Što je Sinodalna Crkva? » Tekstovi
Kršćanski život

Što je Sinodalna Crkva? » Tekstovi

Radni dokument za 16. opću redovnu skupštinu Sinode biskupa koja će se u listopadu ove godine održati u Rimu sastoji se od teksta i petnaest radnih listova. U nastavku donosimo sažeti prikaz karakteristika sinodalne Crkve opisanih u br. 19-31 te sintezu prioritetnih pitanja, odnosno izazova koji su proizišli iz sinodalnog hoda te će se na Sinodi dublje razmatrati, a vezani su uz teme zajedništva, poslanja i sudjelovanja. Cijeli dokument možete pogledati na http://www.synod.va/content/dam/synod/common/phases/universal-

stage/faqs/FAQ_SINTESI_IL_IT.docx.

Znakovi sinodalne Crkve

Sinodalna Crkva je Crkva koja prepoznaje zajedničko krsno dostojanstvo, tj. prepoznaje zajedničko dostojanstvo koje proizlazi iz krštenja i sve vjernike čini djecom Božjom, članovima njegove obitelji, dakle braćom i sestrama u Kristu, nastanjenima jednim Duhom i dionicima jedinstvenog poslanja Crkve. Sinodalna Crkva se ne može razumjeti osim u kontekstu zajedništva koje je uvijek i poslanje naviještanja i utjelovljenja Evanđelja u svakoj dimenziji ljudskog postojanja. Stoga je potrebno stvoriti prostor – koji treba shvatiti kao ustanove, strukture i postupke – u kojemu se zajedničko krsno dostojanstvo i suodgovornost u poslanju ne samo potvrđuju, nego se i prakticiraju.

Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša: to je slušanje Duha kroz slušanje Riječi i uzajamno slušanje ljudi i crkvenih zajednica. Dano i primljeno slušanje nema samo funkcionalnu, već i teološku i crkvenu dimenziju, na tragu načina na koji je Isus slušao ljude koje je susretao. Ovaj stil slušanja pozvan je obilježiti i preobraziti sve odnose koje kršćanska zajednica uspostavlja među svojim članovima, s drugim vjerskim zajednicama i s društvom u cjelini, osobito s obzirom na one čiji se glas najčešće ignorira.

Sinodalna Crkva je Crkva koja želi biti ponizna, koja zna da ima puno toga za naučiti, koja prepoznaje pogreške koje je učinila (krize vezane uz seksualno nasilje, ekonomske malverzacije, zloporaba moći i savjesti). To je poziv na hod pokajanja i obraćenja.

Sinodalna Crkva je Crkva susreta i dijaloga, koja se ne boji različitosti, već je cijeni ne tjerajući je u jednoobraznost. Sinodalni proces istaknuo je važnost ne samo promicanja relacijske antropologije koja olakšava i promiče prijelaz od „ja“ do „mi“, nego i susreta i dijaloga s drugim kršćanskim vjeroispovijestima, s vjernicima drugih religija i s kulturama i društvima u kojima Crkva opstoji.

Sinodalna Crkva je Crkva koja je otvorena, gostoljubiva i prihvaća sve: to je Crkva koja izlazi, svjesna da nema granice koju pokret Duha ne može prijeći kako bi sve privukao u svoj dinamizam.

Sinodalna Crkva je Crkva koja je spremna i sposobna upravljati napetostima, a da je one ne slome. Na poseban način, riječ je o iskrenom i neustrašivom suočavanju s pozivom na dublje razumijevanje odnosa između ljubavi i istine. Sinodalnost je povlašteni put obraćenja jer ponovno uspostavlja Crkvu u jedinstvu: liječi njezine rane i pomiruje njezino sjećanje, prihvaća razlike koje nosi i otkupljuje je od besplodnih podjela, dopuštajući joj tako da što potpunije utjelovi svoj poziv da bude „u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (Lumen Gentium, br. 1).

Sinodalna Crkva je Crkva koja je nemirna jer je svjesna da je ranjiva i nepotpuna. To nije problem koji treba riješiti, već neiscrpno i sveto Božje otajstvo zbog čega moramo ostati otvoreni njegovim iznenađenjima dok kroz povijest koračamo prema Kraljevstvu. To vrijedi i za pitanja koja je sinodalni proces iznio na vidjelo: ona zahtijevaju slušanje i pažnju, bez žurbe da se ponude brzopleta rješenja. Nositi težinu ovih pitanja nije osobni teret, već zadatak cijele zajednice, čiji je relacijski i sakramentalni život često najučinkovitiji neposredni odgovor.

Sinodalna Crkva je također Crkva razlučivanja, u svom bogatstvu značenja koje ovaj pojam poprima i kojima različite duhovne tradicije daju značaj. Biti crkva razlučivanja znači biti prostor djelovanja Duha koji nas poziva da rastemo u sposobnosti prepoznavanja njegovih znakova.

Tri izazova sinodalne Crkve

Prvi izazov – Zajedništvo koje zrači: kako potpunije biti znak i oruđe sjedinjenja s Bogom i jedinstva ljudskog roda?

U Crkvi se zajedništvo ne smije shvatiti u smislu sociologije identiteta ili kao strateško-organizacijsko, nego se odnosi na nikad iscrpljenu zadaću izgradnje onog„mi“ Božjega naroda. Ono sadrži okomitu dimenziju, onu koju Lumen Gentium naziva „sjedinjenje s Bogom“, kao i horizontalnu, „jedinstvo ljudskog roda“, u snažnom eshatološkom dinamizmu. Simboličku anticipaciju tog trenutka dobivamo u liturgijskom činu, s mnoštvom njegovih obreda koje treba promicati i štititi.

Upravo nam zajedništvo Crkve omogućuje da sinodu ne razumijemo kao predstavničku i zakonodavnu skupštinu sličnu parlamentu, s njegovom dinamikom koja teži postizanju većine, nego da je razumijemo po sličnosti s liturgijskom skupštinom: u skladu s neprekinutom tradicijom Crkve treba imati na umu da se sinoda slavi, jer je riječ o susretu u koji se Crkva stavlja, u vjeri, u stav slušanja Duha.

U konkretnosti naše povijesne stvarnosti, čuvanje i promicanje zajedništva zahtijeva preuzimanje odgovornosti za nepotpuno ostvarenje življenja jedinstva u različitosti. Povijest proizvodi podjele koje uzrokuju rane koje je potrebno zacijeliti i koje zahtijevaju pokretanje putova pomirenja sjećanja. U tom kontekstu, u ime evanđelja, koje veze treba razvijati, nadilazeći barijere i granice, koje granice postaviti i za čiju zaštitu? Koje su postupnosti uvjet mogućnosti putovanja prema potpunom zajedništvu, a koje su pak podjele neplodne?

Drugi izazov – Suodgovornost u poslanju: kako podijeliti darove i zadaće u službi evanđelja?

Poslanje čini dinamički horizont s kojeg se može razmišljati o sinodalnoj Crkvi: navodi je da izađe iz same sebe kako bi se projicirala u svijet. Drugim riječima, poslanje omogućuje ponovno proživljavanje iskustva Pedesetnice: nakon što su primili Duha Svetoga, apostoli napuštaju gornju sobu, mjesto gdje se okupljala zajednica, i uzimaju riječ kako bi stanovnicima Jeruzalema navijestili Isusa umrlog i uskrslog. Sinodalni život je ukorijenjen u istom dinamizmu.

Poslanje nije reklamiranje religioznog proizvoda, nego izgradnja zajednice čiji su odnosi transparentnost Božje ljubavi i stoga sam život postaje navještaj.

Poslanje je način na koji se istinski uspijeva pridobiti doprinos svakoga sa vlastitim darovima i zadacima. Misijska perspektiva umeće karizme i službe u horizont onoga što je zajedničko. Sinodalna misionarska Crkva ima dužnost zapitati se kako može prepoznati i vrednovati doprinos koji svaki krštenik može dati poslanju, izlazeći iz sebe i sudjelujući zajedno s drugima u nečem većem.

Radni listovi koji se odnose na ovaj prioritet pokušavaju konkretizirati ovo osnovno pitanje s obzirom na teme kao što su prepoznavanje raznolikosti zvanja, karizmi i službi, promicanje krsnog dostojanstva žena, uloga zaređene službe i posebno služba biskupa unutar sinodalne misionarske Crkve.

Treći izazov – Sudjelovanje, zadaće odgovornosti i ovlasti. Koji procesi, strukture i institucije u misionarskoj sinodalnoj Crkvi?

Papa Franjo podsjetio je na početku sinodalnog procesa (9. listopada 2021.) da „zajedništvo i poslanje riskiraju ostati pomalo apstraktni pojmovi ako se ne njeguje crkvena praksa koja izražava konkretnost sinodalnosti na svakom koraku puta i rada, promičući stvarnu uključenost svakoga pojedinog“, i da je „sudjelovanje zahtjev koji proizlazi iz krsne vjere“.

Briga za postupke, pravila i strukture, unutar kojih se može odvijati na uređen način, omogućuje poslanju da se tijekom vremena učvrsti stvarajući institucije i da otme zajedništvo emocionalnoj bezvremenosti. Proceduralnoj dimenziji, koja je primjer konkretnosti, sudjelovanje dodaje antropološku gustoću od velike važnosti: ono izražava brigu za humanizaciju odnosa koji su u središtu projekta zajedništva i predanosti poslanju. Čuva jedinstvenost svačijeg lica, priječeći da prijelaz na „mi“ apsorbira „ja“ u anonimnosti nejasnog kolektiviteta, u apstraktnosti prava ili u robovanju učinku organizacije. Sudjelovanje je u biti izraz kreativnosti i hrana za gostoljubive i promotivne odnose koji su u srcu poslanja i zajedništva.

Iz brige za sudjelovanje proizlazi treći prioritet: pitanje autoriteta, njegova značenja i stila njegova vršenja unutar sinodalne Crkve. Drugo pitanje povezano je s ovim, nabijeno brigom za konkretnost i stabilnost tijekom vremena: koji su modaliteti, strukture, institucije potrebni da zaživi zdrava artikulacija između autoriteta i sudjelovanja u misionarskoj sinodalnoj Crkvi?

Međutim, Radni dokument priznaje da institucije i strukture nisu dovoljne da Crkvu učine sinodalnom: potrebna je sinodalna kultura i duhovnost, potaknute željom za obraćenjem i podržane odgovarajućom formacijom.

Formacija je neizostavno sredstvo da se dinamizam Sinode učini pastoralnim modelom života i djelovanja Crkve. Naposljetku, Radni dokument ističe potrebu nastojanja da se obnovi jezik kojim se Crkva služi: u liturgiji, u propovijedanju, u katehezi, u sakralnoj umjetnosti, kao i u svim oblicima komunikacije upućene kako svojim članovima tako i široj javnosti, preko novih i starih medija.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Migranti su u našem gradu i treba im pomoći » Tekstovi

Katoličke vijesti

Crkva treba teologe koji se bore s modernim svijetom, kaže Papa

Katoličke vijesti

Mračni svijet ne može izliječiti, upoznajte 15-godišnju dominikansku opaticu i više sjajnih veza!

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti