Na Filipinima, mojoj zemlji, katastrofe su nažalost prečeste. Cijena je velika u smislu izgubljenih života, uništenih sredstava za život, uništene infrastrukture i raspršenih snova. Ipak, ono čega ove zajednice imaju u izobilju su vjera i nada. Ove ih vrline tjeraju da iz ruševina ponovno izgrade svoje živote i zajednice.
Nepotrebno je reći da ih ljubav prema njihovim obiteljima potiče na vjeru i nadu. Podržava ih lokalno civilno društvo, uključujući vjerske organizacije, među kojima Caritas ima vodeću ulogu. Zajedno ove osnovne organizacije igraju ključnu ulogu u humanitarnim odgovorima na kaos izazvan prirodnim katastrofama i katastrofama izazvanim ljudskim djelovanjem.
Fotografija Val Morgan/SCIAF
Ove organizacije žive i rade na terenu. Oni su vitalni dio zajednice prije bilo kakve katastrofe i ostaju tamo dugo nakon što hitna situacija prođe. Oni pate s onima koji pate. Iz tog razloga oni posjeduju bogatstvo znanja i širinu mudrosti rođene iz vjere, nade i empatije. Oni razumiju kulturu koja igra ključnu ulogu u svakom pokušaju oporavka.
Primjetno je, međutim, da trenutni humanitarni sustav donatora, prisutan čak iu nekim agencijama UN-a, prečesto ne prepoznaje ili angažira te lokalne organizacije, uključujući vjerske institucije. Ove agencije imaju tendenciju usmjeravati humanitarni odgovor s vrha umjesto da vrednuju iskustvo i praksu onih koji već žive i rade u zajednicama.
Ovaj način rada od vrha prema dolje nije se pokazao niti djelotvornim niti učinkovitim. Ne odaje dužno poštovanje zajednicama kojima se služi. Mnoge vjerske organizacije predlažu globalnu viziju u kojoj se ljudima, posebno onima u potrebi, pruža podrška da postanu „dostojanstveni zastupnici vlastite sudbine” i prepoznati kao zastupnici transformacije društva, a ne puki korisnici dobrotvornih djela drugih osoba.
Svjetski humanitarni summit prilika je za rješavanje ove zabrinutosti. Moramo poboljšati suradnju u humanitarnom sektoru davanjem potpore nacionalnim i lokalnim organizacijama kako bi one mogle predvoditi humanitarne odgovore koristeći svoje osnovno iskustvo i mudrost, a ne djelovati prema modelu koji odgovara svima.
Moramo poboljšati partnerstvo i koordinaciju, osiguravajući da resursi budu dostupni građanima. The Charter4Change postavlja kao cilj da 20 posto humanitarnog financiranja potpisnika bude proslijeđeno nevladinim organizacijama sa sjedištem na jugu do 2018. te da će nevladine organizacije također dobiti izravan pristup donatorima. Ovo je minimum. Letvica mora biti puno viša. U Caritasu smo gotovo na stopostotnoj razini jer je naša vizija i misija organizirati zajednice i raditi s njima.
Iskustvo Caritasa potvrđuje da su lokalne institucije te koje nude široku mrežu kritične infrastrukture koja služi kao izvor skloništa, skrbi i obrazovanja pogođenog stanovništva. Primjeri su župe, seoske kapele i male kršćanske zajednice. Naše iskustvo nas je naučilo da mnogi preživjeli katastrofe trebaju isto toliko emocionalne i duhovne prve pomoći koliko im je potrebna pomoćna roba. Moramo ulagati i jačati te mreže kako bi mogle izdržati krize. Oni nisu samo dopuna ili paralela s javnom ili državnom službom koja je često izvan kapaciteta.
Donatori bi trebali sve više usmjeravati svoja sredstva na ova lokalna nastojanja koja promiču djelovanje na bazi. Potrebna su nam dugoročna, višesektorska partnerstva koja pripremaju zajednice za katastrofe i pomažu im da se oporave. Već smo vidjeli učinkovitu upotrebu tehnologije, društvene komunikacije i novčane pomoći od strane lokalnih vjerskih organizacija. Odgovarajuća uporaba inovacija mora zadržati pogođene osobe u središtu našeg djelovanja.
Sustav mora biti voljan ulagati u dugoročnu izgradnju kapaciteta tih lokalnih organizacija. Odgovarajuća obuka, infrastruktura i razvoj sustava mogu ojačati njihov kredibilitet i učinkovitost.
Tip partnerstva o kojem govorim već postoji i ponegdje cvjeta. Na primjer, u zemljama pogođenim ebolom, Caritas je surađivao sa SZO-om na organiziranju sigurnih i dostojanstvenih programa pokopa, unoseći perspektivu vjere.
Vidjeli smo obećanje dugoročne i duboke promjene prošle godine s usvajanjem novog globalnog sporazuma o klimi u Parizu i s pokretanjem Ciljeva održivog razvoja u New Yorku, a oba zahtijevaju živo sudjelovanje lokalnih zajednica. Ne možemo zanemariti ulogu koju ima vjera u ekološku pravdu i cjeloviti ljudski razvoj.
Ove godine Svjetski humanitarni summit nudi nam priliku da transformiramo strukturu moći i kontrole u trenutnom humanitarnom sustavu i da lokalnim organizacijama damo pravo mjesto za stolom.
Papa Benedikt XVI. rekao je na svom putovanju Ujedinjenom Kraljevstvu: “Kada su ljudski životi u pitanju, vremena je uvijek malo: ipak je svijet svjedočio golemim resursima koje vlade mogu iskoristiti za spašavanje financijskih institucija koje se smatraju ‘prevelikima da bi propale’. Zacijelo cjeloviti ljudski razvoj naroda svijeta nije ništa manje važan: ovo je pothvat vrijedan svjetske pažnje koji je uistinu ‘prevelik da bi propao’.”
