Zajednička duhovna obnova za sve Školske sestre franjevke Krista Kralja Provincije Svete Obitelji u Hercegovini upriličena je 18. svibnja 2024. u samostanu sv. Franje u Bijelom Polju. Ovo uobičajeno svibanjsko zborovanje sestara ujedno je i zahvalni spomen na izlazak posljednjih sestara iz Bijeloga Polja u Domovinskom ratu (17. svibnja 1992.), to su trenutci u kojima zajedno uzdižemo hvalu Bogu za dar života i ponovnog povratka na baštinu u Bijelo Polje, piše mrežna stranica Školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije Svete Obitelji u Hercegovini.
Sudjelovalo je više od stotinu sestara. Program duhovne obnove započeo je u perivoju sv. Franje. S. Marija Ivana Boban uvela je sestre u molitveno ozračje prigodnom meditacijom o ranama sv. Franje, u sklopu slavlja 800. obljetnice od toga čudesnoga događaja na La Verni. Nakon toga sestre su se, uz molitvu krunice, uputile prema Duhovnom centru „Biskup fra Paškal Buconjić“ gdje je, nakon pozdrava provincijske predstojnice s Franke Bagarić, uslijedio nagovor fra Ante Vučkovića: „Savez sv. Franje s gospođom Siromaštinom u svakodnevici zajedničkoga života“ ili kako ga je fra Ante prerekavši nazvao: „Kako se dobro udati za siromaštvo“.
Kao odgovor na pitanje kako se dobro udati za siromaštvo fra Ante je ponudio tri imena: Sokrat, Isus i Franjo, razlažući svako ime u tri koraka. Prvi i važni korak koji dolazi prije Krista bio je sa Sokratom u kojem smo naučili da istina ima cijenu. Ta cijena kod Sokrata bila je apsolutno sve dati, a ništa ne tražiti: najbolji dokaz i najautentičniji govor kad netko govori iz onoga što je a ne iz onoga što od toga ima. Na evanđeoskom primjeru bogatog mladića (Mk 10, 17-22) kod Krista se opaža potreba i pouka da se odvojimo od materijalnoga i da otkrijemo svijet duha. U svijet duha ne ulazi se materijalnim, ni zlatom, ni srebrom, ni kućama, ni posjedom… Potrebno je ostaviti sve. I svoje moralno i materijalno bogatstvo. Materijalno je bogatstvo lakše ostaviti, moralno je puno teže ostaviti. Moralno bogatstvo u kojem sam ja bolji od drugih, u kojem sam ja iznad drugih, u kojem tražim potvrdu od nekoga službenog, „Dobroga“ da sam ja na dobrom putu. Pred Bogom je potrebno sve ostaviti i ostati gol sa samom sviješću: Nemam ništa nego samo to što si mi ti dao. I to što si mi ti dao dragocjenije je od svega. To što si mi ti dao puno više vrijedi od moga moralnoga bogatstva. U kraljevstvo se ulazi jedino ako sve ostavim i idem za njim i živim od onoga što on vidi u meni, od ljubavi koja dolazi iz njegovog pogleda.
Jako je važno, naglasio je fra Ante, hodati za istinom, ići za Kristom. I u slučaju sv. Franje imamo njegovu potrebu za nasljedovanjem Krista, koja ima vrhunac u vjenčanju sa siromaštvom. Franjo je otkrio da ne može u kraljevstvo ukoliko svoj život ne pokloni potpuno Bogu. Stoga je njemu gospođa Siromaština najbolji način kako se poklanja Bogu. Zato je Franjo bio radikalan. Kad se jedanput vjenča sa siromaštvom, onda tu više nema nekog drugog, nema nekog pogovora, nema preljuba, nema odlaska u neki drugi način…
Onda je pri koncu života otkrio, i to je napisao u svojoj Oporuci, što je dobio kad se vjenčao sa Siromaštinom: Gospodin mi je dao braću. Dobio je najveće bogatstvo na koje je Isus upućivao: ne to što posjeduješ nego odnosi u kojima živiš. To nas dovodi do naših zavjeta – poslušnosti, čistoće i siromaštva – naše odluke da elementarne odnose reguliramo drukčije negoli to čini svijet. Poslušnost je zavjet koji nas vodi u odnos s Bogom: elementarno je za ljudski život da budemo u svemu uvijek poslušni Bogu. To nas čuva i štiti da ne budemo poslušni ni bogatstvu, ni ljudima, ni moćima, ni vlastima… Elementarni odnos s Bogom je odnos poslušnosti. Ne dogovora nego: on kaže i ja slušam, on je Stvoritelj, ja stvorenje, on zna bolje od mene što je za mene dobro. Drugi zavjet je čistoća – on regulira naš odnos s drugima. Mi smo pred drugima to što smo pred Bogom, a ne glumimo da smo nešto drugo. Siromaštvo regulira odnos prema stvarima i svijetu na taj način da određuje da mi nećemo služiti stvarima nego će stvari služiti nama.
Nakon prigode za sakrament pomirenja fra Ante je u samostanskoj kapeli predvodio Euharistijsko slavlje.
U popodnevnom dijelu duhovne obnove zajednica se okupila na bjelopoljskom posjedu Grubanu gdje su ovoga proljeća postavljene postaje Križnoga puta. Na kamenim pločama preslike su križnoga puta iz samostanske kapele i tekst pok. s. Milke Mlakić.
Cijelo jedno stoljeće, od biskupa fra Paškala do gosp. Patricka Dohertyja, s tisućama drugih imena, znanih i neznanih, mi smo svjedoci Providnosti, brižne Božje ruke što nas je uvijek iznova vraćala i hranila kruhom radosti u ovom bjelopoljskom rajskom vrtu. I siromaštvo, progoni, zatvaranja, oduzimanja i odlasci ništa su u usporedbi s onim što nam je Gospodin stostruko nakon toga davao. Do danas. Dok smo obavljale pobožnost Križnoga puta, znale smo da nam je darovan i postavljen sav kamen i da je besplatno pošljunčana staza za svih četrnaest postaja. I stoga, svakoga dana i svake godine pred licem Tvojim, Gospodine, pjevamo svoju pjesmu zahvalnosti. (kta/ssf-mostar.com)
