SVECI & UMJETNOST: Ovi betlehemski mučenici ispovijedali su i naviještali Boga ne govoreći već smrću
Da Crkva poštuje Sveti nevini zajedno sa Sveti Ivan apostol i Stjepana prvomučenika u prvim danima nakon Božića ne treba nas iznenaditi.
Odnos između priznanja Isusa i trpljenja on će jednog dana izričito proglasiti. Kad ga Petar priznaje kao “Krista, Sina Boga živoga”, Isusove prve riječi su da će Sin Čovječji patiti, umrijeti i uskrsnuti. Kada Petar želi skrenuti Isusa s tog puta, rečeno mu je: “Odlazi od mene, sotono!”
Naviještati Krista, dakle, znači prihvatiti progonstvo.
Stjepan je to učinio davši svoj život nakon svjedočenja za Krista pred Velikim vijećem. Ivan, jedini apostol koji nije umro mučeničkom smrću, nosio je tu patnju kroz cijeli život: on je jedini stajao pod križem s Isusom i njegovom Majkom tog prvog Velikog petka.
A sveti nevini, žrtve Herodova progona, daju svoje živote umjesto Isusa. Oni svjedoče o njemu svojom krvlju, čak i ako ne svojim glasovima – iako se ne može poreći da su ga i njihovi smrtni krici također proglasili.
Izvještaj o masakru svetih nevinih nalazi se u Matejevu evanđelju (2,13-18). Liturgijski kalendar ne slijedi striktno Evanđelje (kao što vidimo pomicanjem od Isusova rođenja 25. prosinca do mučeništva sv. Stjepana, koje se dogodilo nakon Isusova Uzašašća oko 33 godine kasnije). U Evanđelju, dolazak mudraca (koji slavimo na Bogojavljenje u siječnju) pokreće masakr.
Magi su prvi posjetili Heroda, misleći da će lokalni kralj biti najsretniji zbog “novorođenog židovskog kralja”. Herod ih šalje pod izlikom da prikupe informacije za njega, ali zapravo da identificiraju onoga koga smatra svojim novim konkurentom. Kada su magi “u snu” vođeni natrag u svoju zemlju “drugim putem”, ne vraćajući se Herodu u Jeruzalem, Herod odlučuje uzeti stvari u svoje ruke. Kako bi eliminirao konkurenciju, o kojoj ima samo nejasne detalje, on odlučuje eliminirati sve potencijalne potraživače, tj. sve muškarce rođene u Betlehemu. Na temelju njegovih proračuna (koji nam opet govore da detalji božićne priče možda nisu evoluirali tijekom dana) koji su uključivali sve muškarce u dobi od 2 godine i manje — bolje biti siguran nego žaliti.
Neki biblijski znanstvenici pokušavaju zanijekati ovaj događaj, tvrdeći da ne nalazimo pojedinosti o njemu u drugim izvorima iz tog vremena. Ne smatram taj argument uvjerljivim. Sve što znamo o Herodu Velikom slaže se da je on bio krvoločni tiranin koji nije oklijevao ubiti čak ni svoju rodbinu, uključujući ženu i sina, kako bi održao svoju moć. Rečeno je da je planirao ubiti članove židovskih obitelji masovno prilikom njegove vlastite smrti kako bi osigurao da će u Izraelu vladati žalost zbog njegovog odlaska.
Dakle, činjenica da je ubio neke bebe u zabitom Betlehemu teško da bi podigla obrvu. Činjenica da su Herod Antipa, Filip i Arhelaj kasnije imali teritorije koje su dijelili kao tetrarsi značila je da su jednostavno bili dovoljno sretni da izbjegnu ruke svog ubojitog oca.
Josip je u snu pozvan da uzme Isusa i Mariju i pobjegne. Krenuli su na jug i zapad, da bi na kraju stigli do Egipta. Odredište nije samo zemljopisno, iako je Egipat često bio mjesto utočišta. (Zapamtite, Plodni polumjesec ide od Nila u Egiptu do Tigrisa i Eufrata u današnjem Iraku, s ljudima koji se kreću gore-dolje duž te rute prema lokalnim uvjetima. Zamislite Izrael kao život nasred međudržavne autoceste). Egipat je također imao teološko značenje: Izrael je došao do slobode iz Egipta, a Isus – novi Mojsije – će svojim križem dovesti svoj narod do konačne slobode.
Blagdan u čast svetih Nevinih ulazi u crkveni kalendar negdje između 300. i 400. godine — znamo da je to u Leoninskom sakramentariju, koji potječe iz otprilike 485. godine. Tri postbožićna blagdana također objašnjavaju razvoj crkvene teologije spasenja : Stjepan je mučenik po volji, ljubavi i krvi; Ivan voljom i ljubavlju (ali ne krvlju, jer nije tjelesno stradao); sveti nevini krvlju (budući da prethode dobu razuma).
Bilo je, u nekim krugovima, pokušaja da se ovaj blagdan identificira i sa suvremenim fenomenom pobačaja, koji se u mnogim krugovima u zapadnom svijetu naziva “pravom”. Isto tako, u nekim se krugovima nastojalo pomaknuti fokus ove svetkovine s ubojstva ove djece na činjenicu da Sveta obitelj mora pobjeći iz Judeje i stoga postati “izbjeglice” bježeći od progona kod kuće. S obzirom na to da bez života svaka druga briga postaje nemoguća, radije ću se fokusirati izravno na napad na život koji predstavlja Herodovo djelo, tj. ubojstvo te djece.
Pokolj svetih nevinih je često prikazana u umjetnosti, klasičnoj i suvremenoj. (Pronađen je suvremeni istočnjački komad, koji mi se posebno sviđa zbog krvavocrvenog fokusa ovdje.)
Za prikaz današnjeg blagdana odabrao sam djelo firentinskog slikara Giotta iz 13. i 14. stoljeća. Slika u kasnogotičkom stilu (još uvijek relativno dvodimenzionalna) uključuje sve klasične elemente koji se nalaze u prikazima ovog događaja.
Herod je ovdje prikazan, kao što je obično na takvim slikama, pokazujući na svoje žrtve, iako je – u stvarnom životu – vjerojatno ostao u Jeruzalemu dok je slao svoje pristaše u Betlehem da obave prljavi posao.
Masakr se često prikazuje kao sukob: Herodovi vojnici s jedne strane, obično s mačevima ili kopljima, majke s djecom s druge strane, a majke uzalud pokušavaju zaštititi svoje bebe. Kao što možemo vidjeti sa stopala središnjeg vojnika (koji drži bebinu nogu) na mjestu gdje se sučeljavaju dva tabora, prikupljena je već bogata “žetva” žrtava. Drugi, nama okrenut leđima, prodire u gomilu žena kako bi “izvršio naredbe”.
Majčinski izraz želi naglasiti neodvojivost majke i djeteta, što je prikladan odraz u suvremenom svijetu u kojem nemali broj suvremenih žena odriče se majčinstva bez “jamstva” pobačaja koje prati taj pothvat.
