Povratak u Nepal za Caritas Internationalis, godinu dana nakon dva potresa koji su 2015. odnijeli 9000 života, ponovno idem autocestom Araniko koja vodi do tibetanske granice, 150 kilometara sjeveroistočno od Kathmandua. Cesta je očišćena, ruševine su nagomilane na rubovima, a kuće koje su otvorili odroni s 1000 metara planina iznad naših glava su napuštene. Ipak, usred ovog ponekad mjesečevog krajolika život se nastavio, tvrtke su ponovno otvorene, gotovo kao da se ništa nije dogodilo.
Ova živa atmosfera potpuno se mijenja u selu Tenteli, sat vremena od granice. Ostajem tamo preko noći jer želim pronaći čovjeka koji se pojavljuje na ovoj fotografiji koja mi je toliko bila na pameti proteklih godinu dana: onu ovog zgrčenog i omamljenog čovjeka koji zuri u plavi okvir vrata svoje kuće pretvorene u prah . Penjem se do sela i pokazujem fotografiju stanovnicima koji pokazuju kuću Nawanga Tamanga. Nawang nije u selu. Otišao je u posjet bolesnom zetu u Gati, sat vremena odavde. Vraćam se sljedeći dan. Ali u 8 sati, Nawang se još nije vratio. Dakle, vratit ću se na kraju dana, au međuvremenu odlučim ići autocestom do granice.
Fotografija Nawanga Tamanga snimljena nekoliko dana nakon potresa (gore) i godinu dana nakon (dolje). Foto Matthieu Alexandre/Caritas
Na povratku nalazim Nawanga koji mi se pristaje povjeriti. Rođen je u ovom selu, kao i njegov otac prije njega. Nawang je sagradio svoju kuću prije 35 godina, kako bi je prenio svojim unucima. Od ove kuće, kao ni od drugih u selu, nije ostalo ništa. Samo su tri od 120 kuća u selu izdržale potres. Nawang je oženjen, doista dvostruko. Kako njegova prva supruga nije mogla imati djece, u skladu s tradicijom, oženio je njezinu mlađu sestru, ne odvajajući se od prve supruge, prema kojoj i danas gaji veliku ljubav. Izraz mu se zamuti prisjećajući se njezine smrti. 25. travnja kuća se srušila na nju. Helikopterom je evakuirana u Khatmandu, no umrla je od ozljeda 12 dana kasnije.
U tjednima nakon potresa selo je dobilo obroke hrane, higijenske pakete i sjemenke pšenice kako bi doprinijeli njihovoj sigurnosti hrane prije žetve riže, te ploče od valovitog željeza za izgradnju privremenih skloništa. Vlada je svakoj obitelji dala 25 000 rupija (nešto manje od 300 američkih dolara).
Nešto južnije, u selu Taukharpa, Caritas je došao pomoći mještanima. Ploče od valovitog željeza omogućile su im izgradnju privremenih skloništa. Podijeljeno je sjeme pšenice i salate, što im je omogućilo da prežive dok čekaju sljedeću žetvu riže. Iznenađen sam otpornošću koju su pokazali ljudi koje sam upoznao. Nepalski izraz “Ké Karné?”, koji se može prevesti kao “Što možemo učiniti? Tako stoje stvari!”, prikladno dočarava njihov fatalizam. No, dok su mnogi pokazali veliku hrabrost suočeni s ovom nesrećom, za koju treba imati na umu da je susjedna Indija bojkotirala plin i benzin tijekom četiri zimska mjeseca, svi traže da im se kuća obnovi a ne primati novac.
Selo Tenteli u kojem živi Nawang Tamang. Foto Matthieu Alexandre/Caritas
Upravo dok sam zaokupljen slanjem fotografija u Europu, čujem udarac i moja fotelja počinje vibrirati: naknadni potres jačine 4,5 stupnjeva po Richteru, s epicentrom 6 kilometara južno od grada, u Patanu. To je najnasilniji naknadni potres koji sam doživio, i očito najnasilniji tijekom prošle godine, iako na potpuno različitoj razini od 12 drugih koji su se osjetili prošle godine između dva potresa. Moj prijatelj Pramod, koji me smjestio, uletio je u dnevnu sobu po mene: “Moramo brzo van!”. Jurimo niz stepenice, nemamo vremena ponijeti nikakve osobne stvari sa sobom. Pramod se zaustavlja nasred stubišta, nekoliko metara od vrata koja vode u dvorište. “U redu je, prestalo je”, kaže on. “Odavno nije bilo tako snažnog”, priznaje. “I to je trajalo dosta dugo, dovoljno dugo da odlučimo izaći iz kuće. Normalno, više ne reagiramo”, objašnjava. “Uvijek na trenutak zaustavi razgovor, ali ne ponestajemo svaki put! Ali ovaj put je trajalo dobrih 4 ili 5 sekundi. Dugo je vremena, uvjeravam vas, dovoljno vremena da shvatite što se događa… i što bi se moglo dogoditi ako brzo ne reagirate.”
