S Josephom Ratzingerom, početkom trećeg tisućljeća, posljednji platonist ponovno je postao nasljednik apostola Petra.
Posljednje riječi normalnih ljudskih bića dok umiru obično se izgovaraju na njihovom materinjem jeziku. To nije bio slučaj s Benediktom XVI. Nije bio normalan smrtnik. I u smrtnom času, u konačnoj koncentraciji svijesti, ponovno je prešao s njemačkog na talijanski, da bi se njegove posljednje riječi shvatile i kao njegov posljednji testament: “Signore, ti amo!” Gospodine, volim te.
Zapravo sam se stoga mogao radovati kada sam čuo da je 31. prosinca 2022., u 96. godini života, najstariji papa u povijesti oslobođen muka i mirno umro. Zapravo sam se, međutim, osjećao kao njegov susjed kardinal Pell, koji je dva dana kasnije priznao Colmu Flynnu iz EWTN-a u svom posljednjem intervjuu: “Zapanjen sam koliko sam tužan.” I ja sam se tako osjećao.
Možda zato što sam Ivana Pavla II. još za njegova života častio i volio kao sveca. Nasuprot tome, Benedikt XVI. bio mi je bliži nego bilo koji papa ikada prije. Štoviše, bio je jedan od najzanosnijih ljudi koje sam ikad upoznao. Ipak, bilo je radosti zbog njegove smrti – prvo, zato što je napokon uspio, a drugo, jer je sam dragi Gospodin, da tako kažem, stavio dvije plave kvačice [signifying that the recipient had read the message] pod antologijom mog izvještavanja o njegovu pontifikatu kao rimskog dopisnika za Die Welt, dnevne novine u Berlinu. U predgovoru sam joj napisao: “Benedikt XVI će vjerojatno ući u povijest kao posljednji Europljanin na Petrovom prijestolju.” Stoga sam htio da to bude i ime knjige. Da sam ja htio, nosio bi naslov “Posljednji zapadnjak” ili “Posljednji Europljanin”. Ovaj prijedlog, međutim, nije uvjerio mog njemačkog izdavača, zbog čega se konačno pojavio na njemačkom pod naslovom Benedikt XVI.: Godine njegova papinstva izblizaa na engleskom as Benedikt izbliza. nemam ništa protiv.
Ipak, Benedikt je umro kao “posljednji Zapadnjak”. Bio sam u pravu i naravno da mi je bilo drago. Jer sila koja je pokretala Benedikta u njegovoj najdubljoj nutrini održala se u gotovo kozmičkoj ravnoteži sve do 31. prosinca, drugim riječima, do datuma na koji Crkva – kao što je Benedikt bio sasvim svjestan – slavi svetog Silvestra, spomen na papu koji je pratio je i konačno pokrstio cara Konstantina, koji je 313. godine utemeljio Zapad svojim Milanskim ediktom kojim je proglasio toleranciju prema kršćanskoj vjeri. Tako je papa Benedikt, posljednji zapadnjak, umro na dan smrti pape Silvestra, “prvog zapadnjaka”.
Njegovom smrću završila je jedna era i otvorilo se novo poglavlje. Bio je poput Evanđelja na lijesu Ivana Pavla II. 8. travnja 2005., koju je vjetar listao pred očima cijeloga svijeta i na kraju je zalupio. Nakon velikog europskog pape iz Poljske, posljednji je Europljanin doista došao na papinsko prijestolje. I ne samo to. S Josephom Ratzingerom, početkom trećeg tisućljeća, posljednji platonist ponovno je postao nasljednik apostola Petra.
Filozofska ideja platonizma možda je pomalo nejasna; Rafael je to možda najbolje sažeto u simbol na fresci Atenska škola, koju je izradio između 1509. i 1511. za papu Julija II. Na njoj vidimo, na pozadini visoke konstrukcije nove Bazilike svetog Petra, Platona kako desnom rukom pokazuje prema gore prema nebu — carstvu čistih ideja — dok Aristotel pokraj njega širi ruku prema dolje nad zemljom — carstvo činjenica.
Ovaj simbol stoga također pomaže objasniti zašto je platonist Joseph Ratzinger bio tako prijemčiv za arhetipski pojam Crkve kao societas perfecta i Božanskoj liturgiji na nebu, koju je smatrao izvorom sve obnove, i kako je došlo do toga da je mogao tako spokojno slijediti pojam pravih arhetipova. Zatim, također, jedan od njegovih prvih službenih akata u studenom 2005., koji je predviđao isključenje “osoba s homoseksualnim sklonostima” iz svećeništva, može se razumjeti samo u ovoj pozadini – i to točno usred Vatikana gdje, da po svemu sudeći, kroz ljudsku povijest, ništa ljudsko nije bilo čudno, pogotovo ne različite seksualne sklonosti ljudske vrste!
Njegov kasniji poziv na “desekularizaciju” Crkve također se uklapa u ovaj pogled na kozmos, kao i njegova spokojna analiza islamskog svijeta u svom govoru u Regensburgu. Također objašnjava kako je ovaj skromni kulturni čovjek, od svih ljudi, već mogao proglasiti, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, radikalnu politiku nulte tolerancije za one koji počine seksualno zlostavljanje, iako se čini da je to potpuno nemoguće provesti čak i njegovom mnogo robusnijem nasljedniku.
U tom je smislu Joseph Ratzinger, alias Benedikt XVI., u mnogočemu sličio posljednjem zapadnom vitezu iz La Manche u Španjolskoj, koji je, sam i neumoran, vodio svoju Rosinantu prema budućnosti, kroz nebrojene legije protivnika.
“Ako odstupimo od koncepta istine, odstupit ćemo od temelja”, rekao je suho. “Pravi mir je militantan. Ne smijem prihvatiti laž da bih sklopio mir. … Vjera znači otpor sili gravitacije.”
Time smo dosegli srž i bit njegova pontifikata. Bila je to u mnogočemu istinska kršćanska vjera u čuda, koja zakoni prirode ne mogu ograditi. Ipak, iznad svega, za Benedikta istina nikada nije bila relativna, već potpuno apsolutna i jedinstvena. Istina je “osoba”, kao što je ostarjeli Ivan Pavao II. još uvijek posljednjim snagama zavapio mladima u Bernu, u Švicarskoj, 5. lipnja 2004. “To je prisutnost, lice: Isus Krist!”
Ili kako je Benedikt nakon njega rekao u svojoj prvoj enciklici: “Biti kršćanin nije rezultat etičkog izbora ili uzvišene ideje, nego susret s događajem, osobom, koja životu daje novi horizont i odlučujući smjer.” Isus Krist je put do istine, jer on je sama Istina.
To je jedini način da shvatimo kako je Benedikt, tada već u svojim 80-ima, unatoč ogromnom obilju svojih papinskih dužnosti, brojnim preprekama, a još više nerazumijevanju i vrtenju glavom, pronašao vremena da napiše trilogiju o Isus iz Nazareta. Ovim djelom dokazao se i kao posljednji papa Gutenbergove ere — Martin Luther je stajao na njezinu početku — premda sveobuhvatni dojam što ga je ostavio njegov pontifikat čine ne samo glavni dokumenti, već također (i još više) slike i znakovi. Znakovi poput vjetra koji prelistava Bibliju na lijesu njegova prethodnika, duga u Auschwitz-Birkenauu i munja koja je udarila u kupolu bazilike svetog Petra na večer njegove ostavke.
Pečat njegova pontifikata ipak je bila slika one neprimjetne molitve koju je izmolio 1. rujna 2006. pred zaboravljenim pokrivačem u Manoppellu, vraćajući tako u Crkvu “pravu sliku” živoga Boga: moćno elokventni učenjak pao je na koljena poput djeteta u tišini i strahopoštovanju pred velom.
U prisutnosti pravog lika Sina Božjega sam je Benedikt stajao u prisutnosti Istine, a potom je kao papa odlučno napisao svoj životopis — zahtjevan zadatak. Moramo to imati na umu kako bismo razumjeli zašto je u završnom podvigu pri svijesti posljednje riječi izgovorio na talijanskom, a ne na njemačkom. Benedikt XVI. je sasvim očito želio da brat Eligio, njegova poljska bolničarka i posljednji svjedok njegovih smrtnih dana, doista razumije riječi u tami noći i da ih može prenijeti dalje. Na kraju je prigrlio samu Istinu, koja nije platonska ili aristotelovska, već uključuje jednu te istu Osobu “na zemlji kao i na nebu”: Isusa Krista.
Preveo Michael J. Miller
