U Ukrajini su djeca potrebna više nego ikad, piše kolumnist Oleksii Blyzniuk. Jer tko će inače obnoviti Ukrajinu kad završi rat?
U svom prošlom članku već sam spomenuo neke probleme s kojima će se Ukrajina suočiti nakon rata. Posebno sam spomenuo razočaravajuće prognoze za razminiranje golemih ukrajinskih teritorija, koje će trajati desetke, ako ne i stotine godina.
U ovom članku nastavit ćemo govoriti o izazovima koji nas čekaju u budućnosti, a koji su još ozbiljniji od problematike razminiranja. Prema riječima stručnjaka, Ukrajina ima izuzetno prijeteću demografsku situaciju. U zemlji živi 29 milijuna ljudi, od kojih samo 9 milijuna radi. Stoga je glavno pitanje: hoće li imati tko dizati gospodarstvo u poraću?
Premalo radnika
Nedavno je ukrajinski medijski prostor uzburkala vijest o rezultatima istraživanja Ukrajinskog instituta za budućnost (UIF) o stanovništvu u Ukrajini i izgledima za ekonomski oporavak postojeće radne snage. Prema sociolozima, oko 8,6 milijuna Ukrajinaca otišlo je u inozemstvo i nisu se vratili u Ukrajinu od početka ruske invazije punog opsega. A od svibnja 2023. stalno stanovništvo Ukrajine, prema procjenama UIF-a, iznosi samo 29 milijuna ljudi (u usporedbi s 42 milijuna prije rata i 52 milijuna nakon raspada Sovjetskog Saveza).
Sociolozi objašnjavaju da trenutno u Ukrajini radi samo 9,1-9,5 milijuna ljudi, a ako oduzmete državne službenike, ostaje oko 6-7 milijuna ljudi. Oni su glavna pokretačka snaga koja podržava ostale – 22-23 milijuna ljudi, uključujući umirovljenike, djecu, studente, nezaposlene, uzdržavane osobe, zaposlene u javnom sektoru itd.
Nizak natalitet
Tome se pridodaje niska stopa nataliteta u zemlji. Stručnjaci ističu da je ukupna stopa fertiliteta već pala ispod 1, dok mora biti veća od 2 da bi broj stanovnika rastao. Ako se ništa ne promijeni, sljedećih će godina u Ukrajini biti dvostruko više umirovljenika nego zaposlenih. Zato bi pitanje demografije trebalo biti na dnevnom redu političara kao jedan od najvećih prioriteta koji zahtijeva hitne mjere.
U ranim 90-ima, stanovništvo Ukrajine je bilo 52 milijuna. Ali od tada se puno toga promijenilo. Novi podaci su, naravno, razočaravajući, iako sasvim razumljivi za zemlju u kojoj već više od godinu i pol traje brutalan rat. Mnogi ljudi odlaze u inozemstvo u potrazi za sigurnošću, a druge zemlje, uglavnom, gostoljubivo dočekuju naše izbjeglice i pružaju im potrebnu pomoć.
A što rat dulje traje, sve je veći strah da će se mnoge izbjeglice nastaniti u bogatoj Europi, Engleskoj i Sjedinjenim Državama i da se više neće vraćati u Ukrajinu. Mnoge obitelji koje su početkom rata otišle u inozemstvo i započele novi život u drugim zemljama već su se dobro prilagodile – djeca idu u školu, a roditelji su se zaposlili. Stoga je pitanje povratka za njih još uvijek nedorečeno i nerealno.
Očekivanja
Koliko Ukrajinaca još možemo očekivati da će se vratiti kući? Stručnjaci Instituta za demografiju i društvena istraživanja napominju da se, prema iskustvu balkanskih ratova, nakon nastupanja mira trećina izbjeglica vraća kućama, no u našem slučaju možemo računati na veći udio.
Prvo, kada se ukrajinske izbjeglice suoče s izborom između statusa izbjeglice ili statusa privremenog azila, uglavnom biraju ovo drugo jer žele ostati u inozemstvu i potom se vratiti. Drugo, prema anketama provedenim tijekom graničnih prijelaza, Ukrajinke su također izrazile svoje namjere povratka. U početku ih je bilo oko 90 posto, sada je taj broj nešto manji, ali stručnjaci ipak očekuju da će se vratiti 50-60 posto ljudi.
No, suprotno takvim optimističnim prognozama, također je potrebno shvatiti da kada Ukrajina postane članica EU, dobit ćemo slobodno tržište rada s europskim zemljama. To znači da će se pitanje konkurentnosti tržišta rada ponovno zakutati. To će uvelike ovisiti o visini plaća. Primjerice, u susjednoj Poljskoj, gdje radi mnogo Ukrajinaca, prosječna plaća je veća od 1000 eura, što se ne može usporediti s trenutnom razinom plaća u Ukrajini. Stoga bi to trebalo promijeniti, da ljude ne motivira samo domoljublje nego i dostojna nagrada za rad.
Crkva
Gore navedeni problemi izravno pogađaju i ukrajinske crkve. Početkom rata oko 30-50 posto crkvenjaka i župljana naših vjeroispovijesti (reformata i prezbiterijana) otišlo je u inozemstvo. Naravno, u crkvama u kojima prevladavaju starije osobe ta je brojka bila manja, dok je u crkvama s prevladavajućom mlađom generacijom ta brojka bila još veća.
S obzirom na činjenicu da povijesno gledano, reformirane i prezbiterijanske crkve u Ukrajini nisu jako velike (obično 30-100 članova), ovaj trend zapravo predstavlja ozbiljan problem za naše denominacije. Na primjer, u jednoj od prezbiterijanskih crkava koje su održavale službe u prostorijama našeg sjemeništa, službe su na neko vrijeme potpuno prestale nakon početka sveobuhvatne invazije. Razlog je bio taj što je velik broj obitelji otišao, a mnogi mladići koji su ostali pozvani su u vojsku. Pritom je situacija s povratkom potpuno identična gore opisanoj: ljudi koji su se već nastanili u inozemstvu i prilagodili novim životnim uvjetima ne planiraju se vraćati u Ukrajinu, barem do kraja rata.
Hvala Bogu da se usprkos ovakvim negativnim trendovima u našim crkvama i dalje održavaju različita bogoslužja, a nije rijetkost da se broj ljudi vrati na prijeratnu razinu zbog novih obraćenika među izbjeglicama kojima crkve aktivno pomažu. No, to su još uvijek novi ljudi u potrazi za novim životom, koji još ne znaju u potpunosti gdje će živjeti i što će raditi. S obzirom da je rat daleko od završetka, za većinu obraćenika naše crkve (osobito u središnjim regijama) još uvijek služe kao privremena središta, na putu daljnjeg kretanja prema zapadnoj Ukrajini ili inozemstvu.
Akcijski
Dakle, trenutno se demografska kriza u Ukrajini samo pogoršava. Mladog radnog stanovništva sve je manje. Zbog rata dolazi do porasta mortaliteta i pada nataliteta, a tome se pridodaju i migracije. Bilo kako bilo, danas jasno shvaćamo da trebamo svoje ljude koji će obnoviti državu i iznjedriti nove generacije. Stoga bi danas, paralelno s titanskim naporima u borbi protiv neprijatelja, naša vlada trebala učiniti sve kako bi se Ukrajinci poželjeli vratiti kući nakon rata (ili čak i ranije).
Zasad smo, nažalost, daleko od ovoga. Dakle, ono što možemo i trebamo učiniti, kao kršćani i kao svjesni građani našeg društva, jest, prvo, nastaviti moliti za brzu pobjedu nad neprijateljem; drugo, govoriti o tim problemima i iznijeti ih na širu javnu raspravu. U suprotnom, vrlo brzo neće biti nikoga da obnovi Ukrajinu nakon rata.
