Sastanak svećenika Hvarskog i Viškog dekanata – HVARSKA BISKUPIJA
Hvarska biskupija

Sastanak svećenika Hvarskog i Viškog dekanata – HVARSKA BISKUPIJA


Sastanak je počeo u župnoj crkvi sv. Lovre misnim slavljem koje je predvodio mons. Ranko Vidović. Koncelebriralo je dvanaest svećenika. Zbog nevremena svećenici Viškog dekanata nisu mogli doći. U misnom slavlju sudjelovali su i župljani. Liturgijsko pjevanje predvodili su župni pjevači predvođeni s Maricom Fabrio i uz orguljsku pratnju sakristana Petra Gabelića.

Biskup Vidović je sve pozdravio, osobito generalnog vikara i župnika Župe Uznesenja Marijina don Stanka Jerčića, hvarskog dekana i župnika Župe sv. Stjepana I., pape i mučenika don Tonija Plenkovića te župnika Župe sv. Lovre don Roberta Bartoszeka. Biskup je kazao: „Idemo na misu, na izvor. Kad kažemo da idemo slaviti misu to znači da idemo zahvatiti s izvora i uživati puninu milosti koju nam nudi taj izvor. Da bismo jeli i uživali u iću i piću koje nam Gospodin nudi kod svojega stola potrebno je osjetiti žeđ i glad. Međutim, danas imamo jedan problem. Jedemo, a siti smo. Pijemo, a nismo žedni. Siti smo svega“, rekao je biskup Vidović.

U radnom dijelu sastanka, župnik Župe sv. Jurja fra Stipo Marčinković pročitao je zapisnik s prethodnog sastanka održanog u srijedu, 25. listopada 2023. u Starom Gradu. Potom je biskup Vidović održao predavanje „Život svećenika između vremenitog i vječnog“. Izlaganje je počeo pjesmom „Smrt“ Maka Dizdara: „Zemlja je smrtnim sjemenom posijana. Ali smrt nije kraj. Jer, smrti zapravo i nema. I nema kraja. Smrću je samo obasjana staza uspona od gnijezda do zvijezda.“

„Smrti ima samo iz naše ljudske perspektive, iz perspektive djeteta koje živi u utrobi majke u odnosu na ovaj život i iz perspektive čovjeka iz ovog života u odnosu na vječnost“, pojasnio je biskup Vidović te upitao: „Zašto dijete plače kad se rađa? Ono živi u utrobi majke; ono zapravo živi život majke, osjeća što majka osjeća, hrani se onim čim se majka hrani. Ako je majka tužna, osjeća tu tugu, osjeća ako je prihvaćeno i ako nije prihvaćeno, sve to dijete upija. Zapravo dijete se rađa kodirano, već usmjereno. Iz djetetove perspektive novi život za njega je nešto posvema novo i drukčije – umiranje. A mi se radujemo njegovu plaču i kriku. Jer, mi kažemo da se dijete rađa za život. Veselimo se tomu, nazdravljamo i čestitamo novom životu, iako dijete plače kao da umire. Ali kad otvori oči i prvi put vidi svoju majku, braću i sestre, kad prvi put počne odgovarati smiješkom na njihov smješak, kad počne puzati i hodati, kad postane svoj i zavoli ovaj život, bez obzira na poteškoće, tko bi se u tom trenutku vratio u utrobu majke. Tko od nas može uopće zamisliti život u utrobi majke“, kazao je biskup Vidović.

Kad se čovjek približi smrti, pada u nemilost. „Sve čini kako bi svoj život produžio i počinje plakati, kao i dijete pri rođenju. Ali kod rođenja plače samo dijete, a ovdje plače čovjek na umoru i svi povezani s njim. Čovjek ponovno plače zbog neizvjesnosti, jer nitko se s one strane smrti nije vratio“, rekao je biskup.

„Međutim, iz perspektive odozgor postoji samo rađanje, po čemu je i smrt samo novo rađanje. U tom smislu pjesnik Dizdar kaže da ‚smrti zapravo i nema‘. Postoji samo vječnost u tri faze; život u utrobi majke, ovozemaljski život i nebeski život. Pogled odozdo je uvijek pomalo skučen do te mjere da je zapravo lažan. Stvara jednu lažnu uzbunu. A pogled iz nebeske perspektive je pravi pogled. Kada otok Brač gledamo s hvarske rive izgleda nam daleko i malo vidljiv, ali kad se popnemo na najviši vrh Hvara, Sv. Nikolu, otok Brač i Vis izgledaju nam tako blizu. I što god se više penjemo, pogled nam postaje sve više pravi pogled. Potrebno je prihvatiti život, životni hod i život kao rast sjemena koji se događa s pogledom iz nebeske perspektive“, istaknuo je biskup Vidović.

Biskup je napomenuo da životni cilj „baca“ svjetlo na zemaljski život. „Cilj daje smisao našem životu, našim odnosima i našim križevima. To nam najbolje potvrđuju životi svetaca koji su po svaku cijenu željeli dati svoj život za Isusa Krista“, rekao je.

Kao potvrdu tome naveo je primjer sv. Ignacija Antiohijskog, sv. Martina i pape Ivana Pavla II. Naveo je i primjer p. Lava Krivića koji je na samrti hrabrio kolegu i govorio mu kako će mu nakon smrti bili lijepo, a ovaj mu je odgovorio: ‚Kad je tako hajdemo se zaminit‘. „Jedna te ista stvarnost ovisi od pogleda, da li je pogled odozdol ili odozgor. Za nekoga je smrt nestajanje, a za drugoga rađanje. Trećeg puta nema“, naglasio je biskup Vidović.

„Pozvani smo biti Božji; živjeti život s pogledom iz Božje perspektive i buduće slave. Ako tako živimo postajemo otvoreno lice Božje, primjer i izazov za one koji su nam povjereni – putokaz u nebesku slavu. A narod je, braćo svećenici, zagledan u nas i to puno više nego što mislimo. Pozvani smo u svakom trenutku očitovati slavu Božju. Naši vjernici mogu napraviti kiks, ali mi ne bismo smjeli. Osobito ne bismo smjeli napraviti bilo kakvu sablazan za narod. Pozvani smo živjeti vremenitost s pogledom iz nebeske – rajske stvarnosti“, upozorio je biskup Vidović.

„Iz te nebeske perspektive možemo shvatiti da je najbitniji trenutak našeg života onaj koji živimo, ono ‚sada‘. Zapravo neko drugo vrijeme i nemamo. Ali kad malo bolje razmislimo, ustanovit ćemo da vrlo malo pozornosti obraćamo trenutku u kojemu živimo. Dobro je netko primjetio da današnji čovjek, dok radi, misli kako će se odmoriti, dok se odmara misli kako će i što raditi, dok ustaje misli kako će leći, kad liježe misli kad će ustati. Čovjek je razapet između prošlosti i budućnosti. Mladi su više usmjereni ka budućnosti, a stari ka prošlosti. A, ipak, najvažniji trenutak našeg života je ‘sada’ i to je zapravo jedino što imamo. Što je bilo bilo je? Ono što će biti, hoće li biti?, napomenuo je biskup govoreći: „Svoj Govor na gori Isus završava dajući nam pravilo za življenje u sadašnjem trenutku: ‘Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova’ (Mt 6,34). I u Očenašu, koji nam Isus daje kao uzor molitve, naglašava se pojam sadašnjosti:’Kruh naš svagdanji daj nam danas'(Mt 6,11). Za svoj kruh molimo svaki dan i to samo za onoliko koliko je potrebno za danas. I kad su Izraelci u pustinji skupljali manu, kaže se da nije preostalo ni onima koji su prikupli više ni onima koji su prikupili manje. I u Zdravomariji naglasak se stavlja na riječ sada: ‘moli za nas grešnike sada i na času smrti naše’. Ideja sadašnjosti dvostruko je naglašena: sada te u času kada smrt postane sadašnji trenutak. Kada se Bog Otac obraća svome Sinu kaže: ‘Ti si Sin moj, danas te rodih'(Ps 2,7). To Božje danas je vječno sada“, rekao je biskup Vidović, dodajući:

„Sveta Terezija od Djeteta Isusa rekla je tijekom svoje posljednje bolesti: ‚Ja vidim samo sadašnji trenutak. Zaboravljam prošlost i dobro pazim da ne razmišljam o budućnosti‘. Kad sveti Ivan od Križa, Terezijin brat, preporučuje čišćenje pamćenja on misli upravo na to; da treba živjeti u sadašnjosti, oslobađajući se tereta prošlosti. Svaki je trenutak dar Božji. Pozvani smo ‘ubrati’ taj trenutak i oploditi ga.“

Biskup se osvrnuo na Božje vodstvo Izraelskog naroda prema Obećanoj zemljii. „Nije ga vodio kraćim putem koji je uz more. Tim putem mogli su do Obećane zemlje doći za oko četiri mjeseca, 120 dana. Ipak, Bog vodi narod kroz pustinju da mu obnovi dušu. Narod je nastavio živjeti u pustinji, u jednoj stalnoj neizvjesnosti. Egipat je za narod bio mjesto sužanjstva, ali i mjesto sigurnosti. Ropstvo se silno ukorijenilo u narodu te narod počinje žaliti za svime onim što su imali u Egiptu, a imali su sve, samo ne slobodu. Govorili su: ‚što nismo pomrli u Egiptu‘. Iće i piće postali su im vredniji od slobode. Život u pustinji je slika našeg kršćanskog, osobito svećeničkog života. Pozvani smo živjeti s potpunim povjerenjem u Boga. Poput mane u pustinji, kojom je Bog hranio svoj narod, njegova milost je svakodnevna, sadašnja i ne može se spremiti za poslije, za sutra.

Milost nije, kako netko reče, ‚polica osiguranja‘, ne da se spremiti u zalihe. Bez ikakvih zaliha i osiguranja, preuzimajući svakodnevni rizik, moramo vjerovati da će nas Bog sutra podržati baš kao i danas. Moramo prihvatiti svoje siromaštvo i nemoć i postati prosjaci Božjeg milosrđa. Bog obično dolazi u pomoć tek nakon što učinimo korak u vjeri, korak k Bogu. Što je veće naše sinovstvo s Bogom Ocem tim će biti veći protok njegove milosti prema nama. Sv. Augustin je rekao: ‘Bog koji te stvorio bez tebe neće te spasiti bez tebe. Najbolji primjer ‘sadašnjeg trenutka’ je Blažena Djevica Marija. Nije bitno kada ću moliti ili kada ću slaviti misu, nego molim li i slavim li misu“, rekao je biskup spominjući svoje doživljaje s onima koji su umirali. „Neki su bili sretni i veseli, a drugi očajni. Uglavnom se čini da ljudi umiru onako kako su živjeli“, zaključio je biskup Vidović, napomenuvši kako nikoga ne možemo promijeniti u životu, jer sve ovisi o pojedincu.

Nakon izlaganja biskupa Vidovića fra Joakim Gregov, OFM obavijestio je svećenike o narednim događajima u Hvarskoj biskupiji. Sljedeći sastanak svećenika Hvarskog i Viškog dekanata održati će se u utorak, 5. prosinca 2023. Sastanak je završen molitvom te objedom u konobi Vrisnik u Vrisniku.

(IKA)

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Najava đakonskog ređenja Tončija Pruga i Domagoja Babića – HVARSKA BISKUPIJA

Katoličke vijesti

U Hvaru proslavljen blagdan Svetog Križića – HVARSKA BISKUPIJA

Katoličke vijesti

November 2023 – HVARSKA BISKUPIJA

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti