Objavljeno: 07.03.2025.
Uoči dvadeset i treće obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića i šezdesete obljetnice završetka Drugog vatikanskog koncila u donosimo četvrti i posljednji dio priloga o sudjelovanju kardinala Kuharića na Koncilu.
Umjesto zaključka – plodovi intervenata biskupa Franje Kuharića
Na kraju svakog interventa uvijek ostaje i pitanje što su od svega toga koncilski oci i prihvatili te uvrstili u konačni tekst dokumenta kojeg sada i ovdje želimo predstaviti s obzirom na prijedloge biskupa Franje Kuharića.
Duhovnik dijecezanskog klera
Biskup Kuharić, u životu svećenika, naglašavao je važnost da svećenik bude uvijek što sličniji Kristu, pače i svet. Ova činjenica osobito dolazi do izražaja u njegovu prvom interventu na Koncilu, ali na žalost, u Dekretu o službi i životu prezbitera nigdje se na konkretan način ne spominje ustanova duhovnika dijecezanskog klera. Za nešto takvo trebat će pričekati Direktorij za službu i život prezbitera koji će naglasiti važnost duhovnost vodstva za svećenike.1 Ovdje svakako vrijedi naglasiti kako je biskup Kuharić, kao apostolski administrator, 11. listopada 1969. kao duhovnika dijecezanskog klera imenovao Josipa Salača te je tada naglasio kako će on “biti na raspolaganju braći svećenicima da se mogu na nj obratiti u svojim duhovnim problemima i da mogu s njim in foro interno rješavati pitanja svoje savjesti kad god za to osjete potrebu”.2
Dobra koja svećenik stekne tijekom obavljanja službe
O ovoj temi Dekret o službi i životu prezbitera progovara u br. 17 te se između ostaloga naglašava da “dobra koja stječu prilikom obavljanja crkvene službe, neka prezbiteri, kao i biskupi – bez povrede partikularnog prava, upotrebljavaju u prvom redu za svoje dolično uzdržavanje i za ispunjavanje svojih staleških dužnosti. Što pak, preostane, neka ustupe u korist Crkve ili u dobrotvorne svrhe. Neka im tako crkvena služba ne bude sredstvom obogaćivanja, a prihode koje im ona donosi neka ne upotrebljavaju za uvećanje svojega imetka.”3
Nadarbinski sustav
Predloženo od biskupa Kuharića nije ušlo u konačni tekst Dekreta o službi i životu prezbitera, ali zato Dekret u br. 20 ističe: “Zato neka se napusti takozvani nadarbinski sustav ili neka se barem tako preuredi da se nadarbinski dio odnosno pravo na prihode, koji su spojeni sa službom, uzima kao stvar drugoga reda, a prvo mjesto neka se u crkvenom pravu dade samoj crkvenoj službi…”4
Svećenička udruženja
Iako ova tema nije pronašla svoje mjesto u ovom Dekretu, ipak je u br. 7 naglašena važnost poslušnosti prezbitera prema biskupu o čemu je također u svom interventu progovorio biskup Kuharić: “Prezbiteri, pak, imajući pred očima puninu sakramenta reda koju uživaju biskupi, neka u njima poštuju autoritet Krista, vrhovnog pastira. Neka, dakle, prianjaju uza svog biskupa iskrenom ljubavlju i poslušnošću. Ta svećenička poslušnost, prožeta duhom suradnje, temelji se na samome udioništvu u biskupskoj službi koja se prezbiterima podjeljuje sakramentom reda i kanonskim poslanjem.”5
Vjera i znanost
Biskup Kuharić od koncilskih otaca tražio je da se iznese svečana izjava koja bi objasnila odnos vjere i znanosti, a između ostalog, u svom interventu naglašava: “Istine znanosti prirodnog reda i istine vjere nadnaravnog reda imaju Boga Stvoritelja i Objavitelja kao jedinog autora, zbog čega ne mogu biti ni u kakvom sukobu.” Zanimljivo je kako će Gaudium et spes, govoreći u br. 36 o pravoj autonomiji zemaljskih stvari naglasiti: “Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se doista obavlja znanstveno i prema ćudorednim načelima, nikada neće stvarno protiviti vjeri jer profane stvari i stvari vjere imaju izvor u istome Bogu.”6
Pobačaj
O ovoj temi GS progovara u kontekstu teme bračne ljubavi usklađene s održanjem ljudskog života te u br. 51 piše: “Bog, Gospodar života, ljudima je, naime, povjerio uzvišenu službu očuvanja života koju valja vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga već od začeća treba najskrbnije štititi život; pobačaj i čedomorstvo neizrecivi su zločini.”7
Sloboda
Govoreći o dostojanstvu ljudske osobe, GS u br. 17 progovara i o temi slobode za koju biskup Kuharić traži da se naglasi i čovjekova odgovornost čovjeka pred Bogom. U tom smjeru u ovom broju GS naglašava kako “čovjekova sloboda, ranjena grijehom, može usmjerenost prema Bogu učiniti potpuno djelotvornom samo pomoću Božje milosti. Svatko će, pak, morati pred Božjim sudištem položiti račun o svojem životu, već prema tome je li činio dobro ili zlo.”8
U ovom kontekstu nastavlja se i Kuharićevo razmišljanje o čovjeku koji se u slobodi odlučuje i kakva će mu biti vječna sudbina o čemu Koncil progovara već u sljedećem broju govoreći o misteriju smrti.
Svetost i sablazan u Crkvi
Biskup Kuharić u govoru podsjeća kako “svi članovi Crkve moraju voditi svetiji život, kako bi svijet bio bolji u moralnom poretku”. O ovoj temi Koncil je progovorio godinu dana ranije, u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium (proglašena 21. studenoga 1964.) govoreći o općem pozivu na svetost u Crkvi, a na poseban način tu je izdvojio i svetost biskupa, prezbitera te redovničkih zajednica. U ovom kontekstu biskup Kuharić podsjetio je i na tolike sablazni u povijesti Crkve te poziva Crkvu da ih prizna, ali i osudi kako bi pred svijetom posvjedočila da osim grijeha razmišlja i o istini vječnoga Evanđelja i životu Isusa Krista. Ovo je učinio točno trideset i pet godina kasnije papa Ivan Pavao II. u pokorničkom bogoslužju 12. ožujka 2000.9
Mrtvljenje i pokora
Ponovno govoreći o duhovnom rastu i svetosti svećenika, biskup Kuharić u svom izlaganju potiče i na mrtvljenje i pokoru kao sredstva za taj rast. U tom kontekstu PO, u br. 12 – 14 poziva prezbitere na savršenstvo te potiče da se “uz primjenu prikladnih sredstava koje preporučuje Crkva, uvijek trude oko što veće svetosti, po kojoj će danomice postajati sve prikladnijim oruđem na službu svemu Božjem narodu.”10
Domaćinstvo svećenika
Iako tema o kojoj se govori malo, vrlo je važna za život svećenika. Iako PO ne progovara ovako detaljno o životu svećenika, ipak preporuča u br. 8: “…da bi u služenju mogli prikladnije surađivati te da se istrgnu iz opasnosti osamljenosti koje možda nastaju, neka se među njima promiče neka vrsta zajedničkog života ili života u bliskoj povezanosti; u skladu s različitim osobnim ili pastoralnim potrebama može to poprimiti više oblika, kao što su: zajedničko stanovanje, gdje je to moguće, ili zajedničko blagovanje, ili barem češće i redovito sastajanje.”11
Da ovaj govor biskupa Kuhariću nije ostao samo “mrtvo slovo na papiru” u prilog govori i činjenica kako je u kolovozu 1968. biskup Kuharić primio vrhovnu glavaricu Instituta Službenica svećeništva. Naime, biskup Kuharić primijetio je da svećenici žive u poteškoćama nemaju li nikoga tko bi im vodio kućanstvo, a samim time ne mogu se posvetiti svojoj duhovnoj službi. Stoga je Biskup htio osnovati i ogranak ovoga Instituta i na području Zagrebačke nadbiskupije.12
Svećenici koji su napustili službu
Biskup Kuharić na Koncilu nije zaboravio ni ove svećenike te ih je spomenuo u svom posljednjem izlaganju. Nije ih zaobišao ni Koncil kada u PO, br. 8, progovara o prezbiterima koji bi se možda našli u poteškoćama te o njima govori sličnim riječima kao i biskup Kuharić: “One, pak, koji su u bilo čemu pogriješili, neka uvijek prate bratskom ljubavlju i velikodušnošću, neka se za njih usrdno mole Bogu te se prema njima pokažu kao prava braća i prijatelji.”13
Nacionalne manjine
Iako Koncil ne progovara konkretno o ovoj temi, u GS, br. 42 će istaknuti da “Crkva opominje svoju djecu, pa i sve ljude, da u tome obiteljskom duhu djece Božje prevladaju sve razdore među narodima i rasama te da pravednim ljudskim udruženjima daju unutrašnju čvrstoću”.14
Propovijedanje – euharistija – bolesni – kršćanska zajednica
Zapažanje o nacrtu teksta PO dao je i pomoćni križevački biskup Segedi, a kasnije ga je potpisao biskup Kuharić. Naime, kako smo vidjeli ranije u tekstu, on je progovorio o nužnosti propovijedanja na sprovodima, o svećeniku kao služitelju euharistije, o bolesnima te formiranju kršćanske zajednice. Dok o prvoj temi PO ne progovara na konkretan način, već na samom početku PO čitamo da “prezbiteri, bilo da se predaju molitvi i klanjanju bilo da propovijedaju riječ, bilo da prikazuju euharistijsku žrtvu i podjeljuju ostale sakramente ili ljudima na druge načine služe, pridonose i povećanju Božje slave i napredovanju ljudi u božanskome životu.”15
Na tragu izlaganja biskupa Segedija, o svećeniku kao služitelju euharistije, PO u br. ističe da “u otajstvu euharistijske žrtve, u kojem svećenici ispunjavaju svoj glavni zadatak, neprestano se izvršuje djelo našeg otkupljenja.”16
Iako prijedlog biskupa Segedija nije ušao u konačni tekst, PO, br. 6 je na tragu njegova razmišljanja: “Premda prezbiteri imaju obveze prema svima, ipak su im na poseban način povjereni siromašni i slabi, s kojima se i sam Gospodin pokazao povezanim i čija evangelizacija vrijedi kao znak mesijanskog djelovanja (…) Neka se, napokon, najviše skrbe za bolesne i umiruće tako da ih posjećuju i sokole u Gospodinu.”17
Što se tiče potonje teme, PO, u br. 9 piše kako su prezbiteri “postavljeni usred laika da sve vode k jedinstvu ljubavi po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu u susret jedni drugima s poštovanjem (Rim 12,19). Njihova je, dakle, dužnost tako usklađivati različita mišljenja da se u zajednici vjernika nitko ne osjeti tuđincem.”18
Gledajući život i rad kardinala Franje Kuharića i iščitavajući njegovu toliko bogatu pisanu baštinu, čovjek ne može, a da se na zapita od kuda kardinal Kuharić crpio teme o kojima je često i rado govorio. Može se reći da je uz Sveto pismo, kao prvi izvor, kao drugi izvor koristio dokumente II. vatikanskog koncila. Ali ne samo pisanu riječ, već i iskustvo koje je dobio na Koncilu.
Iako je vrlo kratko sudjelovao u njegovom radu, po temama o kojima je progovarao ili je ispod njih stavljao svoj potpis, primjećuje se da je ovo kratko koncilsko vrijeme bitno utjecalo ne samo na njegov život, već i na obavljanje (nad)biskupske i kardinalske službe. Ta činjenica osobito se istaknula u predratno i ratno vrijeme u kojima je sve strane uvijek pozivao na mir, slobodu, život, poštovanje, dijalog, ljubav prema Gospodinu i bližnjemu…
Kardinalova jasnoća nastupa i dosljednost u izgovorenoj i napisanoj riječi svakom čitatelju može i danas biti poticaj da ga prožme duh II. vatikanskog koncila kako bi što bolje upoznao Gospodina, Crkvu i svijet…
[1] Usp. Kongregacija za kler, Direktorij za službu i život prezbitera, Zagreb, 2013.
[2] Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, 9/1969, str. 133.
[3] Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis, u: Dokumenti, 72008., str. 638 (dalje u tekstu: PO)
[4] Isto, str. 645.
[5] Isto, str. 609.
[6] Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, u: Dokumenti, 72008., str. 703 (dalje u tekstu: GS).
[7] Isto, str. 737.
[8] Isto, str. 674-675.
[9] Usp. Dan oprosta (12. ožujka 2000.), u: maranatha.it/Testi/TestiVari/Testi17Page.htm [posjećeno: 17. siječnja 2023.]
[10] PO, str. 624.
[11] Isto, str. 612.
[12] Usp. Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, 8/1968, str. 124.
[13] PO, str. 613.
[14] GS, str. 716.
[15] PO, str. 590.
[16] Isto, str. 626.
[17] Isto, str. 602-603.
[18] Isto, str. 615.
vlč. mr. sc. Tomislav Hačko
Biskup Franjo Kuharić na Drugom vatikanskom koncilu:
