S jeruzalemskim patrijarhom, 200 dana od početka rata – Vatican News
Svijet

S jeruzalemskim patrijarhom, 200 dana od početka rata – Vatican News

Jeruzalemski kardinal patrijarh osvrnuo se na rat koji je u tijeku u Gazi izražavajući uvjerenje da on pokazuje neizbježnost dvodržavnog rješenja: “Nema alternative dvjema državama osim nastavka rata.”

Roberto Cetera

“Kada smo se u studenom sastali u Gazi na dugom razgovoru 30 dana nakon početka rata, sigurno nismo mislili da ćemo se ponovno naći ovdje nakon 200 dana, i to bez mogućeg rješenja sukoba”, kaže kardinal Pierbattista Pizzaballa , jeruzalemski patrijarh, na marginama događaja za Dan planeta Zemlje.

U tom ste intervjuu govorili o svojoj tuzi zbog zbivanja u tijeku i razočaranju zbog “mostova” za koje se činilo da su se definitivno srušili.

Od tada se, nažalost, nije puno promijenilo: još uvijek vlada neizvjesnost oko ishoda ove krize. Ono što se promijenilo u odnosu na ono što se tada činilo kao višak pesimizma jest to da smo – a kad kažem naši mislim i moji i zajednice koju vodim – pronašli kompas i volju da ne odustanemo i izdržimo tragediju koja traje odvijati pred našim očima, ponekad izravno dotičući tolike naše ljude. Tada smo bili istinski šokirani. Živim u ovoj zemlji 34 godine. Sada je to moja zemlja i vidio sam toliko toga između ratova, intifada i sukoba, ali ne sumnjam: ovo je najteža kušnja s kojom smo se morali suočiti. Neizvjesnost je sada oko toga koliko će ovaj rat još trajati, a još više što će biti poslije jer vidite jedno je sigurno. Više ništa neće biti kao prije. I ne mislim samo na politiku. Mislim na svakog od nas. Ovaj rat će promijeniti sve nas. Dugo će trebati da se probavi ovaj rat. No istina je i da je dugo vrijeme ovdje uobičajeno – strpljenje u dobru i zlu nikad nije naodmet. Drugačije se ne bi mogao objasniti rat koji, u raznim oblicima, traje već 76 godina.

Osjećate li i vi da ste se promijenili?

Naravno. Na primjer, mnogo više nego u prošlosti osjećam potrebu za slušanjem. Znati čitati vremena u svjetlu Evanđelja prva je zadaća pastira. A to se može učiniti samo potpunim slušanjem. I zato što osjećam da moji ljudi, i ne samo oni, imaju veliku potrebu za slušanjem. Svaka osoba ima svoju priču, svoju bol, svoju patnju koja se žali da se ne sluša, ne razumije, ne tješi. Danas je više nego ikad prvi oblik milosrđa ovdje slušanje. Upravo sam se vratio iz Galileje, iz pastoralnog posjeta Yafa an-Naseriyye, gdje sam osim sa svojim ljudima želio upoznati i lokalne vođe drugih religija. Saslušati njihove razloge bez predrasuda ne znači dijeliti ih. Ali to je u svakom slučaju vrlo važno jer ako ljudi vide da vođe razgovaraju među sobom, vjerojatno će učiniti isto i prevladati nepovjerenje.

Pesah je sada počeo, a ramazan je nedavno završio. Vjerska su svetkovina vrlo dobra prilika za međusobno prepoznavanje i za dijalog. Nema potrebe za velikim govorima. Dovoljno je da zajedno podijelimo obrok i popijemo nešto da srušimo zidove koji nas razdvajaju. Zajednička večera može učiniti puno više od konferencije ili dokumenta o međureligijskom dijalogu. Moramo pokušati razumjeti što nam je zajedničko, a ne ono što nas razdvaja. Patnja nam je sigurno zajednička. Ali ne možemo stati na patnji. Ono što je svima nepodnošljivo je besperspektivnost koja ne znači teoretiziranje o apstraktnim scenarijima budućnosti, već razumijevanje koji su to konstitutivni elementi našeg identiteta. I razumjeti kako ti identiteti mogu koegzistirati i međusobno se prožimati. To vrijedi za sve ali i za nas kršćane. I mi trebamo promisliti kako živjeti na ovoj zemlji kao kršćani. Svakako kao svjedoci povijesti i geografije spasenja. Ali postoji još nešto što treba razumjeti jer biti kršćanin je prije svega stil života, nadahnut Evanđeljem.

