Napomena urednika: Ovaj je članak peti dio serije od pet dijelova, Istina u modernim vremenima.
Naš primarni put do istine je s razumom, uz rigoroznu i pravilnu primjenu logike. Jer s razumom se množe područja istine. Sa strogošću razuma koja je svojstvena znanstvenoj metodi, znanost može znati mnogo o fizičkom kozmosu. Ali razum također može otkriti istine za koje se sada smatra da su isključive osobne sklonosti i kulturnih normi, otkrivenja i osobnih uvjerenja.
Razmislite o postojanju Boga. Razum nam govori da Božje postojanje nije stvar percepcije i osobnog uvjerenja. Bog ili postoji ili ne postoji. I, Njegovo postojanje je činjenica kao i sve tvrdnje o postojanju. A dokazivanje Božjeg postojanja je stvar dokaza. Jer strogost i pravila zahtijevaju dokaze za svaku tvrdnju, a svakako za jednu ove veličine.
Pa, postojanje svega, prostora i vremena, materije i energije prilično su uvjerljivi razlozi za Njegovo postojanje. Takav je i vidljivi poredak kozmosa. Također, svi ti fizički učinci moraju biti uzrokovani nečim, nekom silom, nekim bićem. Znanost to prisiljava kao i razum. Prije ili kasnije, praćenje postojanja unatrag do njegovih prvih uzroka ostavlja nas s neizbježnošću ovog prvog uzroka kao neuzrokovanog uzroka, neuzrokovanog uzroka.
A sva ova pitanja porijekla i reda su pitanja znanstvene i racionalne nužnosti. Jer čak i naš moderni ateistički, znanstveni materijalizam nam to govori. Zato znanstvenici tragaju za božjom česticom – početnom česticom velikog praska. Ali, zato i kada čestica bude otkrivena, ako takva postoji, neće odgovoriti na problem nastanka i uređenja svemira.
Jer i znanost i logika zahtijevaju prethodni uzrok ove božje čestice. Dakle, ova potraga za prvim uzrokom predodređena je da bude beskonačna regresija kako razum zahtijeva, a znanost može ekstrapolirati. Jer početni uzrok postojanja fizičkog kozmosa mora doći od neke vrste neuzrokovanog uzročnika kako bi se izbjegao znanstveni apsurd i racionalna nužnost beskonačne regresije.
Ipak, pitanja o podrijetlu i poretku kozmosa su najbolja i najprikladnija kada se primjenjuju, ne na materijalni, fizički svijet, već na nematerijalni svijet. Kako su zapravo priroda i poredak razuma nastali? Kako bi se takav racionalni poredak mogao očitovati u fizičkom svemiru, a kamoli u njegovom nematerijalnom mentalnom poretku? I, tko ili što bi moglo prožeti stvarnost takvom strogom racionalnošću, a kamoli prožeti bića sposobna spoznati i koristiti se mnogim strogostima razuma?
Odakle razum? Kako je nastala njegova strogost? I kako mi ljudska bića imamo jedinstvene sposobnosti da znamo i koristimo te sposobnosti? Baš kao što fizički svemir treba objašnjenja za svoje postojanje i poredak, tako i razum? Ovaj nematerijalni racionalni poredak mora imati uzrok.
I njegov uzrok mora imati te racionalne sposobnosti inherentno, strogo, savršeno, jednostavno zato što ne možete imati više u posljedici nego u uzroku, kao što nam razum tako definitivno govori. Dakle, uzročnik razuma mora imati i utjeloviti čisti, savršeni razum. Kao što je sve to racionalna nužnost.
Dakle, znanost nam govori da podrijetlo i poredak opipljivog, fizičkog svijeta mora doći od nematerijalnog, neuzrokovanog uzročnika beskrajne moći. A postojanje i poredak razuma govori nam da također moramo imati nematerijalni um koji utjelovljuje i utjelovljuje ovaj racionalni poredak i moć. Ne samo to, već ovaj racionalni um mora biti savršeno uređen, mora biti savršeno utjelovljenje racionalnog reda.
I sve je to, kako kaže Akvinski, ono što nazivamo Bogom. Bog koji je tu i koji ne šuti, kako postojanje i razum jasno pokazuju. Za Bog nam govori kroz postojanje, kroz opipljivi, fizički kozmos. A Bog nam govori i kroz nematerijalni, racionalni poredak.
I, kao da razum i znanost nisu dovoljni, moramo se također suočiti s dvije druge stvarnosti života i življenja, ljudskog iskustva i ljudskih odnosa.
Baš kao što nas znanost i razum osnažuju da znamo, razumijemo i djelujemo, tako i ljubav. Jer ljubav pretpostavlja postojanje i oslanja se na razum, ali ipak ispunjava i nadilazi sve što postojanje i razum prisiljavaju. Jer ljubav je stvar postojanja. I, to je ispunjenje svega što bitak podrazumijeva.
Jednom kad se utvrdi Božje postojanje i dokažu Njegov racionalni poredak i moć, moramo prepoznati svoje postojanje i svoju racionalnu sposobnost da spoznamo nadilaze biokemijski materijalizam modernosti. Jednom kada prepoznamo kobnu kontradikciju znanstvenog materijalizma, racionalnost i bitak u svoj svojoj punoj stvarnosti postaju ne samo iskustveni, već stvarni, činjenični, racionalni.
Baš kao što nematerijalni poredak i moć razuma dokazuju Vrhovno biće, tako je i neopipljivo biće svakog ljudskog bića dokazano, racionalno, znanstveno, filozofski. Dokazano izvan svakog racionalnog skepticizma i znanstvenog prigovora. Jednostavno je i sigurno. Baš toliko znanstveno i logično.
“Ako je sve što jesmo biokemija, onda nema načina da znamo da je sve što jesmo biokemija.” Taj način spoznaje čini sve nespoznatljivim jer je svako znanje puki osjet, osjet čiji je stvarni sadržaj samo osjet. I ovaj znanstveni materijalizam čini znanost nemogućom jer razum nije stvaran. Razum je samo osjet, neuralni događaj. Ništa više.
Dakle, možemo konačno znati da je razum naš primarni i prirodan način na koji možemo saznati bilo što kada se razum ispravno i logično koristi. Jer razum je, kada se pravilno koristi, osnovni oblik objave poznat kao prirodna teologija. Uobičajeni i racionalno samoočigledni put do istine, istine mnogih vrsta, od onih neposrednije praktičnih do onih ezoteričnih i temeljnih.
I, s obzirom na izvjesnosti prirodne teologije koju razum otkriva, Božja izravnija objava prenesena kroz Sveto pismo i kroz apostolske tradicije i povijest, daje čovječanstvu sve potrebne i bitne istine ključne za život u svojoj punini, od najneposrednijih do najneposrednijih. krajnji, od najosnovnijih filozofskih činjenica do pojedinosti o moralu i harmoniji odnosa.
Zbog toga je ljubav holističko dovršenje našeg postojanja, sklad krajnjih istina života i življenja i svih njenih brojnih neposrednih implikacija na naše živote u prostoru i vremenu u svakom trenutku naših zemaljskih života. Jer ljubav je uistinu istina, obilna u svojoj dubini i širini, u svojoj konačnoj i neposrednoj stvarnosti.
I, to je duboka istina i sklad svih istina. Istine koje možemo, trebamo i znamo, ako samo otvorimo oči i um. Ali, na nama je da gledamo i tražimo. I, kao što nam Bog obećava, ako tražimo i tražimo, sigurno ćemo pronaći i pronaći. Jer istina u svom punom obilju čeka svako željno srce i svaki gladni um. Jer puno bogatstvo istine čeka. I to je ispunjeno spoznajom Onoga koji je uistinu Istina.
