Svečana proslava svetkovine Božića u krčkoj katedrali –
Krčka biskupija

Svečana proslava svetkovine Božića u krčkoj katedrali –

Krčki biskup mons. Ivica Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali svečanu euharistiju polnoćke i dnevnu misu, na kojima je koncelebriralo više svećenika i redovnika, a pjevanje je animirao katedralni zbor. Na polnoćki evanđelje je navijestio biskupov tajnik vlč. Josip Karabaić, a na dnevnoj misi krčki župnik vlč. Vedran Kirinčić.

Biskup Petanjak, koji je izrazio radost zbog sudjelovanja mnoštva vjernika, uputio je okupljenima i prigodne homilije koje donosimo u nastavku.

Misa polnoćka

“Ako se usredotočimo na Kristovo rođenje onda vidimo da ljubav Božja koja se očituje u Sinu Božjem koji dolazi na ovaj svijet ima karakteristike sveopće, univerzalne ljubavi. Bog se rađa za sve ljude bez izuzetka, a da je tome tako pokazuje time što se najprije objavljuje onima koji su najdalje u ljudskom društvo i koji su od tog istog društva marginalizirani, prezreni i otpisani. Zato su kod Luke povlašteni pastiri, koji su od vlastitog naroda otpisani. A kod Mateja su to mudraci s Istoka koji su otpisani zato što su pogani.

Obojica evanđelista naglašavaju isto: Bog ljubi svakog čovjeka, a osobito onog koji nije ljubljen od vlastite braće i sestara i od istoga roda i rase. Pastiri su bili toliko omraženi u narodu, da ih se uopće nije držalo za osobe s ljudskim dostojanstvom. Kao takvi, pastiri nisu smjeli ući niti u hram niti u sinagogu, a to je značilo da su isključeni iz spasenja, jer ne mogu obdržavati zapovijedi Zakona Božjeg.

Iz toga je jasno kakvu je nezamislivu pomutnju Bog napravio na zemlji kad se njegov sin rađa upravo među takvima. Zato Isusovo rođenje nije priča za laku noć nego okretanje ljudske logike naglavačke. Dovodi u pitanje koncepciju razmišljanja, shvaćanja i ponašanja cjelokupnog ljudskog poretka. Rubne i prezrene svijeta obasjala je svjetlost s neba, odnosno Kristov dolazak na zemlju i njegovo rođenje zaogrće Bog svojom ljubavlju, u trenutku kad oni toga još uopće nisu svjesni. Štoviše svjetlost koja ih obasjava oni doživljavaju kao sud koji ih želi uništiti. Zato ih anđeo smiruje i govori: »Ne bojte se! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj.« Vama se rodio, za vas se je rodio. Vama prekriženima i odbačenima od svijeta, vama je došao.

Bog ulazi u povijest kao onaj koji želi biti vidljiv i opipljiv. Objavljuje nam se u tijelu i po tijelu i to u onom vremenu, kao i u našem i svakom drugom vremenu, kad su mnogi nedodirljivi, Bog želi biti dodirljiv. Nije ostao izoliran ili zatvoren u neke svoje nebeske sfere uživanja, nego se rađa kao dijete kako bi kao čovjek mogao zajedno s nama praviti prvi i svaki drugi korak. To Božje silaženje među nas na takav način ne samo da nije bilo prihvatljivo Židovima, Rimljanima i Grcima, nego i samim kršćanima, koji više stoljeća uopće nisu slavili Božić, jer ih je bilo sram i bilo im je neprihvatljivo da se Bog koji je stvorio svijet i koji svime upravlja spustio ispod svake normalne razine.

Što se ima slaviti i čime hvaliti ako taj Bog dolazi na neku periferiju, u nepoznato mjesto, od malih ljudi, među prezrene pastire, i u potpuno nezainteresirani svijet. Možda je ta tvrdnja najbolja slika svijeta onda i danas. Bog dolazi čovjeku, a čovjeka to uopće ne zanima. On je potpuno indiferentan.

Otiđite do jaslica, povedite djecu, idite i vi stari s njima i poslušajte sebe i druge što govore: »Vidi potok teče, ovce bleje, pastiri se griju, pas laje, pastir nosi janje,…« osim Marije i Josipa gotovo nitko ne gleda u Isusa. Središnji lik Božića, Isus Krist, nije interesantan, ne privlači, ne svraća pozornost na sebe. To je stvarna slika svijeta u koji Bog dolazi, onda i danas. Svatko se bavi svojim poslom, svatko ima nešto što ga privlači i oduševljava, a najvažniji događaji prolaze mimo nas i bez našeg interesa. Bog dolazi u nezainteresirani svijet.

Bog se rodio kao čovjek i ne prestaje se rađati svakom čovjeku i svakoj generaciji i u svakom vremenu, makar to svijetu ništa ne značilo. Ali od njegovog dolaska k nama ništa na ovom svijetu nije isto. Toliko je različito da se govori o dva potpuno različita svijeta: prije Krista i poslije Krista. Ništa nije isto poslije Krista, nakon njegova silaska među nas.

Zato Božić nisu lijepe uspomene, nego je Kristovo rođenje sud ovome svijetu. Od tog trenutka povijest svijeta mijenja svoj pravac. Ne mora se čovjek truditi popeti na nebo, jer je nebo sišlo na zemlju. I to na način da mu ni jedna štala, nijedna špilja, nijedan čovjek koliko nisko na ljudskoj razini bio ne može biti niže od njega, jer on ljubi i onda kad ga se ne ljubi. Dolazi i onda kad ga se ne čeka. S nama je i kad nas to ne zanima.

Došao je najprezrenijima na svijetu, pastirima, i otići će s ovog svijeta s kriminalcima na križu, kako nitko na ovom svijetu ne bio mogao reći da mu je Bog daleko. U Isusu Krist Bog je postao na dohvat ruke svima i svakome i nitko ne može reći da mu je Bog daleko ili da ne može do njega, jer se Krist rađa zato da se svatko od nas rodi i preporodi na novost života, ne nakon smrti nego sada, danas i za danas. Danas za ovo vrijeme, za ovaj svijet i za ove ljude.”

Svečana dnevna misa 

Vjerujem da je većina od vas čula da je prve žive jaslice načinio sveti Franjo Asiški prije točno osamsto godina, 1223., u malom talijanskom mjestu Greccio. Franjo je u svojoj duši duboko proživljavao Kristovu poniznost. Koliko god se trudio razumom shvatiti, nikako nije mogao dokučiti zašto se Bog odvažio na takav drastičan korak: da sebe, Boga, zatvori u jednu običnu ljudsku egzistenciju i to na njezinoj najnižoj razini, da se rodi kao nejako dijete, tamo negdje Bogu iza leđa, među prezrenim pastirima, u štali, na slami. Sve gore od gorega, sve jadnije od jadnijega.

Ako je već došao kao čovjek mogao se spustiti iz nekih visina kao već gotov čovjek s moću i vlašću i silom u rukama, a nije. Nije mu bilo dovoljno poniženje čak ni to što se on, Bog rodio kao dijete, nego će svoj život završiti na križu, među razbojnicima, za koje se vjerovalo da svatko tko je razapet i proklet i da mu nema spasenja ni od Boga ni od ljudi. I na koncu, ni to nije bilo dovoljno poniženje nego se nama ostavio pod prilikama kruha i vina. Svaki novi korak sve dublja i veća poniznost, sve veće silaženje.

Ta Kristova poniznost toliko je prožimala svetog Franju da se on odlučio napraviti žive jaslice upravo u Grecciu gdje su ljudi živjeli veoma siromašno, jednostavno i skromno i gdje se najviše njih obratilo promatrajući život svetog Franje i slušajući njegove propovijedi. Franjo je htio preko tih živih jaslica i tih priprostih ljudi njima i sebi dočarati kako je to izgledao Kristov dolazak među nas ljude. Da vidi i da može opipati Božji silazak na zemlju. Te žive jaslice i jaslice po našim crkvama i našim domovima nama bi trebale pomoći da preko tog fizičkog ambijenta proživljavamo ono što je proživljavao Franjo u svom srcu. Ambijent Betlehema može nam pomoći da razumijemo današnje evanđelje koje nam želi prenijeti što se to uistinu, egzistencijalno, životno, stvarno dogodilo s Kristovim utjelovljenjem. Što je to značilo za Boga i što znači za nas ljude?

Kristovim utjelovljenjem dogodilo se jedno novo stvaranje i jedno novo postojanje koje do sada još nije postojalo u svijetu. Nastalo je novo postojanje koje je u potpunosti bilo pravi Bog i pravi čovjek u jednom liku kojeg zovemo Bogočovjek. Sin Božji nije prestao biti Bogom, a postao je i čovjekom. Utjelovljenjem je dobio nešto što kao Bog nije imao. Nije imao ljudsko tijelo. Od trenutka Kristova utjelovljenja više nije moguće odvojiti Boga od čovjeka.

Budući da je odabrao da način njegova dolaska na svijet ne bude kao već gotova, formirana osoba, nego kao dijete, Bog se podvrgao svim zakonitostima ljudskog rasta i razvoja. Isus kao čovjek morao je učiti hodati, govoriti, naučiti služiti se predmetima, izučiti nešto. Podvrgao se u svemu ljudskoj logici i ljudskim zakonitostima.

Što je dobio čovjek Kristovim utjelovljenjem? Dobio je to da je ljudsko tijelo postalo mjesto Božje objave. Bog nam se objavio u ljudskom obliku i time je tijelu dao ogromnu važnost. A ta važnost će doći do punog izražaja u Isusovu uskrsnuću i našoj vjeri da vjerujemo ne samo u besmrtnost duše nego i u uskrsnuće tijela.

Čovjek kao takav je Božji i sve što jesmo o uskrsnuću će zaživjeti novim životom. Kao što je utjelovljeni Sin Božji podložan zakonitostima prostora i vremena polako rastao u čovještvu, tako sada mi zahvaljujući njegovom dolasku postajemo djeca Božja. Božić nije samo navještaj da je Riječ tijelom postala, nego da su i ljudsko tijelo i ljudska narav dobili od njega dar i moć da postanu kao Bog. To kaže Ivan u ovom evanđelju: »Onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja« (Iv 1,12).

Važno je naglasiti da smo dobili moć, ne da jesmo, nego da postanemo djeca Božja. Naglasak je na tom postupnom postajanju i dinamičnom procesu. Kao što nam Bog nije došao kao gotov čovjek nego kao dijete koje treba proći proces rasta, tako ni mi nismo djeca Božja automatizmom nego procesom. Koliko se budemo otvarali Duhu Božjemu i davali mjesta Isusu Kristu u svome životu takvom će se dinamikom on nama objavljivati i nas pretvarati na sliku svoju. I to je proces koji nikada neće biti završen do kraja, ne samo ovdje na zemlji nego i u vječnosti. Mi ćemo uvijek rasti u sve većoj spoznaji Boga, jer je Bog neiscrpan. Uvijek ćemo otkriti nešto novo.

Dolazeći na ovaj svijet mi smo u samom svome dolasku obilježeni nekim ljudskim karakteristikama koje su kontaminirane grijehom. I zato već kao mala djeca imamo sklonosti sebičnosti, sebi vučemo, plačemo dok nam se ne udovolji, borimo se i tučemo za mjesto pod suncem, jer smo ljudi.

Kristovim dolaskom nama se nudi mogućnost novoga početka, ne od ljudi nego do Boga. Ako nam je kao ljudima nekako urođeno da se branimo, da sebi zgrćemo i stječemo, da se dokazujemo, prisutnošću Božjom otkrivamo novi svijet i nove mogućnosti koje su karakterizirane povjerenjem, ljubavlju, otvorenošću prema drugima. Ne sebičnošću, nego otvorenošću prema drugima.

Unatoč Božjoj otvorenosti i mogućnosti koja se nama daje i nudi, ostaje i nadalje u svijetu gorka istina koju Ivan evanđelist konstatira ovako: »Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše« (Iv 1,10-11). Neshvatljiv i tragičan paradoks s naše strane prema Bogu i onda neshvatljiva upornost s Božje strane: »Bog je tako ljubio svijet [ovaj svijet nezahvalan i buntovan] te je [usprkos svemu] dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Bog ne posustaje i ne odustaje. I koliko god tama svijeta bila jaka, sva tama svijeta i sav grijeh svijeta ne može uništiti svjetlo koje je zasvijetlilo u Isusu Kristu. I što je grijeh svijeta veći i što je tama veća, to Krist jače svijetli.

Nemojmo dopustiti da tama našega srca bude tako velika i tako mračna da ju ne bi mogao prosvijetliti Isus Krist svojim dolaskom na svijet i u naše tijelo, koje po njegovom dolasku postaje osobito mjesto Kristove objave. To je najveća i najradosnija poruka Božića: svatko od nas svojim postojanjem na ovom svijetu postao je mjesto po kojem se Krist objavljuje svijetu. Mi kao njegovi učenici i kao kršćani smo Božja objava svijetu. Božićno svjetlo koje pobjeđuje svaku tamu i svaki grijeh i zlo svijeta.

Print Friendly, PDF & Email

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

U Krku održan prvi Dan Marice Stanković –

Katoličke vijesti

Humanitarna akcija “Moje malo nekom znači puno” krizmanika Punta –

Katoličke vijesti

Održan preduskrsni plenarni svećenički sastanak –

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti