Mons. Ivica Petanjak u nedjelju 29. prosinca, na svetkovinu Svete Obitelji, predvodio je u Krku obrede otvaranja Jubilarne godine 2025.
Slavlje je započelo okupljanjem u crkvi Majke Božje od Zdravlja u kojoj je o. Biskup, uz dvadesetak svećenika i redovnika, predvodio uvodne obrede. Mnoštvo vjernika ispunilo je crkvu ali i trg koji je okružuje. Nakon nagovora koji je uputio biskup Petanjak, vlč. Milivoj Guszak navijestio je Evanđelje, a vlč. dr. Slavko Zec pročitao ulomke iz bule proglašenja Redovnog jubileja godine 2025. Spes non confundit Svetoga Oca Franje.
Uslijedio je ophod okupljenih za križem i Evanđelistarom do katedrale Uznesenja Marijina u kojoj je biskup Petanjak predvodio misno slavlje.
Po ulasku u katedralu križ, sidro spasenja i znak nade koja ne razočarava, uzdignut je uz glavni oltar gdje će ostati cijelu Svetu godinu. Biskup je zatim blagoslovio vodu, poškropio sve prisutne te nastavio s euharistijskim slavljem.
U prigodnoj homiliji mons. Petanjak vjernicima je najprije predstavio pastirsko pismo biskupa HBK i BK BiH Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade, te ih pozvao da ga s pažnjom iščitavaju.
Za jubilejske godine rekao je da su kao i svi Božji zahvati u ljudsku povijest „izraz Bože ljubavi, naklonosti, dobrote, milosrđa i zabrinutosti za naše spasenje“. Dalje je pojasnio: „Sve se vrti oko jednoga: Bog pod svaku cijenu želi da se mi spasimo, pa nam u tu svrhu daje i neizmjerne olakšice ili, ako vam je to jednostavnije izraziti današnjim ekonomskim rječnikom, daje nam 99% popusta na ulazak u Kraljevstvo Božje. A onaj jedan posto pozvani smo dati mi svojim pristankom i odazivom. Inicijativa uvijek dolazi od Boga. On poziva, on nudi, on želi naše dobro. Mi prihvaćamo ili odbijamo.“
U nastavku, biskup Petanjak objašnjava dugu tradiciju jubileja u povijesti spasenja i glavne značajke jubileja kako nam donosi Knjiga Levitskog zakonika: Jubilejska godina je događaj koji se slavi i mora biti javno obilježena; svih obvezuje i nitko nije iz nje isključen, odbačen, marginaliziran; spominje se početaka, njegovog entuzijazma i teškoća i vraća čovjeka i narod na svoje izvore, jer je voda na izvoru najbistrija; predviđa povratak svakoga na svoju očevinu.
Također, u jubilejskoj godini Židovi su imali zabranu godinu dana obrađivati zemlju. I zemlja se morala odmoriti i osjetiti da se slavi (usp. Lev 25,4). Zar nas Bog potiče na lijenost? Nipošto. Nego poziva čovjeka da se zamisli nad cijelim svojim životom i da se pita prolazi li mu život samo u grozničavoj trci za zaradom, bez vremena za Boga, za sebe, obitelj, prijatelje? Čovjek se ostvaruje i usavršava svojim radom, ali bi u godini jubileja trebao dopustiti da i Bog radi na njemu, da ga okopa, počupa korov iz njegova srca i života, oplemeni i uljepša.
Jubilej ima i društvenu dimenziju, a ona je povezana s oprostom. Oprosna godina uvodi ravnotežu u međuljudske odnose, koji su često i zbog grijeha, obilježeni nadmetanjem, pohlepom, zavišću i sebičnošću.“
Za geslo ove Jubilejske godine, papa je uzeo rečenicu iz poslanice Rimljanima svetog Pavla apostola: Nada ne razočarava (Rim 5,5), pa je biskup pojasnio kršćansko poimanje nade: „Nada je jedna od temeljnih kršćanskih kreposti, ali i obilježja ljudske egzistencije. Dok čovjek živi, dotle se nada i dok se nada dotle živi. Nada je poput soli u hrani. Cijeloj ljudskoj egzistenciji daje ukus, smisao, volju i polet za životom. Samo onaj tko se nada može podnijeti najveće patnje i žrtve, jer u nadi već vidi ostvarena svoja očekivanja. Nada prožima i drži na okupu obitelj, zajednicu, društvo.“
U duhu nade slavimo danas nedjelju Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, ali i sve naše kršćanske obitelji i samu Crkvu kao veliku obitelj Isusa Krista. U svemu tome naš je pogled neprestano usredotočen na Isusa Krista.
Oslanjajući se na pročitano Evanđelje u kojem se opisuje kako su Marija i Josip pronašli dvanaestogodišnjeg Isusa u hramu, biskup nastavlja: „Isus je tada i kao čovjek odlučio da će Bog biti na prvom mjestu u njegovom životu i da će sve što bude živio i radio biti u tom duhu. Živjet će u svijetu, promatrat će svijet i radit će za njega onako kako to čini Bog prema svijetu. Bila mu je potrebna ljudska obitelj, ali on bira put u svome životu. I on će izgraditi obitelj kao nitko prije njega, ali se ta obitelj neće temeljiti na krvi nego na Duhu, to je ono što zovemo Crkva.“
Što bi za nas kao Isusovu obitelj značile njegove riječi: »Biti u onome što je Oca mojega!« (Lk 2,49)? „Prije svega odlučiti se ustrajati u svojoj kršćanskoj zajednici, kao živi i aktivni članovi Kristova tijela (Crkve) tako što ćemo aktivno uzeti učešća u liturgiji, katehezi, Caritasu, a to nije moguće bez euharistije kao središnje točke svih naših okupljanja. Na osobiti način se taj euharistijski zajedničarski duh mora protegnuti na obitelj kao kućnu Crkvu koja kroz molitvu i međusobno uvažavanje može »rasti u mudrosti i milosti«. Samo u zdravom kršćanskom okruženju i zdravoj kršćanskoj obitelji moguće je dobiti zdrave evanđeoske temelje koje ćemo znati s drugima podijeliti, pa ako je potrebno i braniti i tumačiti, kako je to Isus učinio kad su ga roditelji našli gdje u hramu raspravlja s učiteljima Zakona.“
Biskup Petanjak ukazuje smjerokaz koji možemo iščitati za sebe u Isusovom postupku: „Isus ne izabire put slobode u kojoj radi svatko što mu padne na pamet, nego se pita što je volja Božja sa mnom. Gdje me to Bog vidi? Zašto me je Bog htio na ovom svijetu, koju to misiju moram ostvariti, kako bi se ja osjetio ispunjenim, ali koja ostavlja učinak i na druge?“
Na koncu daje nam za uzor i Mariju: „Ni Josip ni Marija nisu razumjeli u svemu Isusovo ponašanje. Kroz svakodnevan pa i mučan suživot i odrastanje Isusovo morali su svoje odnose tesati i usklađivati i biti otvoreni novosti i iznenađenjima života.“
Marija je često prebirala događaje u svom srcu, o njima razmišljala pa je i na nama da razmišljamo o prošlim događajima „jer će vrijeme mnoge stvari otkriti, pojasniti. Nekad je potrebno i nama vrijeme da dozorimo za neke događaje i kako bi razumjeli danas ono što nismo razumjeli jučer. Ovo je najveća pouka današnjem čovjeku, osobito mladom, koji hoće sve i odmah. Od sve i odmah nema ništa nego samo duboko razočaranje. Mi ne živimo svoj život odjednom. Ne posjedujemo život u punini nego razasuto kroz prostor i vrijeme. Zato i jesmo hodočasnici nade. Na putu u nadi.“
Jubilarna godina u Krčkoj se biskupiji otvorila na još dva mjesta: u osorskoj ex-katedrali gdje je obrede i svetu misu predvodio biskup u miru mons. Valter Župan te u rapskoj ex-katedrali gdje je predvoditelj slavlja bio generalni vikar mons. Franjo Velčić.
Irena Žužić
