Putujući na čudno i opasno mjesto, sveti Augustin i njegovi redovnici učinili su ga svojim domom. Bez obzira gdje živite, možete učiti iz njihovog primjera.
Časni Beda kaže da kada Sveti Augustin Canterburyjski i njegovi drugovi su bili na putu za Englesku da propovijedaju Evanđelje, klonuli su srcem i htjeli su se vratiti kući u Rim. “Bili su užasnuti idejom da odu u barbarski, žestoki i poganski narod”, piše Beda. Papa Sveti Grgur osobno je poslao svetog Augustina u Englesku, mjesto na rubovima carstva koje su Rimljani smatrali zemljom punom opasnih idolopoklonika i poluciviliziranih nasilnih plemena.
Kršćani su živjeli u Engleskoj od 1. stoljeća. Kružile su glasine da je Josip iz Arimateje posjetio i pomogao uspostaviti središte kršćanskog bogoslužja u Glastonburyju. U ranijim vremenima Rimljani su ondje živjeli zajedno s Britancima, ali su u međuvremenu otok napali Anglosaksonci. Oni su u biti bili germanski pogani. S njihovim dolaskom i usponom do dominacije, kršćanstvo je usahnulo. Zato je sveti Grgur žarko želio ondje ponovno uspostaviti Crkvu.
Nakon brzog povratka u Rim po moralnu potporu Svetog Oca, sveti Augustin uspio je okupiti svoje ljude i spriječiti ih da se trajno vrate u Rim. Godine 597. prešli su La Manche i pristali blizu Canterburyja. Nakon što su stigli, susreli su se s kraljem Ethelbertom od Kenta i objasnili mu nauk Crkve. Njihova je poruka bila dobro primljena i sveti Augustin, zajedno sa svojim redovnicima, mogao je ostati i udomiti se u Canterburyju. Tu su pustili korijenje i živjeli po benediktinskom pravilu života.
Njihova je misija izdržala test vremena, a danas se na mjestu gdje se sv. Augustin prvi put nastanio nalazi velika katedrala.
Posvećen Canterburyju
Uvijek sam se pitao što je te redovnike učinilo tako uspješnim. Kako je mala skupina ljudi promijenila smjer razvoja cijele nacije? Dok sam razmišljao o tome, jedina činjenica koja se ističe je njihova predanost. Svoju su misiju angažirali cijelim sobom. Na početku su bili nervozni i nesigurni. Ni oni nisu odmah doživjeli uspjeh. Kralj Ethelbert bio je ljubazan prema njima, ali u početku nije postao katolik. Gotovo je sigurno postojala stalna, vrebajuća opasnost od susjednih poganskih plemena koja nisu željela dočekati pridošlice. Ali redovnici su ostali. Stvorili su dom u Canterburyju, napravivši najbolji dom koji su mogli. To je bila tajna njihova uspjeha. Nisu bili turisti.
Sveti Augustin i njegovi drugovi prihvatili su izazov napustiti svoje udobne domove u Rimu i otputovati u daleki kutak svijeta. Ovo pokazuje na koji je način Crkva povezana diljem svijeta. Nije važno gdje živimo, kojem plemenu pripadamo, kakav je naš društveni položaj, Crkva je solidarna. Sveti Augustin je putovao poznatim svijetom kako bi pozvao nove ljude u Crkvu.
I mi imamo stalnu odgovornost moliti i brinuti se za ljude diljem svijeta, osobito za progonjenu Crkvu i one koji još nisu katolici.
Slika terena | Aleksej Fedorenko | Shutterstock | Kolaž Aleteije
Stvaranje doma
Međutim, samo nekolicina ima poziv ostaviti sve iza sebe i fizički otputovati kao misionari u različite zemlje. Za nas ostale, ono što je od pomoći u primjeru svetog Augustina je ono što je učinio kada je stigao na svoje novo mjesto. Kad je stigao u Englesku, stvorio ju je dom. On i njegovi redovnici usadili su se u tlo južne Engleske, ne samo gradeći veličanstvene crkve i samostane, već i poboljšavajući zemlju, sudjelujući u lokalnom gospodarstvu i gradeći lokalnu kulturu. Oni su stvorili ono što bismo mogli nazvati baštinom mjesta, dar koji se i danas prenosi s koljena na koljeno, poseban način stanovanja u toj specifičnoj lokalnoj zajednici.
Zbog toga su ti redovnici bili tako učinkoviti. Zavoljeli su ljude među kojima su se naselili, postali dio života mjesta i počeli mu pridonositi dajući darove koje su imali. Obožavali su svoj novi dom. Naravno, svi želimo najbolje za ono što volimo. Za svetog Augustina to je uključivalo pozivanje svih njegovih susjeda da postanu katolici.
Njegova je poruka postala djelotvorna jer je bio dio zajednice. Imao je odgovornosti prema onima koji su živjeli u blizini i oni prema njemu. Počeli su vjerovati i cijeniti jedno drugo. Postali su suzavjerenici u pokušaju da južnu Englesku učine najljepšim i najsretnijim mjestom na svijetu.
I mi smo rođeni u određeno vrijeme i na određenom mjestu. Dolazimo kao stranci, ali se brzo utkamo u tkivo zajednice.
Čovjek na misiji
Jučer me Bog poslao na moju misiju. Poticaj moje savjesti poslao me u naše dvorište da počupam korov i pometem terasu. Znao sam da bi to bilo od pomoći mojoj supruzi, ali i da sam na taj način učinio da naše dvorište izgleda lijepo za susjede. Čini se kao ništa više od beznačajne dužnosti, raditi u dvorištu kako bi ono bilo lijepo i puno cvijeća i ptica, ali u svojim večernjim šetnjama naši susjedi često zastanu kako bi pogledali našu magnoliju ili se divili mnogim perunikama koje rastu ispred naše kuće.
Ponekad ih vidim kako se slikaju ispred magnolije dok je u punom cvatu. Povremeno će stati da mi požele dobru večer dok sjedim ispod stabla i gledam svoju kćer kako se igra na njegovim granama. Ponekad ćemo dublje razgovarati, razgovarati o njihovoj obitelji ili, nakon što saznaju za moju vjeru, o Katoličkoj crkvi. Čuju veselo cviljenje naše djece i promatraju život koji smo izgradili u tom domu. Nadam se da će ostaviti dobar dojam. Možda se pitaju kakva vrsta duhovnog gledišta može oblikovati tako veliku sretnu obitelj. Naš mali komadić raja postaje prilika za izgradnju odnosa.
S godinama smo postali dio zajednice. Naša se djeca igraju sa svom drugom djecom na igralištu. Naš sin šeće susjedske pse, a kći čuva djecu. Kad padne snijeg, svi roditelji i djeca izađu na brdo u parku na sanjkanje. Moja su djeca prodavala limunadu svima u kvartu. Tako se gradi kultura u našem malom kutku svijeta.
Volite mjesto gdje vas je Bog posadio, kao i sveti Augustin, i Bog će vas obasjati i obasjati ga svojom ljepotom.