Mislite li da je to teška obveza?

Apsolutno. Teška je to obveza i prije svega naporna. Zamorno je preispitivati ​​se i uspoređivati ​​kako je tko od nas proživio ovo razdoblje. Jer bol je često “egoistična”: Vi ne možete razumjeti moju patnju. Moja je patnja koja je u svakom slučaju bolja od vaše. Poteškoća se stoga sastoji u olakšavanju ove rasprave navodeći svakoga da prepozna patnju drugoga. Da budemo jasni, ne govorim ovo iz kršćanske “pobožnosti”, već jednostavno zato što ne vidim drugu alternativu. Možemo li drugačije izaći iz ove tragedije? Vidite da su u ovoj zemlji u prošlosti neki hrabri ljudi pokušali politički put mira. Ali uvijek su to bili pokušaji koji su išli odozgo prema dolje: dogovori, pregovori, kompromisi. Svi su podbacili. Uzmimo Oslo za primjer. Dakle, sada je vrijeme da promijenite smjer i započnete putovanje od dna prema vrhu. Ponavljam: bit će to borba, ali ne vidim drugog načina.

Odnosi li se vaša opservacija i na zapadnu interpretaciju sukoba?

Definitivno, jer izvan ove zemlje postoji uvelike polarizirajuće tumačenje sukoba. A osim što je štetan, on je i krajnje glup jer su razlozi koji stoje iza sukoba vrlo složeni i gomilani desetljećima. Pogreška je tretirati izraelsko-palestinski sukob u duhu nogometne utakmice. I na Zapadu postoji potreba da se razgovara, raspravlja, dokumentira. Očito uz molitvu s inzistiranjem na miru.

A Crkva koju vodite?

Također imamo veliku potrebu razgovarati jedni s drugima. Nakon 7. listopada bilo je i još uvijek ima drugačijih percepcija. Čak i one radikalno različite. I ne mislim da je sada vrijeme da ih sažimamo. Sada je vrijeme da ih poslušate. I također govoriti o njima čak iu kontekstu različitih percepcija i pozicija koje su se pojavile. I koji su ih obrasci mišljenja potaknuli. Za to je potrebna hrabrost. Hrabrost da priznamo da smo se i mi promijenili. I razumjeti kako i zašto. To je proces koji se može odvijati samo onako kako nas uči sveti Franjo, kroz odlučnu otvorenost uma i srca. Um sam po sebi nije dovoljan. A samo srce nije dovoljno. Samo u iskrenom odnosu s drugim možemo definirati sebe najbolje i istinito.

To je proces koji uključuje mene osobno. Nitko ne može imati pretpostavku da će ostati isti. U tom smislu, vjerujem da također trebamo preispitati kršćanski narativ koji se, kao što sam rekao, može ponovno roditi samo iz svijesti o onome što je istinski konstitutivno za naš identitet, uvijek polazeći od stvarnosti, od konkretnog iskustva, od stvarnosti našeg vjere, čija je srž nada utemeljena na iskustvu uskrsnuća. Konstituciju našeg identiteta možemo opisati i osvrćući se na našu bogatu povijest. U prošlosti se naša prisutnost ostvarivala u izgradnji crkava, škola, bolnica. Danas više nismo pozvani graditi strukture nego odnose. Naši odnosi s “drugima” u razumijevanju da smo mi njihovi “drugi” – ovo s obzirom na druge religije – ali i u pogledu bogate raznolikosti sastava katoličke zajednice u Svetoj zemlji, uvijek imajući na umu arapske -Kršćanska narav kao nezamjenjiv aspekt.

Unatoč malobrojnosti, kršćanske zajednice su vas objektivno prepoznale kao snažnu i vodeću prisutnost. O svakoj vašoj javnoj intervenciji uvijek se raspravlja, raspravlja i možda kritizira s jedne ili druge strane.

Istina je. Nemam puno veze s tim. Možda nam sama činjenica da smo mala manjina koja čini 2-3 posto stanovništva i koja se de facto ni s jedne strane ne može regrutirati, daje taj teži specifični teret. Mnogo toga također ovisi o činjenici da smo, unatoč tome što smo mali, dio globalne institucije čiji je glavni karakter univerzalnost. Štoviše, tu je i činjenica da smo uvijek na strani onih koji pate, izdvajajući se od svih onih – koji su većina – koji se neovisno o svojim vjerskim uvjerenjima nadahnjuju vrijednostima humanizma. A tu je i papa Franjo.

Kako su apeli pape Franje tijekom ovih šest mjeseci primljeni u Svetoj zemlji?

Riječi pape Franje tijekom ovog rata do sada su imale veliki utjecaj. Čak i kad su bili predmetom kritike s obje strane, možda baš kad su bili predmetom kritike, očitovali su veliki autoritet koji on uživa. Njegova opetovana upozorenja za oslobađanje talaca i trenutni prekid vatre u Pojasu Gaze ušla su u povijest ovog rata. Želio bih podsjetiti da se danas mnogi pozivaju na prekid vatre, ali u studenom je samo usamljeni i hrabri glas pape Franje pozivao na to. To vrijedi i za naš narod i kršćane Gaze. Olakšanje koje su donijeli gotovo svakodnevni telefonski pozivi bilo je ogromno i imalo je veliki značaj i za one koji su zabrinuto pratili svoju sudbinu izvan Gaze.

Kakva je situacija s kršćanima u Gazi, prema vijestima koje sada imate?

Jučer su stigla dva kontejnera puna hrane i konačno mogu pojesti nešto obilnije. Situacija je i dalje teška za psihičko zdravlje koje je poljuljano nakon šest mjeseci zatočeništva u crkvenim prostorijama. Svatko mora biti uključen u neki posao za dobrobit cijele zajednice. To je važno jer se na taj način oslobađaju trajnih misli o svom trenutnom stanju, opasnostima u koje se izlažu i sjećanja na one koji nisu uspjeli. Tko su ne samo oni koje su ubile bombe i oružje nego i oni koji nisu preživjeli nedostatak lijekova i skrbi? Sada je u Crkvi još nešto više od 500 ljudi. Proteklih dana neki od njih to više nisu mogli izdržati i stigavši ​​do Rafe napustili su Strip. Postali su prilično zaduženi da bi otišli. Posebno je dirljiva hrabrost i predanost triju sestara Majke Terezije. Nikada nisu prestali brinuti o djeci s invaliditetom. Nadam se da ćemo uskoro moći doći do te naše braće i sestara da im osobno donesemo potrebnu pomoć.

Koji su vam bili najteži trenuci u ovih 200 dana?

Prvih dana. Bili smo šokirani. Nisam mogao prepoznati što bi mi trebao biti prioritet jer u početku nismo mogli shvatiti ni pravi opseg onoga što se događa i kakva je tragedija pred nama. A onda svakako božićno vrijeme. Uskraćenost božićne radosti, blagdana Krista koji se rodio da donese mir, bila je strašna za naše kršćane. Pogotovo za one najmlađe. Slike opustošenja Betlehema na Božić neće se lako zaboraviti u nadolazećim godinama. Ne odričem se ničega što je učinjeno. Čak su i pogreške bile dio stvarnosti. U tako složenoj situaciji čovjek ne može ne pogriješiti. Ali mislim da mogu tvrditi da je naš stav uvijek bio vrlo jasan, transparentan i pošten.

Jeste li tijekom ovih mjeseci doživjeli trenutke usamljenosti?

Molitva je veliko olakšanje od usamljenosti jer čini da osjećate stalnu prisutnost Gospodina. Međutim, bio bih neiskren kad bih to porekao. Da, naravno, usamljenost se ne može izbjeći kada imate odgovornosti i kada su one toliko ozbiljne da utječu na živote ljudi oko vas i do kojih vam je stalo. Imam dar za mnogo prijatelja, ali mi određena distanca dopušta da ne budem pod utjecajem čak ni emocionalno, u svojim odlukama. I u ovom slučaju, to je stil koji sam posudio iz učenja svetog Franje.

Je li vaš stalni odnos s papom Franjom ovih mjeseci bio važan za ublažavanje ove usamljenosti koja proizlazi iz vaše odgovornosti?

Naravno. Ne samo kršćani u Gazi, nego i patrijarh imali su koristi od marljive suradnje Pape. Čovjek sam od malo riječi iz Bergama, ali osjećam da mu od srca trebam zahvaliti na ovome i na povjerenju koje mi je ukazao. Nije to samo bliskost riječi i naklonost koju je papa Franjo želio uputiti našim zajednicama, nego i konkretna pomoć koja nam je izravno stigla posjetom kardinala Krajewskog, Filonija i posljednjih dana Dolana.

Sada je prioritet svakako kraj rata. Ali nakon toga će započeti još teža faza u Gazi, Palestini i Izraelu.

Da, posljedice će biti vrlo teške. U međuvremenu, nadam se da oni koji su napustili Gazu mogu i žele da se vrate. Za ponovnu izgradnju Gaze trebat će desetljeća. Nema više ništa — kuće, ulice, infrastruktura. Postojat će potreba za golemim međunarodnim naporom. Nezamislivo je da ljudi godinama spavaju u šatoru. Ali također mislim da će se općenito sve preutemeljiti ne samo tamo nego iu Palestini i Izraelu. Doista je vrijeme da sve počne iznova, na novim i drugačijim osnovama. S druge strane, mislim da je sve što se dogodilo u ovih šest mjeseci na očigledan način pokazalo neizbježnost “dvodržavnog rješenja”. Ne postoji alternativa dvjema državama osim nastavka rata. Ali dvije se države moraju promijeniti iznutra. Moraju se preispitati.

Unatoč radikalnim i brzim promjenama posljednjih godina, dva društva moraju imati hrabrosti ponovno promisliti o svojim društvima. Neće biti lako jer se oba društva predstavljaju s velikim stupnjem heterogenosti. Oni su poliedri. Oba društva trebaju imati novi horizont vrijednosti jer je nezamislivo da je jedino društveno ljepilo za jedno od njih obrana od drugoga. Ako to ne učine, ozbiljno će ugroziti svoju budućnost. U cijelom svijetu trenutno ne vlada sjajna atmosfera. U mnogim zemljama postoji parcelacija interesa, porast društvenog egoizma, delirij moći i pokoravanja koji stvara sukob. Ovo ne pomaže. Iako me mogu optuživati ​​za strančarenje, čujem samo glas pape Franje koji ide u suprotnom smjeru.

Patrijarh također obavlja poslove odnosa s institucijama dviju strana. Politička uloga.

Ovisi što podrazumijevate pod političkom ulogom. Crkva nema ulogu posrednika, to nije jedna od njezinih funkcija i dužnosti. Umjesto toga, Crkva može igrati ulogu posrednika, olakšavajući dijalog i uzajamno priznavanje. I to prije svega činimo u društvu i također među institucijama kao izrazima društva.

Zlokobna tutnjava izraelskih vojnih zrakoplova koji lete iznad Jeruzalema do “crte sukoba” na sjeveru poslužila je kao pozadina za većinu ovog razgovora. Kardinal Pizzaballa popravlja biretu i ustaje. U Galileji ga čeka zajednica kršćana.

Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Indijska crkva slavi ‘dan molitve i posta’ usred rastuće vjerske polarizacije

Katoličke vijesti

Južna Dakota će napraviti video “Med Ed” za borbu protiv “dezinformacija o pobačaju”

Katoličke vijesti

Katolički koledž u Kaliforniji kaže da novi plan energetske neovisnosti predstavlja model ‘kreativnog’ upravljanja

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti