Nadbiskup Chicaga kardinal Blase Joseph Cupich napisao je za isusovački časopis America Magazine mariološki i međureligijski tekst „Kako Marija može biti most između kršćana i muslimana“, koji prenosimo u cijelosti.
On reče: „A ja sam upravo glasnik Gospodara tvoga [došao] pokloniti ti dječaka čista!“ Ona reče: „Kako ću imati dječaka kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!“ – Kur’an, Sura 19, 19 – 20
Moglo bi iznenaditi neke kršćane da odlomak iz gore citiranog Navještenja nije uzet iz Evanđelja po Luki, nego iz Kur’ana, svete knjige islama. Zapravo, Kur’an ne sadrži samo jedan, već dva izvještaja o Navještenju (drugi je u Suri 3).
Marija, jedina žena imenom spomenuta u Kur’anu, ima cijelo poglavlje koje nosi njeno ime (Sura 19, „Maryam – Merjema“), a muslimani ju štuju kao Djevicu, Isusovu Majku.
U doba kada je islamofobija u usponu, osobito je važno da katolički kršćani znaju da, osim što imamo zajedničku vjeru u jednoga Boga, s muslimanima imamo i zajedničko štovanje Marije. Dok su suprotstavljene ideje o Isusu dugo bile crte podjele između kršćanstva i islama (kršćani ga nazivaju Sinom Božjim, dok ga muslimani nazivaju prorokom), njegova se majka Marija može promatrati kao međureligijski most.
Upravo se tako ona vidi u dokumentu Drugoga vatikanskog koncila o odnosu Katoličke Crkve i nekršćana Nostra Aetate, koji izričito spominje Mariju kao točku suglasja između katolika i muslimana: „[Muslimani] također časte [Isusovu] djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju.“
Poput katolika, muslimani vjeruju da je Marija čista, hrabra i vjerna. Također vjeruju da je bila slobodna od grijeha. Kur’an je naziva primjerom za vjernike, ženom istine, znakom za sve narode i od Boga izabranom iznad svih žena. Neki srednjovjekovni muslimanski učenjaci tvrdili su čak da je Marija prorok (ovo je, doduše, bio stav manjine). Međutim, slavni muslimanski pjesnik Rumi čitavo poglavlje svog magnum opusa Mathnawi posvećuje Pohodu – kada je Ivan Krstitelj zaigrao u Elizabetinoj utrobi tijekom Marijina pozdrava opisanog u Lk 1, 41. Rumi je Mariju opisao kao „ženu tihoga srca“ i „divnu granu koja je dotaknuta slatkim povjetarcem rodila ružu Isusa“.
Ne samo da kršćani i muslimani mogu steći uvid u vjeru jedni drugih uspoređujući njihove slike i priče o Mariji, nego uz to mogu posjetiti i nekoliko marijanskih svetišta diljem svijeta koje posjećuju katolici, drugi kršćani, ali i muslimani. Neka od najposjećenijih svetišta su samostan Naše Gospe od Saidnaya u Siriji, Naše Gospe od Afrike u Alžiru i Meryem Ana u Turskoj, a potonji su posjetili pape Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. U Libanonu, većinski muslimanskoj zemlji sa značajnom kršćanskom manjinom, 25. ožujka (blagdan Navještenja) proglašen je nacionalnim blagdanom. Ideja potječe od muslimana koji su stvorili i geslo toga dana „Zajedno oko Marije, Naše Gospe“.
Ipak, unatoč sličnosti u izvještaju o Navještenju, zajedničkim obilježjima, zajedničkim svetištima i priznanju muslimanske marijanske pobožnosti u Nostra Aetate, Djevica i dalje ostaje uglavnom nedovoljno spominjana kao bogatstvo za kršćansko-muslimanski dijalog i razumijevanje. Osim kardinala Miguela Ayusoa Guixota, predsjednika vatikanskog Dikasterija za međureligijski dijalog, koji je nedavno istaknuo Mariju kao „model dijaloga“, malo je danas crkvenih vođa koji naglašavaju Marijinu potencijalnu ulogu mosta između dviju religija. Ovo se čini kao propuštena prilika.
Ako se muslimani i kršćani u Libanonu mogu okupiti zajedno oko „Marije, Naše Gospe“, zašto ne bismo i mi? (kta/rv)
