i činjenicom predstavljanja upravo objavljenog sveska O procesu beatifikacije svete Rite iz 1626. godine[1], koji je uredio Leonardo Lolli, čiji smo govor upravo slušali.

No, budući da sam spomenuo tu temu, rekao bih samo dvije stvari. Prvi je da se u ovom procesu tema trna pojavljuje u vrlo trijeznom obliku, a posebno u ikonografskom i liturgijskom kontekstu. Drugo, kako izvješćuje i dokument Dikasterija za nauk vjere, ta mistična fenomenologija sama po sebi ne uvjetuje proces beatifikacije i kanonizacije. Tekst se referira s obzirom na to na br. 13 u kojem čitamo: “čak i kada je nihil obstat dodijeljen za procese kanonizacije, to ne podrazumijeva izjavu o autentičnosti bilo koje nadnaravne pojave prisutne u životu osobe”. Navedeni primjer odnosi se na dekret o kanonizaciji svete Gemme Galgani, gdje čitamo da se papa Pio XI “slobodno želio usredotočiti na herojske vrline ove nevine i pokorničke djevojke, a da se tim dekretom (što se obično nikada ne događa) ne donese presuda o nadnaravnim karizmama Službenice Božje”.

Kao što ću kasnije imati priliku ponoviti, sadašnji proces beatifikacije i kanonizacije počiva na tri stupa: življenje kreposti u herojskom obliku, glas svetosti i znakova, prisutnost čuda. O potonjem je papa Franjo rekao: “Potrebno je čudo jer je tu upravo Božji prst. Bez jasnog Gospodinovog zahvata, ne možemo napredovati s kanonizacijom”.[2]

Nakon što smo predstavili ove premise, možemo prijeći na razlog našeg susreta koji je, kao što je spomenuto, predstavljanje ovog zanimljivog i lijepog sveska u kojem je objavljen i svima dostupan Proces beatifikacije svete Rite iz 1626. godine. Rukopis koji je služio kao izvor je onaj koji se čuva u Povijesnom arhivu nadbiskupije Spoleto-Norcia. Ovo mi daje priliku da iskreno zahvalim nadbiskupu Renatu Boccardu na danom znaku bratskog prijateljstva kojeg mi je iskazao ovim pozivom i iskreno mu čestitam na ovoj uredničkoj inicijativi. Ne činim to samo u svoje osobno ime, nego i u ime Dikasterija za kauze svetaca, gdje ovaj svezak čeka da bude sačuvan u svom arhivu. Trenutno, zapravo, postoji samo dokumentacija za svetu Ritu za njezinu kanonizaciju.[3]

Proces između tradicije i inovacije

Tekstu procesa prethodi Uvod kojeg je napisao o. Rocco Ronzani O.S.A., koji je uz profesorsku službu i teološki savjetnik Dikasterija. Da bismo razumjeli vrijednost ove prekrasne knjige, bilo bi najbolje ne pridavati veliku važnost mojim riječima izlaganja, već preporučam da se radije pročita njezin tekst. Ukratko, dobro je započeo isticanjem važne činjenice za njegovo čitanje i razumijevanje. Što se tiče prakse Katoličke Crkve u pitanjima beatifikacija i kanonizacija, taj se proces mora smjestiti između tradicije i inovacije.[4] Iz tog razloga Ronzani piše: “Ritina beatifikacija poklopila se s početnom fazom reforme pitanja beatifikacija i kanonizacija koju je poduzeo Urban VIII Barberini” (str. 5).

Riječ je o slučajnosti koju ne treba podcjenjivati, budući da je Urban VIII bio biskup Spoleta gotovo deset godina (od listopada 1608. do srpnja 1617., kada je imenovan prefektom Suda Apostolske signature) i stoga je iz prve ruke imao priliku iskusiti glas svetosti redovnice iz Cascije. Zanimljivost je na str. 12 gdje je str. Ronzani podsjeća na epizodu pet pčela novorođene Rite (također na sljedećim stranicama ima referenci na povijesno-književnu tradiciju na ovoj slici) i povezuje je s petom godinom pontifikata Urbana VIII (u čijem se grbu pojavljuju tri pčele). Na str. 8-9 Ronzani piše: “U godinama 1626.-1628. doprinos obitelji Barberini i lokalnih elita, posebno iz Cascije, bio je odlučujući u slavlju i pozitivnom ishodu Ritinog procesa, a beatifikacija je bila najrječitija manifestacija neraskidive veze između augustinaca, Barberinija…”

Naime, tek će s Urbanom VIII. biti uvedena disciplina za reguliranje procesa beatifikacije i kanonizacije; dalje će zakonodavstvo Katoličke Crkve biti usavršavano tijekom idućih stoljeća i proći kroz razne propise sve do sadašnje Apostolske konstitucije Ivana Pavla II. Divinus perfectionis magister (1983.).[5]

Čitatelj će ga pronaći sažetog od str. 14 do str. 23 povijesti Spoletskog procesa za beatifikaciju naše svetice, koja se slavi od 1626. Napomenut ću u tom smislu da je u temelju djelu “Le cause di canonizzazione nel primo periodo della Congregazione dei Riti (1588-1634)” mons. Giovanni Papa, tada generalni relator tadašnje Kongregacije za kauze svetaca, već primijetio da “namjera aktera, koji su željeli ovaj proces, nije bila kanonizacija, ili, kako je sada postalo rašireno, beatificationis et canonizationis, već samo proglašenje blaženom.[6] Tako se učinci mogu iščitati u sada objavljenom tekstu na str. 31: in fabricatione Processus pro futura Beatificatione servae Dei sororis Ritae monialis. S druge strane, u istoj dokumentaciji ovog procesa, više puta se ova Službenica Božja od vjernika već naziva blaženom.

U procesu iz 1626., kako je objasnio o. Ronzani, “svjedočanstva se usredotočuju na Ritinu fama sanctitatis, čiju je starinu i legitimitet trebalo dokazati i osoba koja je davala svjedočanstvo bila je svjedok de visu. Svjedočanstva o životu i vrlinama očito su manje relevantna: svjedoci mogu biti samo de auditu ab audientibus… oni svjedoče o hagiografskoj pripovijesti koja je sada fiksirana u svojim bitnim crtama tijekom otprilike stotinu i pedeset godina…” (str. 16).

Dalje se o. Ronzani bavi rimskom fazom, koja je započela 13. ožujka 1627. Dana 1. listopada iste godine, Urban VIII. dodijelio je biskupiji Spoleto i dvjema granama, muškoj i ženskoj, pustinjačkog Reda svetog Augustina pravo slavljenja mise, a Liturgija časova uzimala je tekstove iz Zajedničkog slavlja djevica. Dana 4. veljače 1628. isti je Papa proširio ovu mogućnost i na sve druge prezbitere koji su, u svim crkvama Reda i u onima biskupije Spoleto, htjeli slaviti spomendan blažene Rite “koja je sada definirana kao blažena, čak i u rimskim dekretima” (str. 23). Sa bitne točke gledišta, kao što o. Ronzani primjećuje, širenje kulta na cijelu Crkvu dogodilo se tek kanonizacijom koju je 24. svibnja 1900. proveo Leon XIII.

Put procesa

Pogledajmo sada kratko proces koji je, kako je rečeno, “Proces o čudima i krepostima službenice Božje Rite” (str. 33), ili čak, kako je rečeno kratko nakon toga, “Proces o herojskim krepostima, svetosti i čudesima službenice Božje” (str. 35).

U tom pogledu odmah možemo istaknuti razliku u odnosu na naknadno učvršćenu praksu, a to je činjenica da se ovdje čuda, život i vrline proučavaju u jednom procesu. U ovom razdoblju proučavanje vrlina i čuda odvijalo se unutar istoga Relatio, iako u različitim poglavljima, dijelovima ili člancima. S obzirom na vrijeme procesa koji je predmet naše pozornosti, dodat ćemo da ćemo vrlo brzo početi pokretati ne jedan, nego dva apostolska procesa: jedan in genere, a drugi in specie. Prvi će se sastojati od procesa opće naravi “super fama sanctitatis, virtutibus, martyrio et miraculis in genre“; drugi proces će, međutim, ući u različite stvari u detaljnijem obliku (“super fama sanctitatis, virtutibus, martyrio et miraculis in specie“).

U slučaju našeg procesa Rite iz Cascije prva stvar koja se primjećuje je pregled tijela, koje je, unatoč tome što je prošlo gotovo 180 godina od njezine smrti, proglašeno “cjelovitim, bijelim, netaknutim i bez mrlja, kao da je nedavno umrla” (str. 36). Zatim ćemo prijeći na popis čuda koja se pripisuju Službenici Božjoj. Navedeno je njih deset.

