Moja grupa u srednjoj školi na koledžu St. Paul u Pasigu, katoličkoj školi za djevojke ovdje na Filipinima koju vode Sestre svetog Pavla iz Chartresa, upravo je proslavila povratak kući. Za to smo se pripremali godinu dana, godinu dana koja je protekla u prisjećanju srednjoškolskih uspomena i organizaciji velike svečane večere.
Među lijepim uspomenama na naše srednjoškolske dane, najdraža je ona Intramurals. Unutarškolska atletska natjecanja bila su i još uvijek su velika stvar u našoj školi. Rivalstvo između skupina u odbojci, softballu, atletici, plivanju i šahu bilo je intenzivno, iako su svi većinu vremena igrali pošteno i čisto. Čak se i od članova nesportske većine, kao što sam ja, očekivalo da Intramurals shvate ozbiljno jer smo činili dio njihovih timova za bodrenje u natjecanjima navijanja. Natjecanja u navijanju bila su najveći događaji na Intramurals. Naporno smo vježbali satima usred zahtjeva srednjoškolske domaće zadaće, a svaka je grupa pokušavala nadmašiti jedna drugu u osmišljavanju najsofisticiranijeg i najumjetnijeg sastava za ohrabrivanje i navijanja.
Iz razgovora i interakcija na društvenim mrežama među mojim kolegama iz serije, jasno je da je duh Intramurala još uvijek živ među nama – pogotovo jer nikada ne bismo mogli zaboraviti da smo bili prvaci natjecanja u navijanju tijekom naše juniorske godine.
Čini se da su i sportska natjecanja bila velika stvar za zaštitnika naše škole sv. U poslanici svetog Pavla Korinćanima koristio je atletiku kao primjer kako bi ilustrirao odlučnost i žrtvu koja je potrebna kršćaninu da postigne najviši cilj u životu, a to je jedinstvo s Bogom: “Zar ne znate da je u utrci sve trkači se natječu, ali samo jedan dobiva nagradu? Zato trčite da ga dobijete. Svaki sportaš ima samokontrolu u svemu. Oni to čine da dobiju raspadljivi vijenac, a mi nepropadljiv.” (1. Korinćanima 10,7).
Drugim riječima, sveti Pavao je bodrio kršćansku zajednicu u Korintu, “Idi! Borba! Pobijediti!”
Sviđa mi se način na koji je sveti Pavao gledao na borbu za svetost kao na sport.
Često se odbijamo od prijedloga da bismo trebali težiti biti sveci. Skloni smo misliti da je svetost rezervirana za nekolicinu elita, a da smo mi ostali osuđeni ili na duhovnu prosječnost ili na prokletstvo. Želimo biti dobri, ali nam je teško.
Sam je sveti Pavao znao koliko je teško težiti biti svetac. Njegovi spisi odražavaju njegovu svijest o njegovoj grešnoj prošlosti, a čak je i nakon obraćenja pisao o “trn u tijelu” i o tome da je morao biti izbavljen iz svog “tijela smrti”.
Možda je zato što je znao koliko borba protiv samog sebe može biti obeshrabrujuća, pisao o njoj u sportskom smislu kako bi ohrabrio svoje čitatelje. Sportovi su teški i zahtjevni. Uključuju bol i težak trening. Ali su i zabavni. Sve se odnosi na osjećaj postignuća kada netko pobijedi, nadu za još jednu priliku za pobjedu kada izgubi i prijateljstvo sa svojim suigračima u svakom slučaju.
Deprimirajuće je svaku večer ispitivati svoju savjest i otkrivati da je počinio iste pogreške i grijehe kao i dan prije. Ali manje je obeshrabrujuće vidjeti nečije ponovljene padove kao ponavljanja koja sportaš mora napraviti da bi svladao tehniku. Borba za svetost se ne sastoji u preziru sebe zbog toga što je grešnik i mučenju da postane ono što nije. Borba da se postane svetac duhovni je sport. Pobijediti se može treningom (razvijanje kreposti), pravilnom prehranom i hidratacijom (euharistija i drugi sakramenti), pravilnim liječenjem ozljeda (sakrament ispovijedi), praćenjem savjeta trenera (duhovno vodstvo i nauk Crkve) , ispravan mentalni stav (teološke i kardinalne vrline) i timski rad (potpora koju dobivamo jedni od drugih kao članovi Mističnog Tijela Kristova). Kao i svaki drugi sport, u njemu se uživa; jedan plod treninga u ovom duhovnom sportu je radost.
Referenca svetog Pavla na “kvarljivi vijenac” odnosi se na činjenicu da su u njegovo vrijeme pobjednički sportaši za sav svoj trud dobivali ništa više od kruna od lišća. Današnji sportaši dobivaju trajnije nagrade – metalne ili plastične trofeje, zlatne, srebrne ili brončane medalje – ali svejedno, te nagrade nemaju drugu svrhu osim izlaganja. Ipak, sportaši puno ulažu samo da bi osvojili te nagrade. Nagrada za pobjedu u duhovnom sportu težnje za svetošću je neprocjenjiva i sigurno je vrijedna svih napora koji su uloženi u njeno postizanje.
Kad smo poraženi u borbi da budemo dobri, možemo se ili prepustiti obeshrabrenju ili možemo, poput pravog sportaša, trenirati za sljedeći meč i pokušati ponovno onoliko puta koliko je potrebno za pobjedu. Jednog dana ćemo moći reći, poput svetog Pavla: “Dobar sam boj vodio, trku sam završio, vjeru sam sačuvao” (2. Timoteju 4:7)
____
Slika: PD-US
