Jeruzalem, 18. lipnja 2024. / 06:00 ujutro
Dana 17. rujna 2023. dvije su sestre napustile Pariz i otprilike osam mjeseci pješačile do Jeruzalema. Madeleine i Marie-Liesse, 19 i 22, koje su odrasle u katoličkoj obitelji, odlučile su postati hodočasnice kako bi rasle u svojoj vjeri.
“Morali smo vjeru učiniti našom vlastitom”, rekli su za CNA. „Ovo je hodočašće bilo da otkrijemo Boga, da ga istinski tražimo i produbimo vjeru. Naučili smo da možemo vjerovati Bogu; brine se za nas u svemu. Evanđelje nije šala.”
Dva mjeseca kasnije, sredinom studenog 2023., Louis Antona (24) također je pješice napustio Pariz prema Jeruzalemu. Troje mladih sretno se srelo u Albaniji, zajedno prošetalo Turskom, a zatim se razišlo i ponovno susrelo u Jeruzalemu. Priču o svom hodočašću podijelili su s CNA.
“Trebala sam hodati 4500 kilometara da shvatim da Isus nije samo u Jeruzalemu, već je bio uz mene na svakom koraku”, rekla je Antona za CNA. Pješačio je ukupno 189 dana, a u Jeruzalem je stigao 18. svibnja.
Madeleine i Marie-Liesse — koje su tražile da im se ne koristi prezime radi zaštite privatnosti — otišle su iz bazilike Srca Isusova na Montmartreu u središtu Pariza uz blagoslov roditelja i svećenika.
“Bio je to poziv od Boga”, rekla je Madeleine o odluci da ona i njezina sestra odu. “Nema potrebe za razlozima kada Bog zove; jednostavno trebate slijediti ono što vam on govori.”
Sestre su stvorile jednostavan blog kako bi obavijestili prijatelje i obitelj o svom hodočašću. Fotografije i kratke priče otkrivaju svu svježinu dvoje mladih ljudi na putovanju, ne skrivajući trenutke sumnje i poteškoća.
“Odlučili smo krenuti na ovo putovanje kao prosjaci”, rekla je Marie-Liesse za CNA. “Otišli smo sa samo nekoliko odjeće i ničim drugim – bez hrane, bez novca. Htjeli smo se predati u ruke providnosti. Svake večeri ljudima smo kucali na vrata tražeći sklonište, krevet i hranu. Gospodin je uvijek osiguravao.”
Dani su im bili obilježeni hodom i molitvom.
“Nismo imali stroga pravila jer smo se svaki dan morali prilagođavati ljudima koji su nas ugostili, mjestu i situaciji,” objasnila je Marie-Liesse. „Ali imali smo okvir: znali smo da moramo moliti ujutro, u podne, navečer… Bilo nam je važno biti vjerni Bogu. Svaki dan molili smo i krunicu moleći na povjerene nam nakane.”
Najizazovniji trenutak bio je donošenje odluke o nastavku putovanja nakon što se čulo da je izbio rat u Svetoj zemlji. “Bili smo u Njemačkoj i puni dvojbi hoćemo li nastaviti.”
Put ih je vodio kroz Švicarsku, Njemačku, Austriju, Sloveniju i Hrvatsku. U Hrvatskoj nas je “pogodila vjera naroda: u došašću tradicija nalaže da se na misu ide svako jutro u 6 sati, a svaki put kad smo išle crkva je bila krcata ljudima”, napisale su sestre na svom blogu.
Zaustavili su se na mjesec dana u Međugorju (Bosna i Hercegovina), gdje im se obitelj pridružila za Božić.
“Bilo je to teško vrijeme. Opet nismo znali što da radimo. Ali nakon razdoblja razlučivanja, shvatili smo da nas Krist ponovno poziva natrag na put”, rekla je Madeleine.
Madeleine i Marie-Liesse prešle su Crnu Goru i stigle u Albaniju, gdje su susrele Antona.
“Upravo sam završila studij i htjela sam ponuditi nešto Bogu”, rekla je Antona za CNA. “Nisam bio siguran što, ali mislio sam da je najbolja stvar koju sam imao u to vrijeme samo vrijeme. Tako sam odlučio ponuditi Bogu godinu dana svog života tako što sam krenuo na putovanje. Bio je to izazov; Nisam bio siguran hoću li uživati u šetnji i biti sam.”
Antona je unatoč ratu odlučila otići. “Vjerujem da je najteži dio ovakvog hodočašća odlučiti započeti. Znao sam da, ako odustanem zbog rata, neću više nikada. Svejedno, mislio sam da će rat već biti gotov dok ja stignem.”
Madeleine i Marie-Liesse ispunjene su čuđenjem nad očitovanjem providnosti u svakoj pojedinosti njihova hodočašća, po lijepom vremenu i po kiši, u svakom malom susretu – oni koji su ih ugostili nakon što su ih vidjeli na autobusnoj stanici, oni koji su poučavali kako se peče kruh, gospodin koji je otvorio vrata neposredno prije pljuska. “Da smo stigli minutu kasnije, ne bismo ga sreli”, rekli su.
Ni susret s Antonom nije bio slučajan. Dvije su se sestre molile Bogu da im podari suputnika.
“Planirali smo da ne idemo kroz Tursku jer smo bile dvije same žene, ali voljeli bismo ići tim putem. Zato smo zamolile Boga da se susretne s jednim hodočasnikom i susrele smo ga”, objasnile su sestre.
Trojica su prešla Makedoniju i Grčku, stigavši u Tursku na Cvjetnicu. U ovoj većinski muslimanskoj zemlji proslavili su Uskrs, srdačno dočekani od tamošnje male zajednice koja govori francuski.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
“Svaki dan ovog hodočašća bio je čudo”, rekla je Antona. “Svaki dan smo sretali ljude koji su se nasmijali ili bili ljubazni prema nama. Moram reći da smo u Turskoj naišli na gostoljubive ljude.”
“Nije neuobičajeno da nam Turci spontano pruže ruku”, napisale su Madeleine i Marie-Liesse na svom blogu. “U Turskoj smo naišli na beskrajno poštovanje prema strancima u prolazu i prema kršćanstvu, iako su kršćani ovdje prisiljeni štititi se od redovitih napada.”
Po izlasku iz Turske, putevi trojice hodočasnika ponovno su se razdvojili. Put sestara vodio je preko Cipra, ali odande nisu mogle pronaći put do Jeruzalema morem zbog obustave prijevoza zbog rata. Providnosti su na Cipru susrele nekoga tko im je ponudio da plati zrakoplovnu kartu i sestre su 6. svibnja stigle u Tel Aviv. Tri dana kasnije, na blagdan Uzašašća, bile su u Jeruzalemu.
“Mnogo smo puta mislili da ne možemo stići do Jeruzalema”, rekla je Madeleine. “Naučili smo da je putovanje čak važnije od dolaska na cilj. Biti ovdje veliki je dar, samo biti ovdje.”
“Raspakirali smo kofere jednom zauvijek, kleknuli pred ovu Svetu zemlju i molili. Kakav mir, kakav trenutak milosti! Dok smo se divili izlasku sunca i zlatnoj svjetlosti koja je donijela boju na krovove starog grada, mogli smo ponovno čitati Božja čuda i meditirati o Evanđeljima. Njegova beskrajna ljubav nas je preplavila”, napisale su dvije sestre na svom blogu.
Madeleine nema dvojbe: “Molitva je ono što nas je nosilo. Kad si slab, tada si najjači jer tada Bog može djelovati u tebi; ne zauzimaš sav prostor. Pouzdanje u Boga može biti izazovno, ali kada shvatite da Bog samo želi da budete sretni i da će vam dati sve što trebate, tada shvatite da imate sve da budete sretni u ovom trenutku; možeš mu vjerovati«.
Deset dana kasnije, uoči Duhova, i Antona je stigao u Jeruzalem. “Čak i da sam morao stati negdje drugdje, barem bih ciljao stići do Jeruzalema. Ovo je vrlo važan grad za kršćane, ali je vrlo važno i putovanje kojim ćete doći do njega.”
Trojica hodočasnika još uvijek su u Svetoj zemlji. Imali su priliku sudjelovati u raznim slavljima i posjetiti sveta mjesta uz mnoga druga mjesta u okolici.
“Najveći dar je biti ovdje i razumjeti što se ovdje dogodilo, vidjeti vlastitim očima, svjedočiti stvarnim mjestima”, rekla je Madeleine. “Mogli smo zastati na svakom mjestu, moliti se i meditirati u tišini.”
Ovakvo putovanje nije za svakoga, ali se sva trojica hodočasnika slažu da „ako te Bog zove, idi u miru. Ako ti Bog pomogne, sve postaje moguće.”
Rođena i odrasla u Italiji, Marinella Bandini profesionalna je novinarka od 2008. Radi za nekoliko novinskih agencija i internetskih novina u katoličkom prostoru. Trenutačno smještena u Jeruzalemu, surađuje s Kustodijom Svete zemlje.
