Usred ratnih razaranja, mladi ljudi u Ukrajini pokazuju nevjerojatnu otpornost dok traže svrhu i solidarnost dajući svoje vrijeme za zadovoljenje potreba drugih, nastojeći pridonijeti budućnosti svoje zemlje.
Po Les Beley, CNEWA
Sveučilišna studentica Daria Bazylevych bila je kod kuće u Lavovu, u zapadnoj Ukrajini – 560 milja od fronte – kada je ruski projektil pogodio njen dom 4. rujna, ubivši nju, njezinu majku i dvije sestre.
Za nekoliko tjedana, Ukrajinsko katoličko sveučilište (UCU), gdje je upisana, stvorio je stipendiju u njihovu spomen.
Daria je među sve većim popisom članova UCU zajednice koji su ubijeni u gotovo trogodišnjem ratu Rusije protiv Ukrajine. Od 30. rujna, 31 student, bivši student i osoblje je ubijeno kao aktivni vojnici. Još 130 služilo je u ukrajinskoj vojsci; brojni drugi pomagali su u naporima humanitarne pomoći diljem zemlje.
UCU upravlja centrom za veterane koji prikuplja pomoć i pomaže veteranima pri ponovnom ulasku u civilni život. Pavlo Koval, ravnatelj centra, napominje da se svi veterani suočavaju s mnogim sličnim društvenim i osobnim izazovima. Međutim, čest zahtjev među mladim veteranima koji su otišli u vojsku bez završenog školovanja je studiranje i izgradnja karijere.
Dr. Oleh Romanchuk, psihijatar i ravnatelj sveučilišnog Instituta za mentalno zdravlje, kaže da su se sadašnji mladi ljudi u Ukrajini, u dobi od 18 do 25 godina, suočili s nizom izazova prije nego što su dosegli odraslu dob.
“Prvo su iskusili pandemiju COVID-19, a sada prolaze kroz pravi rat”, kaže on. “U mladosti svatko želi zamisliti svoju budućnost i utrti put prema njoj. Ali ta je budućnost obavijena velom neizvjesnosti, jer nitko ne zna koliko će rat trajati.”
Dr. Romanchuk kaže da su stalni ratni stres, masovno granatiranje, nestanci struje i gubitak domova i voljenih rezultirali zajedničkim popisom problema mentalnog zdravlja među ovom populacijom, odnosno anksioznošću, depresijom, posttraumatskim stresnim poremećajem, poremećajem spavanja poremećaji i poremećaji prehrane.
Međutim, psihijatar kaže da bi bilo pogrešno ovu generaciju smatrati “izgubljenom”.
“Oni su već prekaljeni ratom. Vidimo nevjerojatno snažan građanski stav, masovnu uključenost u volonterski rad i otpornost,” kaže. “Unatoč svim izazovima, nastavljaju se školovati i čvrsto tvrde da su samo jednom mladi i ne namjeravaju živjeti tek nakon rata.”

Na sv. Petra i Pavla Garnizonska crkva u Lavovu., Otac Andriy Khomyshyn stoji pored fotografija ukrajinskih vojnika koji su poginuli u ratu protiv Rusije. (foto: Konstantin Chernichkin)
Iako su te mlade odrasle osobe lišene bezbrižnih dana, kaže on, i mnogi su prisustvovali više sprovoda nego vjenčanja tipičnih za ovu dob, također postoji široko rasprostranjen fenomen posttraumatskog rasta prema većoj otpornosti, humanosti i svrsi.
Mladi u Ukrajini od 18 do 25 godina relativno su mala skupina. Ekonomska kriza tijekom restrukturiranja postsovjetskog gospodarstva kasnih 1990-ih i ranih 2000-ih obeshrabrila je tadašnje mlade parove od rađanja djece.
Prema podacima Svjetske banke, stopa nataliteta u Ukrajini 2001. godine iznosila je 1,1 rođenih po ženi — najniža u 31 godinu između ukrajinske neovisnosti i sadašnjeg rata. Kao rezultat toga, 3,1 milijun ljudi u ovoj dobnoj skupini živjelo je u Ukrajini u siječnju 2022. u usporedbi s 5,5 milijuna ljudi u dobi od 35 do 42 godine, prema Državnoj službi za statistiku.
Nekontrolirana masovna migracija na početku rata i kontinuirani gubitak života čini trenutnu veličinu dobne skupine od 18 do 25 godina u zemlji – kao i među 6,5 milijuna ukrajinskih izbjeglica diljem svijeta – neodredivom. Međutim, procjenjuje se da je oko 350 000 ljudi u dobi od 18 do 25 godina među 3,7 milijuna interno raseljenih, prema Međunarodnoj organizaciji za migracije. Do 1. listopada nisu bili dostupni nikakvi podaci o žrtvama specifičnim za ovu dobnu skupinu, iako je ukupna smrt civila premašila 11 500, a vjeruje se da su žrtve vojske premašile 31 000 — posljednja je službena brojka o žrtvama ukrajinske vojske koju je izvijestio predsjednik Volodymyr Zelenskyy u Veljača.
“Odlučili smo se vjenčati jer život ide dalje. … Nema smisla čekati da rat završi.”
Ukrajina je imala opću mobilizaciju od početka rata, u početku za muškarce od 27 do 60 godina. U travnju je dobna granica za regrutaciju spuštena na 25 godina. Međutim, muškarci i žene mlađi od 25 godina volontiraju u vojsci od početka rata.
Iako je broj tih novaka povjerljiva informacija, prosječna dob ukrajinske vojske od otprilike milijun aktivnih kreće se između 40 i 45 godina, kaže Serhiy Rakhmanin, član parlamenta u Odboru za nacionalnu sigurnost, obranu i obavještajne poslove.
Vasyl Dzesa, regrut za 24. mehaniziranu brigadu, sa sjedištem u Yavorivu, Lavovska oblast, kaže da su novaci mlađi od 25 godina obično motivirani željom da osvete svoje voljene ubijene u ratu. Njihov prijem nije automatski, kaže. Njegov refleks je da ih otpravi i savjetuje im da još razmisle o svojoj odluci. Neki ponovno razmišljaju, dok se drugi vraćaju, preuzimajući borbene uloge kao vojnici, operateri dronovima i medicinari.
Volodymyr Shypitsyn, motiviran čašću i težnjom za pravdom, imao je 19 godina i studirao je pravo na Sveučilištu kad se prijavio. Nakon što je završio vojnu obuku, izvršavao je borbene zadatke u Donjeckoj oblasti, istočna Ukrajina.

Kateryna Kremin volontira s djecom s posebnim potrebama u Caritasu Ternopil. (foto: Konstantin Chernichkin)
Nezainteresiran za vojni uredski rad nakon ozljede u borbi prošle godine koja ga je učinila nesposobnim za povratak na frontu, demobilizirao se. Kaže da je pošteđen bilo kakvih teških psihičkih posljedica koje je očekivao od služenja u borbi i da je ponovno započeo studij, ovaj put na međunarodnim odnosima.
“Rat me potaknuo da proučim razloge koji stoje iza izbijanja rata,” kaže gospodin Shypitsyn.
“Želim biti stručnjak koji donosi maksimalnu korist poslijeratnoj Ukrajini, pomažući u izgradnji novog imidža,” kaže, “ne kao mjesta razaranja i tuge iz kojeg ljudi bježe, već kao mjesta velikih mogućnosti. ”
“Ovi mladi ljudi nose tako golem teret da, kada ga odluče podijeliti, neće svaki civil to moći podnijeti.”
Ne vraćaju se svi mladići u civilni život nakon borbe. Ukrajinski vojnik s pozivnim znakom Sabotaža kaže da ne zna ništa osim rata.
Sabotage, 20, učio je za vojnog zapovjednika u svojoj rodnoj regiji Sumy Oblast, sjeveroistočna Ukrajina, kada je pala pod rusku okupaciju 2022. Odlučio se prijaviti nakon što je svjedočio raznim ratnim zločinima koje su počinili ruski vojnici.
“Shvatio sam da sam muškarac. Imam ruke i noge, zdrav sam. Zašto bi netko drugi umro za mene? Kap koja je prelila čašu bila je pogibija mog dobrog prijatelja u ratu”, prisjeća se.
Rekao je majci da odlazi raditi kao zaštitar na željeznici, a zatim se pridružio 3. jurišnoj brigadi, baziranoj u Kijevu, 286 milja daleko. Brigada je među najpopularnijima među mladim dragovoljcima zbog svoje reputacije za izvrsnu obuku — i, djelomice, zbog svojih strateških reklamnih kampanja na YouTubeu i billboardima.
Njegova majka je tek kasnije saznala da se pridružio vojsci iz TikToka, u kojem je njen sin, s potresom mozga, ležao ispod drveta.
Sabotaža je proveo dva mjeseca na fronti u blizini Avdijevke, Donjecka oblast, zadobivši dva teška potresa mozga. Drugi se dogodio u ožujku 2024., kada je u blizini eksplodirala topnička granata. Oporavio se. Međutim, više nesposoban za borbu, Sabotage je postao instruktor u bazi za obuku svoje brigade u središnjoj Ukrajini.
“Mlađi novaci su motiviraniji i uvijek željni borbe”, kaže on. “Stariji ljudi više razmišljaju o obitelji, dok mladi to nemaju.”
Sabotage, koji je nekada bio plašljiv, kaže da je u vojsci našao prave prijatelje i da je izgubio osjećaj straha. Zadovoljan je novom ulogom jer je oduvijek sanjao o tome da postane instruktor.

Lidia Hnatiuk pomaže nedavno evakuiranim osobama iz istočne Ukrajine da popune obrasce u Caritasu Ternopil. (foto: Konstantin Chernichkin)
Velečasni Andriy Khomyshyn, diplomant UCU-a, osiguravao je duhovna podrška ukrajinskim vojnicima od 2008. Služi kao kapelan na Nacionalnoj vojnoj akademiji Hetman Petro Sahaidachny u Lavovu, gdje se obučavaju časnici.
Mladi su se prije rata smatrali “nepouzdanima i ravnodušnima” prema političkim događajima u zemlji, kaže on.
“Ali pokazali su da su bili podcijenjeni”, kaže on. “Imaju jaku želju i spremnost da sami oblikuju svoju budućnost. Oni razumiju da se mogu osloniti samo na vlastito znanje i vještine, a potpuno drugačije shvaćaju autoritet.”
Mladi nisu impresionirani statusom ili rangom, objašnjava. O ljudima sude po njihovim postupcima, spremni su preispitivati sve što im se kaže i iritiraju ih prazne parole. Premostiti jaz među generacijama je izazovno, dodaje.
Uz pružanje sakramenata i druge duhovne skrbi, slušanje iskustava mladih vojnika u borbi postalo je važan dio njegove službe. Prisjeća se nekoliko teških priča koje je čuo: vojnika koji je dva sata razgovarao s lešinom kad u rovu nije bilo nikoga s kime bi razgovarao; drugi vojnik koji se bojao ubijanja postao mu je “lak” nakon borbe s neprijateljskim snagama u Bakhmutu; i još jedan koji se oporavljao od prostrijelne rane u glavu.
“Shvatio sam da ovi mladi ljudi nose tako golem teret da, kad ga odluče podijeliti, neće svaki civil moći nositi s njim”, kaže. “Morat ćemo nakon rata uspostaviti javni dijalog, ne samo između različitih generacija nego i između onih koji su prošli kroz rat i onih koji nisu bili toliko duboko pogođeni njime.”
Kateryna Kremin sanjala je o tome da postane učiteljica, ali rat ju je potaknuo da krene drugim putem.
Prošlog ljeta, gospođa Kremin volontirala je gotovo puno radno vrijeme, pomažući djeci s posebnim potrebama u centru u Ternopilu, 70 milja istočno od Lavova, koji vodi Caritas Ukrajina, dobrotvorna organizacija grkokatoličke zajednice u Ukrajini.
Kada se sveučilište nastavilo u jesen, gospođa Kremin se usmjerila na logopediju, ili govorno-jezičnu patologiju, koja pomaže djeci i odraslima s neurološkim oštećenjima da razviju ili povrate govor.
“Mnogi moji prijatelji odabrali su zanimanja vezana uz potporu vojsci — psiholozi, medicinari”, kaže 19-godišnjak. “Imam dva bratića koji služe [in the military]i teško je. Razumijem da će im trebati stručna pomoć.”
Volontiranje u zemlji se povećalo od početka rata, posebno među mladima. Koordinatorica volontera u Caritasu Ternopil Natalia Protsyk kaže da je njezin tim od sedam volontera prije rata narastao na oko 100 2022. godine. Od njezinih 35 volontera sredinom rujna, 20 su bili mladi odrasli ljudi. Kaže da su mladi volonteri “puni energije i kreativnih ideja, pa puno doprinose”.
“Imaju priliku vidjeti kako žive ljudi u potrebi i imaju mnogo predanosti i empatije”, dodaje ona.
Lidia Hnatiuk, 21, studentica financija 2022., bila je među volonterima koji su se pridružili Caritasu Ternopil. Nadahnuta njegovom misijom, odlučila je umjesto toga nastaviti karijeru u socijalnom radu. Posljednje dvije godine radi kao voditeljica slučaja u Caritasu, pomažući ugroženim osobama oko dokumentacije, pristupa medicinskoj skrbi, stanovanju i zapošljavanju.
Dana 17. rujna gđa. Hnatiuk i njezini kolege dočekali su evakuacijski vlak iz Donbasa, istočne Ukrajine. 65 putnika – odraslih, djece, starijih i nekih s posebnim potrebama – došlo je sa skromnim paketima stvari i svoje ljubimce. Osoblje Caritasa dočekalo ih je na peronu, pokazujući istinsku brigu. Otprilike dva evakuacijska vlaka stizala su u Ternopil svaki tjedan u rujnu.

Lidia Hnatiuk, voditeljica slučaja u Caritasu Ternopil, dočekuje izbjeglice koje su stigle evakuacijskim vlakom iz Pokrovska, istočna Ukrajina, 17. rujna. (foto: Konstantin Chernichkin)
Gospođa Hnatiuk kaže da joj je u početku bilo teško ne preuzimati tuđu bol, ali je zahvaljujući obuci koju je stekla u Caritasu naučila kako održati profesionalne granice i još uvijek pokazati empatiju.
“Pod utjecajem rata sazrela sam”, dodaje. “Počeo sam primjećivati koliko ljudi treba pomoć.”
Maria Khudiakova, 22, živi u Brodyju, oko 42 milje sjeverozapadno od Ternopila. Njezin rodni grad u južnoj Ukrajini, Oleshky, u Khersonskoj oblasti, okupirale su ruske snage prvog dana invazije punog opsega. Za vrijeme okupacije dobrovoljno je stajala u raznim redovima u ime starijih ljudi kako bi im kupila hranu i dostavila je kući.
Kad je sredinom travnja 2022. sama pobjegla iz Oleshkyja, vjerovala je da će rat uskoro završiti i da će se vratiti. Međutim, u lipnju 2023. 80 posto grada bilo je poplavljeno nakon eksplozije u hidroelektrani Kakhovka. Broj žrtava ostao je nepoznat, a struja još uvijek nije vraćena u grad koji je i dalje pod ruskom okupacijom.
Njezin novi život u Brodyju nije bio bez izazova.
“Prvih mjesec dana bila sam izuzetno povučena”, kaže ona. “Imao sam halucinacije: mogao sam hodati ulicom i vidjeti izrešetan automobil s ruskim simbolom ‘Z’ ili, u potpunoj tišini, mogao sam čuti eksplozije u svom umu.”
Gospođa Khudiakova, koja studira glazbu na daljinu na Državnoj kulturnoj akademiji u Lugansku, kaže da joj volontiranje s tinejdžerima u lokalnom centru Caritasa pomaže da se nosi s traumom.
Jednom mjesečno, ona i njezin suprug, Fedir Khudiakov, 25, također volontiraju da voze svoj kombi pun humanitarne pomoći koju prikupljaju u svojoj baptističkoj crkvi u borbenu zonu u Donjeckoj oblasti. Bili su izloženi granatiranju dok su bježali na frontu, ali kažu da je njihova želja da pomognu nadjačala njihov strah.
Par se upoznao u Brodyju 2022. G. Khudiakov, porijeklom iz Pavlohrada, Dnjepropetrovska oblast, u jugoistočnoj Ukrajini, također je pobjegao sam u Brody, gdje radi u tvornici koja proizvodi zamjenske dijelove.
Dok je rat naučio par da ne pravi previše dugoročnih planova, vjenčali su se 22. rujna i vjenčali se na medenom mjesecu u Karpatima u zapadnoj Ukrajini. Odlučili su svoj život graditi u Brodyju, gdje su iznajmili stan.
“Odlučili smo se vjenčati jer život ide dalje”, kaže gospođa Khudiakova. “Moramo živjeti u okolnostima koje imamo.”
“Što se tiče djece, vjerujem da je sve u Božjim rukama”, dodaje. “Nema smisla čekati da rat završi jer nije jasno kada će završiti.”
Uz mogućnost regrutacije koja je pred nama, gospodin Khudiakov kaže da je spreman služiti na fronti kao kapelan, s obzirom na njegovu vjersku predanost pacifizmu.
“Htio sam služiti na ovaj način, ali trenutačno nema slobodnih mjesta”, kaže.
U Zakarpatskoj oblasti, u zapadnoj Ukrajini, Oleksandr Smereka, 19, odabrao je put za svećenika. Bio je u posljednjoj godini srednje škole kada je Rusija započela svoju invaziju punih razmjera. Kad je nastava prekinuta i kasnije prebačena na internet, pridružio se humanitarnim naporima Grkokatoličke crkve u svom rodnom gradu Khustu.
“Upoznao sam mnogo ljudi iz raznih krajeva naše zemlje, slušao njihove priče”, kaže. “Bilo mi je drago što sam mogao pomoći ovim ljudima.”
Kasnije te godine započeo je studij na Teološkoj akademiji Theodore Romzha, sjemeništu Grkokatoličke eparhije Mukachevo u Uzhorodu.
Gospodin Smereka kaže kako je prvi put osjetio svećenički poziv u dobi od 8 godina, kada se pripremao za prvu pričest. Odlučio se za poziv u svojim tinejdžerskim godinama.
Nakon tri godine rata, grkokatolički svećenici u Uzhorodu nastavljaju isporučivati humanitarnu pomoć na prvu crtu, a gospodin Smereka i drugi sjemeništarci pomažu sortirati i pakirati pomoć.
“Želim završiti studij, zarediti se, možda služiti u župi i, ako treba, postati kapelan”, kaže gospodin Smereka.
“Ne znam što mi donosi budućnost. Mislim samo na danas. Sve ostalo je u Božjim rukama.”
Ovaj je članak izvorno objavljen u JEDANčasopis od Katoličko udruženje za dobrobit Bliskog istoka (CNEWA). Sva prava pridržana. Neovlašteno ponovno objavljivanje od strane trećih strana nije dopušteno.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje