Misa zadušnica i sprovod s. Elze (Franciske) Nović |
Đakovačko-osječka nadbiskupija

Misa zadušnica i sprovod s. Elze (Franciske) Nović |


ĐAKOVO (TU) – U utorak, 28. svibnja 2024. godine, u samostanskoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Đakovu, misu zadušnicu za pokojnu s. Elzu Nović, članicu Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa, predvodio je fra Matej Jovanovac TOR, voditelj duhovnih vježbi, u koncelebraciji sa Josipom Homjakom i đakovačkim župnicima Ivanom Lenićem i Nikolom Kaurinom. Sestra Elza preminula je u nedjelju 26. svibnja 2024., u Domu sv. Josipa, u đakovačkom samostanu.

Uz rodbinu pokojne s. Elze, sprovodnim obredima je nazočio đakovačko -osječki nadbiskup  metropolit Đuro Hranić, pomoćni biskup Ivan Ćurić, brojni svećenici, sestre redovnice iz đakovačkih zajednica, te sestre koje su u samostanu obavljale svoje godišnje duhovne vježbe,  bogoslovi, djelatnici Nadbiskupije, napose Bogoslovnoga sjemeništa, kao i ostali vjernici.

Misa zadušnica

U uvodu u misno slavlje fra Matej je rekao: „Drage sestre i braćo, draga rodbino! Ovdje smo, da na posljednji počinak ispratimo dušu naše sestre Elze. Njezin život bio je dar od Boga, posebno za vas koji ste s njom bili bliski, koji ste je dobro poznavali. Ovdje smo da Bogu zahvalimo za taj dar, ali i da zamolimo Gospodina da u svojoj milosti i ljubavi oprosti joj sve grijehe, očisti dušu i primi je u svoje nebesko kraljevstvo, da je nagradi za sva dobra koja je u životu učinila. Početak mise vrijeme je kada se trebamo izmiriti s Bogom da bismo ju dostojno slavili, ali u ovoj sprovodnoj misi izmirimo se i s našom sestrom ako je potrebno, ako je još nešto ostalo da kažemo ‘Oprosti’ i da damo oproštenje.“

Životopis s. Elze (iz propovjedi fra Mateja)

Sestra Elza rođena je 29. listopada 1940. godine u Marincima, u brojnoj katoličkoj obitelji, od oca Pavla i majke Ane r. Marušinac. Imali su osmero djece. Na krštenju, u Župnoj crkvi Duha Svetoga u Nuštru, dobila je ime Franciska. Kada su joj bile tri godine, izgubila je oca u ratu. Ostala je s majkom, trojicom braće i četiri sestre, tri su bile starije i jedna mlađa od nje. U Marincima je završila četiri razreda osnovne škole, jer prilike nisu dopuštale daljnje školovanje.

U dvanaestoj je godini u Bogdanovcima primila Prvu Pričest, a ubrzo nakon toga, u Nuštru, i sakrament Potvrde. Vjerske pouke bile su oskudne, primila je samo najpotrebnije znanje. Zbog teških prilika i oskudice, morala je raditi kako bi pomogla obitelji. Zaposlila se u pletačkoj radionici, gdje je radila u ljetnim mjesecima, a zimi je boravila u obitelji. Tako je bilo sve do dvadesete godine njezina života.

Uza sve brige i poteškoće, koje život sa sobom nosi, nije zaboravljala svoje vjerske dužnosti. To joj je bila jedina i najveća briga. Često je razmišljala o svojoj budućnosti. Majka joj je 1961. godine predlagala da se zaposli u Vinkovcima. To nije bila njezina želja, ali ipak je poslušala. Prvi glas i prvi poticaj milosti za redovničko zvanje osjetila je na blagdan Imena Marijina 12. rujna 1961. godine kada je hodočastila u Aljmaš. U ovom Svetištu osjetila je želju za životom u samostanu. Ta joj se želja ispunila 3. ožujka 1963. godine, kada je stupila u samostan u Đakovu. Bio je to za nju velik dan i velika milost.

Dva mjeseca provela je kao pripravnica prije primanja redovničkoga odijela, a ujedno je tijekom toga vremena primala i osnovne pouke o redovničkom životu. Radila je pet mjeseci u kuhinji. Bilo je to za nju pravo veselje i nutarnje zadovoljstvo, iako je bilo često praćeno žrtvicama. Uz milost i pomoć Božju, sve je dobro išlo. Poslana je zatim na filijalu u Suboticu. Dvije godine bila je u Subotici među sestrama, u Franjevačkom samostanu, i obavljala je razne kućne poslove. Njegovala je molitveni život i vježbala se u krjepostima, kako bi što bolje upoznala put na koji je milošću Božjom pozvana. Čitajući životopis sv. Franje Asiškoga, oduševila se za njegov krjepostan život. Zatim je bila pozvana u Đakovo gdje je započela postulat. Na početku novicijata dobila je redovničko ime sestra Elza.

Prve zavjete položila je 12. svibnja 1967. godine, te je pošla na svoje prvo radno mjesto nakon zavjetovanja, u Rijeku, na Kozalu. Vršila je službu sakristanke punih osam godina, a 1975. godine premještena je u Privlaku, također za sakristanku. U Privlaci joj je bila povjerena i briga za zajednicu. Nakon četiri godine premještena je u Đakovo, u Sjemenište. Tu je pet godina obavljala kućne poslove, a od 1984. godine povjerena joj je dužnost krojačice. Šivala je za sestre, bogoslove i svećenike dugi niz godina, sve do 2015. godine. Naročito je spretno i uredno šivala reverende. Imala je oka i srca za siromašnije obitelji i pojedince, zauzimala se za njih. Pronalazila je načina da im posreduje materijalnu pomoć, ali i više od toga: znala ih je saslušati i molitvom je rado pratila njihove potrebe.

Nakon jednoga pada i ozljede glave, kada su zdravstvene tegobe bivale sve brojnije i teže, pokazala je iznimnu zrelost i nenavezanost na okolinu i radno mjesto te je svoju kućnu poglavaricu izvijestila o nemogućnosti daljnjega života i rada u Sjemeništu, izrazivši pritom molbu za prelaskom u provincijalnu kuću. Tu je dobila potrebnu liječničku pomoć, ali je i dalje, prema svojim silama i mogućnostima, odlazila pripomoći sestrama u šivanju, za potrebe Provincije.

Raditi male stvari s velikom ljubavlju, to je umijeće velikih duša. S. Elza većinu je svojega života provela šivajući i radeći za druge. Koliko je uboda iglom načinila i koliko toga sašila, poznato je samo Gospodinu. Njezin tih, požrtvovan rad blagoslov je bio za one s kojima ju je Milost vezala. Skromnost, prijaznost i tiha vedrina, obilježile su životni put s. Elze. Ljubav i strpljivost, smisao za žrtvu, dobro raspoloženje, plod su ustrajne molitve i truda oko osobne izgradnje. U njezinim zapisima mogu se pronaći prepisane pjesme i citati iz vjerskoga tiska koji je pratila, kao što je Glasilo postulature „Sluge Božjega Alojzija Stepinca“. Voljela je dobro duhovno štivo i rado se nadahnjivala na velikim primjerima svetosti.

Godine 2017. doživjela je svoje Zlatne zavjete. U teškoj situaciji zahvaćenosti Samostana pandemijom, u lipnju 2020. godine, iako već u teškom zdravstvenom stanju, preboljela je Covid19, te je nakon bolničkoga liječenja nastavila svoju borbu s bolešću i trpljenjem u tišini, jer više ništa nije mogla reći. Ipak, poslije se malo oporavila te je znala pjevati na mađarskom jeziku, što je ponekad zvučalo kao pjesme kod klanjanja Presvetomu Oltarskomu Sakramentu, ili se znala aktivno uključiti u molitve koje je čula iz kapele.

U ozračju euharistijske prisutnosti uskrsloga Krista, u svetištima, u sakristanskim službama, kao i u svakoj službi koju je vršila predana života i radosna srca, živjeti radosno svoj odgovor Gospodinu više od pedeset godina, milost je i dar, ali i znak vjernosti i velike Božje snage.

Misu zadušnicu u crkvi, kao i sprovodne obrede, pjesmom je pratio samostanski zbor.

Sprovodni obredi na Gradskom groblju

Nakon mise zadušnice na Gradskom groblju u Đakovu održani su sprovodni obredi, koje je predvodio dr. Grgo Grbešić, rektor samostanske crkve. On je nakon obreda istaknuo: „Prisutnost naših biskupa i velikog broja svećenika govori o tome koliko ih je s. Elza zadužila svojim životom.“ s. Nada Martinković

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Dan župnog zajedništva u Župi bl. A. Stepinca |

Katoličke vijesti

Preduskrsni susret s djelatnicima Samostana

Katoličke vijesti

Proslava crkvenog goda u Odvorcima |

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti