Irski autor i suosnivač “Narrative 4”, globalne mreže koja nudi edukatorima kreativne alate za podučavanje suosjećanja putem naše Razmjene priča, Mreže umjetnika, Resursa za učenje i građanskog angažmana
Colum McCann
HODOČAŠĆE POPRAVKA
Prije gotovo stotinu godina, serija pisama je išla naprijed-natrag između Alberta Einsteina i Sigmunda Freuda. Einsteina, znanstvenika, “oca relativnosti”, zanimala je Teorija svega. I Freud, poznat kao “otac psihoanalize”, bio je zainteresiran za istraživanje mozga i tijela.
Zajedno su Einstein i Freud bili vodeći umovi svog vremena. Ali zavjesa tame se spustila. Europa je izašla iz jednog razornog rata i, iako eminentni znanstvenici to nisu sa sigurnošću znali, činilo se da je svijet na pragu još jedne katastrofe. Einstein je želio istražiti “žudnju za mržnjom” čovječanstva i stoga je pisao Freudu kako bi ga upitao misli li da je moguće “usmjeravati psihološki razvoj čovjeka tako da postane otporan na psihoze mržnje i destrukcije, čime se oslobađa civilizacije od prijetnje rata?”
Veliko, hrabro pitanje. Kako bismo mogli spasiti civilizaciju iz ruševina rata, a možda čak i njegovati ideju svjetskog mira? Kad je Freud na kraju odgovorio, rekao je Einsteinu da je, nažalost, cijeli život ljudima govorio istine koje je bilo teško progutati. Po njegovom mišljenju, postojala je vrlo mala vjerojatnost da će se čovječanstvo moći suprotstaviti ogromnom zlu rata. Čovječanstvo je, rekao je, oduvijek imalo aktivan instinkt za mržnjom i destrukcijom, te ga, po njegovom mišljenju, nikada neće biti moguće iskorijeniti. Ipak, začuo se tračak svjetla. Okončanje rata možda je apsolutno nemoguće, ali suprotstaviti mu se i boriti se za mir i pravdu nije bilo nemoguće. “Sve”, rekao je Freud, “sve što stvara emocionalne veze među ljudskim bićima mora se neizbježno suprotstaviti ratu.” Ono čemu bi čovječanstvo trebalo težiti, rekao je Freud, bila je “zajednica osjećaja” i “mitologija instinkata”. Zajednica osjećaja. Mitologija nagona …. ono što danas jednostavno možemo nazvati… pričom ili parabolom.
_____
Živimo u najhumanijim i najmanje ljudskim vremenima. S jedne strane, napravili smo spektakularne korake naprijed u znanosti, medicini, umjetnosti i tehnologiji. Imamo trenutni pristup jedni drugima. Možemo prepoznati teksture drugih života s velikih udaljenosti. Naši telefoni rade. Naši prekidači rade. Naše slavine rade. Naši sateliti rade. Naši lijekovi djeluju. Strojevi naših života stalno trepću i gase se.
Ipak, s druge strane – i to u isto vrijeme – živimo kroz epidemiju usamljenosti i izolacije. Često odbijamo slušati jedno drugo. Naše se zavjese navlače. Prozori nam se zatvaraju. Stvaramo podjele među nama. Odbijamo prijeći ulicu kako bismo pomogli jedni drugima. Ostajemo ukorijenjeni u vlastitim uskim kanalima sigurnosti. Upadamo u anonimnost naših strojeva. Sićušni prostori koji postoje jedni između drugih postaju sve širi sa svakim otkucajem sata.
Napetost rasteže krajnje točke. Rasteže se … i rasteže … dok ne dođe do puknuća. Vremena se lome.
Gotovo cijelo stoljeće nakon Einsteina i Freuda, još uvijek si postavljamo ista pitanja: Kako izbjeći ratove koji prijete da nas unište? Kako se suprotstavljamo učincima klimatskih promjena? Kako možemo ublažiti velike geografske pritiske migracija? Kako se možemo nositi s pitanjima identiteta i pripadnosti? Kako možemo prepoznati jedni druge u sve većim podjelama? Kako možemo koristiti našu nedvojbenu briljantnost – našu tehnologiju, našu medicinu, našu umjetnu inteligenciju, našu vjeru – da komuniciramo jedni s drugima?
Ako je svijet sazdan od molekula i atoma, sazdan je i od priča.
Najmanja udaljenost između bilo koga od nas nije milimetar ili čak pikometar… to je priča. Ovako se nalazimo. Naši se životi dodiruju. Naše se ideje dodiruju. Odvajamo jedno od drugoga. Stvaramo novu energiju. Kvarkovi našeg iskustva čine nove građevne blokove. Bacili smo široku mrežu razumijevanja. Svijet postaje dublje oblikovan. Priče su važne. Oni mogu promijeniti tijek povijesti. Oni nas mogu spasiti. Priče su ljepilo koje nas drži zajedno: ništa smo ako ne možemo komunicirati.
To je još primjenjivije kada imamo priliku razumjeti priče onih koji su nam naizgled drugačiji i daleki. Zaustavljamo se. slušamo. Postajemo veći od sebe. Svijet je, naime, sazdan od priča drugih, čak i onih koje ne poznajemo, a možda posebno onih koje ne poznajemo ili još ne poznajemo.
Tko može osporiti ljudskost osobe kada ste upravo čuli njegovu ili njezinu priču? Tko može gađati projektilom tržnicu kad znate priču o ženi koja je vlasnica štanda s voćem? Tko može dopustiti svojim političarima da odbiju hitan kamion s hranom u ratnu zonu kada ste čuli priču o djetetu koje leži u mraku? Tko može zatvoriti granični prelaz dječaku u invalidskim kolicima koji putuje na liječenje koje mu može spasiti život? Postavimo si to pitanje. WHO? WHO? WHO? A onda zastanimo još trenutak da odgovorimo.
Brutalna i nesretna istina je da u današnjem svijetu sve veći broj nas to može.
________
Srž naše suvremene dileme nije toliko šutnja, koliko čin šutnje. Kada odbijamo slušati priče drugih, ili još dirljivije, kada odbijamo dopustiti drugima da uopće pričaju svoje priče, ili još dirljivije, kada poništavamo priče drugih, svijet postaje spektakl skučenosti. Naše odbijanje da iskoračimo izvan sebe, ili barem onih koji ne izgledaju kao mi, ili zvuče kao mi, ili glasaju kao mi, srž je naše moguće propasti. Ovo opasno stezanje ima sposobnost da nas potpuno isključi. Poput arterije koja se začepi, prekidamo svoju životnu krv. Srce se predaje. Moramo se povući u zatvor sebe. Ne možemo više voljeti bližnjega jer nemamo bližnjega osim sebe. A kad nemamo bližnjega osim sebe, nemamo smisla izvan solipsističkog pogleda.
Tko smo mi ako smo samo mi? Postajemo praznina koje se bojimo. Dopuštamo da se događaju veliki zločini – uništavanje okoliša, uništavanje naših susjeda, širenje siromaštva. Žicamo se za besmisao.
Ako mi – kao vlada, ili korporacija, ili crkva, ili kao zajednica – možemo uskratiti drugoj osobi njihovu priču, možemo zanijekati i samo njezino postojanje. Ovo je moćno i podmuklo oružje. Može sijati strah. Može izolirati. Može dehumanizirati. Strah prodaje. Neznanje se prodaje. Mržnja – zbog straha i neznanja – uzima uporište. Laži su u izobilju. Kruže glasine. Ogovaranja ima na pretek. Negirana priča nije jednaka izrečenom laži. Ovdje dolazi do neravnoteže moći. Moć je svjesna da ako posjedujete – i zapravo ograničavate – priču drugih, posjedujete sve, čak i samu osobu. Istinita priča o našim susjedima – nijansirana i kontradiktorna i izrazito ljudska – gubi se. Istina je u lisicama. I onda zatvoren.
Bez priče je poništena blizina, pa i samo postojanje drugih. Javno se događa na mnogim mjestima: u Ukrajini, Gazi, Sudanu, ali događa se i bliže kući, duboko u našim srcima.
Poništavanje priča o našim navodnim neprijateljima, koji su zapravo samo naši susjedi, jedno je od najpodmuklijih oružja na svijetu. Naš nedostatak pristupa nijansiranim i smislenim pričama drugih, zajedno s odbijanjem da stvorimo mjesta gdje možemo slušati, jedna je od najvećih opasnosti u današnjem svijetu.
______
Ako živimo u slomljenim vremenima, onda se nova tema mora popraviti. Kako popraviti ono što je tako očito pokvareno? Einsteinovo je mišljenje bilo da će neki lijek doći u obliku svjetske vlade. Iz toga su rođene organizacije poput Ujedinjenih naroda. Njegova je ideja bila da bi nas naši svjetski čelnici mogli voditi prema nekoj vrsti koherentnosti, ali to nije uspjelo kako bismo željeli. Da, mnogo je dobra proizašlo iz ovih globalnih tijela, ali još uvijek se nalazimo na sve dubljem rubu propasti.
Pristup prošlih desetljeća bio je da se moć tretira “odozgo prema dolje”. Naši su vođe pritiskali svoje ideje odozgo. Odluke su se donosile na najvišoj razini i filtrirale kroz hijerarhijsku strukturu. U to vrijeme, a i danas, obično se pretpostavljalo da naši vođe imaju na umu naše najbolje interese.
Ali sada živimo u dobu koje priznaje princip nastajanja. Teorija nastanka tvrdi da mnoštvo bilo kojeg broja sićušnih stvari – neurona, bakterija, mrava, ljudi – može pokazivati svojstva daleko iznad sposobnosti bilo kojeg pojedinca. Ptice koje se okupljaju u jatu mogu pokazivati osobine koje se pojavljuju, leteći nebom u besprijekornim formacijama, na primjer. Pčele postaju mnogo zapanjujuće kada rade u skladu. Skupine ljudi mogu posjedovati inteligenciju – ili čak glupost – daleko veću od zbroja njihovih dijelova.
Pričanje priča također može pokazati mogućnost pojavljivanja i, u ovo nemirno doba, dijeljenje naših priča – uz slušanje priča drugih – može biti jedna od rijetkih stvari koje nas mogu spasiti.
Pripovijedanje je poziv na akciju. Slušanje priča je oblik molitve.
U Narrative 4, globalnoj neprofitnoj organizaciji koja osnažuje mlade ljude da stvaraju promjene kroz pripovijedanje i slušanje priča, pronašli smo jednostavnu formulu za pokretanje promjene. Ti ispričaj moju priču, ja ću ispričati tvoju. U prvom licu. Licem u lice. Nije didaktička priča, već osobna priča. Ne nešto što je osmišljeno da dobije svađu, već nešto što pokreće dušu. Parabola, ako hoćete. Nešto što pristupa istini, a da nije deklarativno. Nešto što je skromno. Nešto što saginje glavu. Nešto – ili bolje rečeno, netko – tko sluša. Izvodili smo program Narrative 4 u Irskoj, Meksiku, Sjedinjenim Državama, Nigeriji, Južnoj Africi i desecima drugih zemalja diljem svijeta.
Počinje u našim učionicama, jer ono što se događa u našim učionicama događa se do kraja naših života, a zatim se iz učionica kreće prema van, po gradu, po zemlji, preko oceana, gradeći mrežu povezivanja. Mladi ljudi ubrzo shvaćaju – kroz osobne priče – da smo mnogo sličniji nego što smo različiti. Čineći to, ne prebivamo samo u priči druge osobe, već čujemo vlastitu kako nam se govori, i u tom procesu – ovom jednostavnom, ali zadivljujućem procesu – prepoznajemo zajedničku ljudskost jedni drugima.
Papa Franjo je u svojoj poruci za 54. Svjetski dan komunikacija napisao: U kakofoniji glasova i poruka koje nas okružuju potrebna nam je ljudska priča koja može govoriti o nama samima io ljepoti oko nas. Narativ koji može nježno promatrati naš svijet i njegova zbivanja. Narativ koji nam može reći da smo dio žive i međusobno povezane tapiserije. Narativ koji može otkriti isprepletenost niti koje nas povezuju jedne s drugima.”
Čin slušanja i razgovora učvršćuje same naše predodžbe o miru, jednakosti, demokraciji i razumijevanju. Priče mogu dovesti do akcije koja može dovesti do promjene. Umjesto da se nanosi odozgo prema dolje, skuplja se odozdo. Čak i ako se međusobno ne slažemo. Čak i ako živimo preko granice. Čak i ako imamo uvelike različite povijesti. Čak, zapravo, i ako se ne volimo.
Bio sam blagoslovljen što imam priliku pisati o dvojici očeva, jednom Izraelcu, drugom Palestincu, Ramiju Elhananu i Bassamu Araminu. Unatoč gubitku kćeri u odvojenim incidentima u sukobu, postale su dobre prijateljice, a što je još iznenađujuće, zadržale su to prijateljstvo. Zajedno putuju svijetom, dijeleći svoje priče. Njihova filozofija je jednostavna i duboka: Ne moramo se voljeti. Zapravo, ne moramo se ni sviđati jedno drugome. Ali moramo, moramo, moramo razumjeti jedni druge, inače smo osuđeni na propast.
I tako nastavljaju putovati. I nastavljaju pričati svoje priče.
Postali su hodočasnici nade.
To je zadatak koji pripada svima nama – znanstvenicima, piscima, mehaničarima, studentima, svećenicima, domaćicama – – ali posebno pripada našim učiteljima i našim novinarima koji su u jedinstvenoj poziciji da vode ovo novo načelo pojave. Među “hodočasnicima nade” koje danas ovdje pozdravljamo, učitelji i naši novinari i komunikatori su ti koji nas toliko vode. Oni su jedinstveno pozicionirani da pomognu pričati priče drugih. Oni razumiju da će se priča o kojoj se priča mora pravilno slušati. Te priče i razumijevanje drugih mogu izaći izvan učionice, izvan redakcije, preko puta, preko grada, širom zemlje, preko oceana, od kontinenta do kontinenta.
To, dakle, postaje hodočašće popravka.
Zajednica osjećaja. Mitologija instinkta.
Kao hodočasnici, klanjamo glave stjenovitom cestom i krećemo dalje, noseći svoje čovječanstvo i čovječanstvo drugih, s jednog do drugog mjesta.
Ako sve ovo ima zrak Clarion poziva, neka bude: to je Clarion poziv. Živimo u opasnim vremenima. Ne možemo si priuštiti da zanemarimo priče drugih. Hoće li pripovijedanje i popisivanje priča spasiti svijet? Možda, a možda i ne … ali to će, u najmanju ruku, dopustiti zraku svjetla i razumijevanja. A tamo gdje postoji jedna zraka svjetlosti, postoji mogućnost da mnogi drugi surađuju, rade zajedno, sve dok se barem ne probije dio tame.
Jednostavno – u početku – zainteresirani jedni za druge je trijumf. Zamislite koliko trijumfa nastaje kad naučimo razumjeti, ili čak volimo, ili možda čak i volimo jedni druge. Obični ljudi. S našim izvanrednim pričama. I naša sposobnost povezivanja.
Najkraća udaljenost između neprijatelja ili susjeda je priča.
Ciničari će reći da smo u pravu. Reći će da smo naivni i sentimentalni. Ali, naprotiv, možda je naivno i sentimentalno odbiti nadu? Ciničari žive u oblacima vlastitog razumijevanja. Oni odbijaju hodočašće na negdje drugdje. Ostaju tamo gdje jesu. Oni zatvaraju zavjese. Ugasili su GPS na vlastite mašte.
Znači li to da bismo trebali izolirati cinike i proći ih putem? Ne, naravno da ne. Naprotiv, moramo ih prihvatiti s nadom. Slušajte ih. Nakloni nam glavu. Podijelite naše priče. Slušajte njihove. Pronađite zajedničko tlo. A onda krenite dalje u nadi da smo ostavili malo ozdravljenja iza sebe.
U ovom eksponencijalnom dobu, kako se slomljenost umnožava, temeljna suština popravka je da se moramo znati. Da bismo se upoznali, moramo slušati, moramo komunicirati. Nakon slušanja moramo razumjeti. Tada, s poštovanjem i radosno i hrabro, možemo početi pokrenuti promjene.
Neka vas Gospodin blagoslovi i spasi sve.
Míle Buiochas.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u tijeku tako što ćete se pretplatiti na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje