Francuska filozofkinja poznata po svojoj dubokoj duhovnosti i predanosti društvenoj pravdi vidjela je pozornost kao ništa manje nego vrata do božanskog.
Obratite pozornost na jezične razlike u načinu na koji izražavamo pozornost: govornici engleskog jezika “obraćaju pozornost”, kao da se radi o svojevrsnoj transakciji; Govornici španjolskog umjesto toga “poslužuju pozornost” (prestar atención), kao da naglašava njegovu privremenu, prolaznu prirodu; Govornici njemačkog jezika “poklanjaju pažnju” (Aufmerksamkeit schenken), jer podrazumijeva svojevrsno darivanje vlastitog vremena — i sebe.
Simone Weil, francuska filozofkinja poznata po svojim dubokim duhovnim spisima i predanosti društvenoj pravdi, vidjela je pozornost kao vrata do božanskog – i ništa manje. U svojim posthumnim zbirkama razmišljanja, Prva i posljednja bilježnica i Gravitacija i milostslavno je napisala da “pažnja je najrjeđi i najčišći oblik velikodušnosti.” Ni transakcija, ni zajam, ali čisti dar.
Vježbanje pažnje
Weil je tvrdio da se duhovna transformacija ne može postići samo pukom snagom volje. Ona piše: “Moramo pokušati izliječiti svoje pogreške pažnjom a ne oporukom«. Što znači liječiti svoje mane pažnjom? U našim pokušajima da postanemo bolji, snažna snaga volje često postaje kontraproduktivna. Kao katolici, prepoznajemo opasnosti od ponosa i samopravednosti koje mogu pratiti snažne napore.
“Ponos je zaoštravanje”, ispravno primjećuje Weil. Naš fokus se ne usklađuje kada postanemo previše zaokupljeni mijenjanjem sebe. Prenaprezanje naše volje može stvoriti napetost i blokirati protok milosti. Milost, bitni dar Božje ljubavine može se prisiliti.
Umjesto da naprežemo svoju volju, Weil nam to govori praksa pažnja. Prava pažnja doista je vještina koju moramo svjesno njegovati. U svijetu dizajniranom da nas vuče u tisuću smjerova, čin fokusiranja naše pažnje može se činiti kontrakulturnim. Ipak, ovo usredotočeno stanje je receptivno, molitveno stanje.
Kao što Weil kaže, “pažnja, uzeta do najvišeg stupnja, ista je stvar što i molitva. Pretpostavlja vjeru i ljubav.”
Stvaranje prostora kroz pažnju
Ovaj čin receptivnosti je daleko od toga da bude pasivan. Pažnja je zahtjevna disciplina, okretanje od egocentričnosti, predana usmjerenost prema drugome — i, u konačnici, prema svetome. Poput molitve, istinska pozornost zahtijeva i poniznost i postojanu koncentraciju.
Weilova filozofija poziva nas da njegujemo pažnju u svakom trenutku. U našem učenju, našem poslu i našim odnosima. Kada posvećujemo pozornost cijelim svojim bićem, stvaramo prostor. Snažni uvidi Simone Weil u pozornost katolicima nude dublje razumijevanje molitve i put prema životu ispunjenijem milošću.