  1. Kad su peti dan nakon njezina rođenja neke bijele pčele ušle i izašle iz njezinih usta.
  2. Kad su je sveti Augustin, sveti Ivan Krstitelj i sveti Nikola Tollentinski čudesno uveli u samostan, nakon što su je redovnice nekoliko puta odbile.
  3. Kad je Gennaro bio bolestan, rekla je jednom od rođaka da joj donese dvije smokve iz vrta.
  4. Kad je ozdravila hromog i bogalja.
  5. Kad je Gennaro bio bolestan, dala je dvije ruže koje joj je donio jedan od njezinih rođaka.
  6. Kad oslobađa zatvorenike, i izdaleka ih potiče da joj dođu slobodni i odriješeni.
  7. Kad oslobađa opsjednute.
  8. Kada su Belardina iz Cascije napali lopovi i kad je bio oslobođen.
  9. Kad je oslobodila Battistu od pukovnika Iaconea dok je ovaj bio slijep na jedno oko.
  10. Kad je njezina rođakinja s obogaljenom rukom bila oslobođena samo dodirujući tijelo ove blaženice. I u desetom čudu adest Corpus servae Dei Ritae prostatum in coffin cum diadema. In nono, octavo, septimo, sexto, quinto et pariter in dd. Miraculis et quolibet eorum inspicitur effigies servae Dei Ritae cum splendore more sanctorum.

Kao što se vidi, riječ je o popisu koji se odnosi na usmenu predaju, potkrijepljenu, kako pokazuje posljednja rečenica, prisutnošću brojnih zavjetnih slika. Drugi čudesni zahvati raznih vrsta navedeni su na kraju dokumenta. Ono što se u ovim popisima naziva “čudom” sasvim je drugačije od onoga što taj izraz danas znači. U svakom slučaju, radi se o pojavama koje su u naslijeđu vjernika izazivale divljenje i čuđenje. Generičko i gotovo etimološko značenje čuda koje se nalazi, na primjer, kod svetog Tome Akvinskog, glasi ovako: miraculum est aliquod arduum et insolitum.[7]

Zatim slijedi dugačak niz opisa slika Službenice Božjega koje, postavljene na raznim mjestima, označavaju trajnost i raširenost glasa svetosti. Kao svjedočanstvo glasa svetosti, pregledava se i lijes u kojem leži Službenica Božja.

Mnoga svjedočanstva koja slijede sama po sebi ne odnose se na herojsko življenje kreposti od strane Svetice, već na uspomene na primljene milosti, potvrde čvrstog i raširenog glasa svetosti. Oni se također tiču ​​potvrđivanja kulta, molbe za zagovorom, gesta pobožnosti prema Službenici Božjoj. Istina je da će zakonodavstvo koje slijedi zabraniti oblike štovanja prije beatifikacije; u ovoj fazi, međutim, sve to signalizira iskreni vox populi koji već dugo smatra svetu Ritu dostojnom zaziva i zagovora. Isto tako, množe se svjedočanstva o primljenim čudima/milostima. Jedan od svjedoka izjavljuje:

U svakom slučaju, kao i u drugim procesima ovog razdoblja i prije njega, čak i u ovom posvećenom svetoj Riti iz Cascije ispitivanje herojskog življenja vrlina prilično je rijetko. Međutim, izjava poput ovih ne nedostaje:

“Raširen je i stalni glas, nakon što sam zabilježio dobro i zlo, da je blažena Rita, dok je živjela, bila ukrašena kršćanskim vrlinama i istaknuta u katoličkoj vjeri”. (…) “Također sam čuo da se govori, a postoji i rašireni glas i fama da je blažena Rita imala vrlinu nade dok je bila živa.”…. “Uvijek sam čuo kako se govori od starijih u ovoj zemlji i od svih drugih na način koji je javan i poznat, u svim ovim krajevima, a postoji i rašireni glas i fama da je spomenuta blažena Rita, dok je živjela, imala u velikoj mjeri krepost ljubavi; i nije samo voljela Boga, nego i srdačno svoje bližnje i svoje neprijatelje, budući da sam to javno čuo i čitao u knjigama koje su tiskane o njezinu životu, da je molila za one koji su ubili njezinog muža, a u javnosti se priča i priča o tome”… “Čuo sam da se govori, a postoji i rašireni glas i fama da je blažena Rita živjela svetim životom, kao što sam također čitao u knjigama, da je bila uvelike uvježbana u strpljivosti, poniznosti, poslušnosti i čistoći i u tom konceptu svetost je umrla, i to je sačuvano i u prošlim vremenima kao što je sačuvano do danas, i o tome postoji rašireni glas i fama.” (str. 58-59)

U svakom slučaju i očito, to su svjedočanstva ne de visu, nego de auditu. Veći prostor posvećen je mnogim svjedočanstvima iz pobožnosti i također pučkih oblika štovanja te popisu milosti i zahvata koji se smatraju čudesnim. Kakve zaključke možemo izvući iz toga?

Važnost glasa svetosti

Ono što ja osobno iz ovoga zaključujem jest vraćanje važnosti, čak i u sadašnjoj praksi, važnosti, prije svega, stvarnog glasa svetosti u procesu beatifikacije.

Razumijem da bi izraz fama u laičkoj upotrebi mogao biti pogrešno shvaćen i stoga ga treba objasniti. Zapravo, to nije samo pitanje poznatosti. Sam izraz vox populi vox Dei nije valjan za razumijevanje njegovog značenja. Kako bih ovo istaknuo, obično citiram Alkuina iz Yorka, anglosaksonskog teologa iz osmog stoljeća, koji je izjavio: “Ne smije se mnogo obazirati na one koji ponavljaju vox populi vox Dei, jer je često velika galama gomile vrlo blizu neznanja…”.[8] Stoga ovdje ne može biti riječ o jednostavnoj sociološkoj činjenici nego o prepoznavanju teološke biti koju treba identificirati u onome što se naziva sensus fidei Božjeg naroda. Uputa Sanctorum Mater Ivana Pavla II. opisuje je ovako: “Glas svetosti je mišljenje rašireno među vjernicima o čistoći i neporočnosti života sluge Božjega te o krepostima koje je on vršio u herojskom stupnju” (čl. 5, § 1).

U Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugoga vatikanskog sabora uči se da su “svi u Crkvi… pozvan na svetost. Ta se, pak, svetost Crkve neprestance očituje i mora očitovati (manifestatur et manifestari debet) u plodovima milosti koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izražava u mnogo oblika kod pojedinaca koji u svojem životnom redu teže savršenstvu ljubavi tako da izgrađuju druge” (Lumen Gentium, br. 39). Kako prikladno objašnjava o. Bogusław Turek, podtajnik Dikasterija, “ovaj tekst je temeljan jer izrazima očituje i mora se očitovati ističe otkrivajući karakter svetosti”. Također, on precizira da je to očitovanje primarni temelj glasa svetosti koji je potreban da bi vjernik bio službeno predložen od Crkve kao primjer evanđeoskog života svim vjernicima.[9]

Uputa Sanctorum Mater Kongregacije za kauze svetaca (2007.) također upozorava da za beatifikaciju i kanonizaciju glas svetosti mora biti praćen glasom znakova: glas svetosti uvijek je praćen glasom znakova. Zapravo, postoji bliska veza između te dvije stvarnosti. Glas znakova, naime, nije samo trajno povezan s glasom svetosti, nego predstavlja i neizostavan kriterij za ocjenu njegove vjerodostojnosti. Naprotiv, glas svetosti ne može se smatrati autentičnim ako nije praćen dokumentiranim i posvjedočenim glasom znakova. U ovom slučaju mogli bismo govoriti najviše o poznatosti ili širokom poznavanju osobe, ali ne i strogo govoreći o glasu svetosti.

Evo, dakle, definicije koju daje Uputa: “Glas je znakova mišljenje rašireno među vjernicima o milostima i uslišanjima primljenim od Boga po zagovoru sluge Božjega” (čl. 6). Ovo, naravno, nisu čuda u strogom smislu (koja, prema sadašnjem zakonodavstvu, zahtijevaju detaljno proučavanje i pažljivu provjeru da bi se takvima proglasila); nego je to intimno uvjerenje vjernika da je Gospodin uslišao njihovu molbu na zagovor osobe koju smatraju svetom. Drugim riječima, kako dobro objašnjava o. Turek, “glas znakova odnosi se na činjenicu da postoje ljudi koji pribjegavaju nečijem zagovoru i izjavljuju da su uslišani. Njihovo povjerenje dodatna je potvrda njihova intimnog uvjerenja u svetost osobe koju su zazivali.”

Već je prije rekao Benedikt XVI.: “Biskupijski pastiri, odlučujući coram Deo koje su kauze dostojne pokrenuti, najprije će ocijeniti uživaju li kandidati za časti oltara doista čvrst i raširen glas svetost i čudesa ili mučeništva. Taj je glas […] znak od Boga i u Crkvi ukazuje na one koji zaslužuju biti postavljeni na svijećnjak da svijetle svima u kući (Mt 5,15). Jasno je da se kauza za beatifikaciju i kanonizaciju ne može pokrenuti ako nedostaje dokazani glas svetosti, čak i ako se netko nađe u nazočnosti ljudi koji su se istaknuli evanđeoskom dosljednošću i osobitim crkvenim i društvenim zaslugama”.[10]

Čemu onda sve to? U prošlim kauzama (kao što to pokazuje tekst procesa beatifikacije svete Rite, predstavljen danas) glas svetosti i znakova, shvaćen kao glas Božjeg naroda dokazan dokumentima i svjedočanstvima, smatran je temeljnim elementom svakog procesa beatifikacije i kanonizacije, sve do završne točke određenog procesa.

Danas, naprotiv, postoji opravdan dojam da je barem u posljednjim desetljećima pozivanje na glas svetosti i znakova stavljen u drugi plan. Već s uredničkog gledišta Pozicije, na primjer, stranice koje se odnose na glas svetosti (ili mučeništva ili dara života) i glas znakova obično su umetnute na njezin kraju i prilično su maloga broja. Zbog toga se 31. svibnja 2021. Dikasterij za kauze svetaca pobrinuo da svim biskupima pošalje pismo u kojem preporuča provjeru, zajedno s uzornošću i aktualnošću kandidata za beatifikaciju i kanonizaciju, dosljednost i autentičnost glasa svetosti, kao i značajan fama seignorum.

Upravo zbog toga vjerujem da mogu reći da je kauza koja je danas predstavljena u ovom izdanju od velike pomoći u pokazivanju kako se ispituje glas svetosti i znakova i kako se i danas mora smatrati vrlo važnim. Kao što sam i sam jednom prilikom imao priliku reći, “glas svetosti” spaja dvije nijanse: s jedne strane, uvjerenje vjernika o svetosti osobe, uvjerenje koje proizlazi iz percepcije iznimnosti i ima za posljedicu traženje zagovora za svoje ili tuđe potrebe; a s druge strane, sposobnost da ta iznimnost probudi u Božjem narodu svijest da su svi pozvani biti sveti: ono što je Drugi vatikanski sabor nazvao “sveopćim pozivom na svetost” (Lumen Gentium, poglavlje V). Kanonizacija, koja Crkvi nudi zagovornike i uzore za nadahnuće, uglavnom ima ovaj cilj: kroz identifikaciju uzornih osoba, koje nadilaze obični život, pozvati krštenike da žive svoju svakodnevicu na svetački način.[11] To se dogodilo i događa se i danas sa svetom Ritom iz Cascije.

Cascia (PG) – Dvorna “Santa Chiara”, 17. svibnja 2024.


[1] “Il processo di beatificazione di santa Rita del 1626”, ur. Leonardo Lolli, izd. Formichiere, Foligno, 2024.

[2] Govor članovima Kongregacije za kauze svetaca, 12. prosinca 2019.

[3] Za ovu fazu usp. Rocco Ronzani, u ovom svesku, str. 23-24.

[4] Za ovu fazu procesa usp. F. Veraja, La Beatificazione. Storia, problemi, prospettive, S. Congregazione per le Cause dei Santi, Rim, 1983. (“Sussidi per lo Studio delle Cause dei Santi”, 2). Za sv. Ritu iz Cascije, usp. str. 66-67. 87.

[5] Referentna točka tijekom toga vremenskog razdoblja i danas je djelo De Servorum Dei beatificazione et de Beatorum canonizatione Prospera Lambertinija/Benedikta XIV., čije je prvo izdanje tiskano u Bolonji, 1734.-1737. Zbog toga je papa Lambertini nazvan i Magister te je njegovo djelo u materiji beatifikacije i kanonizacije, kako je to izrekao i posthumnom govoru papa Pio XII., uspoređeno sa Summom sv. Tome Akvinskog.

[6] Usp. Izd. Urbanian University Press, Vatikan, 2001., str. 203-204.

[7] Super Sent., II, d. 18, q. 1 a. 3 arg. 2.

[8] Epist. CLXVI, 9: PL 100, 438: Nec audiendi qui solent dicere: Vox populi, vox Dei. Cum tumultuositas vulgi semper insaniae proxima sit.

[9] Usp.: https://www.causesanti.va/it/archivio-del-dicastero-cause-santi/interventi-e-articoli/boguslaw-turek-requisiti-necessari-per-il-riconoscimento-della-f.html

[10] Govor Plenarnoj skupštini Kongregacije za kauze svetaca, 24. travnja 2006.: AAS 98 [2006] 397-401.

[11] Konferencija za medije na predstavljanju simpozija “La santità oggi”, usp.: https://www.causesanti.va/it/prefetto-dicastero-cause-santi/interviste-del-prefetto/presentazione-del-convegno-la-santita-oggi.html.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Služavke Malog Isusa molitvom u pripravi za Jubilej 2025.

Katoličke vijesti

Prva korizmena nedjelja u Orašju

Katoličke vijesti

Alan Hržica objavio novi live album

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti