Smion?  Čini.  Preispitana muževna emocija
Kršćanski život

Smion? Čini. Preispitana muževna emocija

‘Žene i djeca na prvom mjestu’ je zakon mora. To je također zakon zapisan u srcu svakog čovjeka kroz prirodni zakon.

Muškarci su tako emotivni.

(Možete nastaviti i ponovno pročitati tu rečenicu. Ja ću pričekati.)

Dobrodošao natrag. Naravno, velika većina ljudi vjeruje da su žene emotivnije od muškaraca. Anketa Gallupa pokazala je da devet od deset ljudi tvrdi da je to slučaj. Devet od 10. Nisam siguran da bi se devet od 10 ljudi moglo složiti da je sladoled ukusan. (To je.)

Grije li velika većina ljudi u tako temeljnom uvjerenju o muškarcima i ženama?

Mislim da je odgovor gotovo sigurno da.

I ne.

Kao misaoni eksperiment zamislite ženu u sljedećoj rečenici: “Postala je emotivna dok je iznosila svoje pripremljene primjedbe.” Zamišljate li ženu kako uplakana govori gomili? Usudio bih se da bi gotovo svatko tko pročita tu rečenicu zamislio upravo to. Međutim, rečenica nikada ne spominje koja je emocija izazvala ženu da postane emotivna. Uostalom, “emocionalno” jednostavno znači “odnosi se na emocije”. Koji emocija je upravo informacija koju trebamo znati da bismo je točno predočili. Žena je možda doživjela emocije tjeskobe, radosti, ljutnje, straha ili empatije, između ostalog.

Čini se da žene nazivamo emocionalnima jer smo skloni ne razlikovati različite emocije. Doista, više od toga, vrlo često smo skloni pomiješati jednu ili dvije emocije poput tuge ili radosti sa samom riječi “emocionalno”. Kad vidimo da se tuga ili radost manifestiraju kroz suze, tvrdimo da je ta osoba emotivna, kao da su to jedine emocije koje bi nekoga mogle učiniti “emotivnim”.

No, svatko tko je ikada gledao profesionalnu nogometnu utakmicu može potvrditi da sigurno nije bez emocija. Rijetkost je gledati utakmicu u kojoj nema nekoliko desetaka igranja u kojima igrači ljutito vrište jedni na druge. Nisu li ovi muškarci emotivni? Štoviše, u gotovo svakoj utakmici muškarci će uzbuđeno pljeskati, vrištati, skakati gore-dolje i slaviti trijumf i tragediju svog tima. Drugim riječima, tri sata će manifestirati emocije gađenja (pogotovo ako ste navijač Cleveland Brownsa), radosti, straha, strahopoštovanja, tuge, ljutnje i strepnje.

Sjednite sa skupinom žena koje gledaju Ponos i predrasudei skupina muškaraca iz Bostona koji su gledali Red Soxe, a onda mi reci koja je skupina bila emotivnija.

Čini se dakle da nije slučaj da su oba spola značajno emotivnija, nego da svaki od njih doživljava specifično emocije u većem stupnju. Ako je to istina, onda bismo trebali postaviti pitanje: “Zašto?” Zašto bi Bog dizajnirao muškarce i žene da dožive određene emocije u većoj ili manjoj mjeri?

Jedan trag ove zagonetke može se pronaći razmišljanjem o načinu na koji muškarci općenito reagiraju na ženske suze tuge.

Mnogi muškarci će vam reći da ne mogu podnijeti pogled na ženu koja plače. “Sve te emocije čine da se osjećam tako neugodno”, kažu nam. Ironija je naravno da “osjećaj neugodno” je sama po sebi jaka emocija. Muškarac može izbjegavati ženino pokazivanje emocija jer vjeruje da je iznad takvih emocija, ali istina je da će svako pošteno fenomenološko objašnjenje njegova iskustva neizbježno počivati ​​na tome kako se zbog toga “osjeća”.

Zašto bi se muškarci trebali osjećati nelagodno? Mislim da je razlog tome što muškarci prirodno osjećaju da bi trebali štititi žene. U civiliziranijim vremenima većina ljudi vjerovala je da im je snagu dao Bog kako bi mogli zaštititi slabije od sebe. “Žene i djeca na prvom mjestu” je zakon mora. To je također zakon zapisan u srcu svakog čovjeka kroz prirodni zakon. Istina je sljedeća: muškarci trebao bi osjećati se neugodno kad vidi ženu dirnutu do suza. Ovo nije ništa drugo nego naša priroda koja nam viče: “Njezina prva.”

Teško nama muškarcima ako dopustimo da nas osjećaji preplave i pritom podlegnemo kukavičluku. Jer, čini se da je Bog osmislio muške i ženske emocije kao svojevrsni jedinstveni komplementarni sustav. Žene su općenito puno empatičnije od muškaraca. To zauzvrat navodi žene da lakše izraze bol, tugu i potrebe koje drugi doživljavaju, a ne samo svoje. Muškarci su, s druge strane, općenito skloniji strasti – emocijama – koje sveti Toma naziva “odvažnošću”. Akvinski primjećuje da “odvažnost proizlazi iz nade i suprotna je strahu: stoga je sve što je prirodno prikladno izazvati nadu ili odagnati strah, uzrok odvažnosti.” Upravo zato što su muškarci manje empatični od žena, često nas treba probuditi snažna emocija žene da nam kaže: “Evo straha. Što ćete učiniti da joj pomognete da to odagna? Što ćeš učiniti da doneseš nadu?”

Božji dizajn je dobar. Vrlo dobro. Kada mi muškarci vidimo ženu koja izražava snažnu emociju tuge ili empatije, to je naša prilika da odgovorimo vlastitom snažnom emocijom: ili strahom, ili odvažnošću.

U tome možemo uzeti život našega Gospodina kao uzor. U Kani, Gospa, uvijek pažljiva i do najmanje sitnice, zna da će zaručnici doživjeti neugodnost i sram jer “nemaju vina”. Mary je, naravno, najosjećajnija ljudska osoba koja je ikada hodala licem zemlje. Upravo je njezino suosjećanje katalizator prvog čuda našeg Gospodina.

U Evanđelju po Ivanu, nakon što je Marijin i Martin brat Lazar umro, njegova sestra Marija plačući dolazi našem Gospodinu i govori mu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro.” Ivan nam kaže: “Kad ju je Isus vidio kako plače i Židove koji su došli s njom također kako plaču, bio je duboko dirnut u duhu i uznemiren.” Naš Gospodin, savršeni čovjek, ne odlazi od uplakane Marije. Umjesto toga, on stoji s njima u njihovoj tuzi. U onome što mora stajati kao pobijanje svim ljudima za sva vremena koji vjeruju da je tuga slabost, sveti Ivan nam govori: “Isus je plakao.”

Ali to, naravno, nije bio kraj priče za Lazarusa. “Odvažnost proizlazi iz nade.” Naš Gospodin je naša nada. “Lazare, izađi.”

Uskrsnuće Lazara posljednje je čudo koje sveti Ivan bilježi prije uskrsnuća. U evanđeljima, gotovo bez iznimke, kad god Isus učini čudo, to je zbog djelovanja vjerne duše. Važno je napomenuti da su prvo i posljednje čudo koje sveti Ivan bilježi rezultat žene koja je došla Isusu s emocionalnim molbama.

U oba slučaja, Gospodinov odgovor bio je odvažan.

U Kani će čudo započeti svoju službu. Fulton Sheen primjećuje: “Ako bi pristao na njezin zahtjev, započeo bi njegov čas smrti i proslavljenja. Na križ bi išao s dvostrukim nalogom, jednim od svog Oca na nebu, drugim od svoje majke na zemlji.” U Betaniji, čim je izgovorio riječi: “Uklonite kamen”, znao je da mora zauzeti mjesto Lazara u grobu. Kao što nam Ivan kaže: “Od toga su se dana savjetovali kako da ga ubiju.”

Voda je postala vino, a kamenje je odneseno, jer su dvije žene slobodno izrazile svoje osjećaje, a jedan je muškarac odvažno slušao i potom djelovao s herojskom hrabrošću.

Tako mora biti i kod nas.

Stoga, muškarci, ne bojte se dopustiti ženskim emocijama da u nama probude odvažnost i hrabrost da djelujemo u korist slabijih i onih u potrebi. Ne dopustite da se emocije koje su svojstvene nama muškarcima otupljuju odlaskom od nje, samo da biste potom omalovažili emocije vlastite ženama. Kada to činimo, donosimo presudu, ali to nije na ženi – to je na nama samima. Umjesto toga, prošećite s njom. Ohrabri se. Zatim joj smjelo reci: “Odnesimo kamen.”

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Kardinal kaže da Vatikan ne ide prema prihvaćanju homoseksualnih brakova

Katoličke vijesti

Kako se pristojno ispričati nekome koga ste uvrijedili

Katoličke vijesti

Tamo i natrag: Kako je JRR Tolkien pomogao spasiti brak

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti