Biskup Petanjak predvodio je u krčkoj katedrali misno slavlje svetkovine Blažene Djevice Marije Bogorodice, ujedno i Svjetskog dana mira.
U homiliji je istaknuo kako je naslov Bogorodica “Marijin najstariji i najčasniji naslov i nitko ga drugi ne može imati ni nositi osim nje. To je Marijina najveća i jedinstvena čast i povlastica među svim drugim ženama”.
U nastavku je rekao: “U litanijama Majke Božje u kojima se zazivaju i nabrajaju svi Marijini naslovi odmah iza zaziva i spomena Marijinog imena, dolazi zaziv Sveta Bogorodice, moli za nas, a u daljnjem nabrajanju je i zaziv Vrata nebeska, moli za nas.
I taj naslov je nastao iz današnje svetkovine, jer time što je Marija spremno pristala začeti i roditi Sin Božjega kao čovjeka, ona je aktivno surađivala u djelu spasenja i otvorila vrata neba prema zemlji. Postala je Vrata koja se otvaraju i omogućuju nebu da siđe na zemlju. Time se obnavlja sklad između neba i zemlje, Boga i čovjeka, koji je bio narušen neposlušnošću prvih ljudi (famoznih Adama i Eve).
Stavljamo naglasak na Mariju kao Vrata nebeska i zato što smo upravo zakoračili u Jubilejsku godinu koja je simbolički počela otvaranjem vrata na bazilici svetog Petra u Rimu. Razlog zašto jubilejske i svete godine počinju otvaranjem vrata je taj što je Isus za sebe izričito rekao da je on Vrata.
U desetom poglavlju Ivanovog evanđelja u kojem Isus govori o sebi kao Dobrom Pastiru, kaže: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10, 9-10).
Što znači ovaj Isusov govor? On je jedini posrednik između neba i zemlje. Ne postoji nitko drugi i ne postoje nikakvi zaobilazni putevi, niti bilo kakvi drugi posrednici, pa ni sveci, koji bi vodili u nebo i otvarali vrata neba osim Isusa Krista. Nitko ne može zamijeniti niti stati na mjesto Isusovo. On je jedini Spasitelj svijeta – Vrata koja vode u nebo, u Kraljevstvo Božje, u zajedništvo s Bogom i svima svetima.
Što znače vrata na mojoj sobi, na mojoj kući, na školi, u bolnici, u crkvi, na svim mogućim uredima, u zatvorima, u rodilištima i u mrtvačnicama,… iza svakih vrata je drugačiji svijet, novi svijet. Na neka vrata ulazimo kao da ih nema, na nekima kucamo i čekamo, pred nekima puni neizvjesnosti stojimo, pred nekima nas strah i bol obuzima,…
Kako smo ušli u novu godinu? Jedni pjevajući, drugi plačući. Jedni su se prejedali, drugi su od gladi umirali,… Sve će to nama u djeliću sekunde, kao na filmskoj traci, preletjeti ispred naših očiju kad se budemo našli pred vratima raja, a tada ili kroz njih ili pred njima.
Na koncu i mi smo vrata – za mnoge i za puno toga što ovisi i o nama, našoj otvorenosti ili zatvorenosti.”
Na kraju misnog slavlja biskup Petanjak predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića.
Irena Žužić
