Vijesti iz Rima, 15. svibnja 2024. / 16:17
Prije stotinu godina u Kini je održan Prvi sabor Katoličke crkve koji je okupio više od 100 biskupa, generalnih vikara i redovnika. Većina sudionika bili su rođeni u inozemstvu, ali po prvi put bilo je i domaćih Kineza koji bi imali riječ o putanji Crkve u svojoj domovini.
Predvođen nadbiskupom (kasnije kardinalom) Celsom Costantinijem, papinskim legatom u Kini, primarni cilj vijeća, koje je otvoreno 15. svibnja 1924., bio je pokrenuti proces crkvene inkulturacije, koja je bila izgrađena na autohtonizaciji kineske Crkve. Drugo, vijeće je krenulo odvojiti misije od kolonijalnog projekta.
Ova su dva cilja bila važna u usmjeravanju crkvene ekleziologije i diplomatske misije, cilj koji se odrazio u Costantinijevom uzdizanju Odorica Cheng Hedea za pročelnika nedavno stvorene Apostolske prefekture Puqi i Melchiora Sun Dezhena na Apostolsku prefekturu Lixian.
“Među vama su dva kineska prelata, nedavno uzdignuta u dostojanstvo apostolskih prefekta, ova časna braća, plod su vašeg minulog rada, zrno gorušice koje će izrasti u veliko stablo i donijeti obilan rod u budućnosti.” rekao je Costantini tijekom svečane velike mise na otvaranju sabora.
U kontekstu ovog značajnog događaja u utorak, 21. svibnja, Papinsko urbano sveučilište zajedno s Agenzia Fides i Pastoralnim povjerenstvom za Kinu održava konferencija raspravljati o implikacijama koncila na povijesno nasljeđe Crkve kao i na suvremene kinesko-vatikanske odnose.
Naslovljeno “100 godina od ‘Concilium Sinense’: između povijesti i sadašnjosti,” konferencija će sadržavati videoporuku pape Franje, izlaganja vatikanskog državnog tajnika kardinala Pietra Parolina i kardinala Luisa Antonia Taglea, proprefekta Dikasterija za evangelizaciju.
Konferencija će također uključiti glasove iz Narodne Republike Kine, uključujući biskupa Shen Bin iz Šangaja, koji je izazvao valove kada je jednostrano bio imenovani kao biskup Šangaja u travnju 2023. bez papinskog mandata, čime su prekršeni uvjeti osporavanog kinesko-vatikanskog sporazuma iz 2018. Papa Franjo potvrdio je imenovanje u srpnju 2023.
Maksimalna illudnova paradigma u katoličkoj misiologiji
Dana 30. studenog 1919. papa Benedikt XV. objavio je svoje apostolsko pismo Maksimalna illuddokument koji je najavljen kao prekretnica u misiologiji Crkve.
U središtu pisma bio je poziv na obuku lokalnog svećenstva, koje je Benedikt nazvao “najvećom nadom novih crkava”.
„Za lokalnog svećenika, sjedinjenje sa svojim narodom po rođenju, po prirodi, po svojim simpatijama i njegovim težnjama, iznimno je djelotvorno u privlačenju njihovog mentaliteta i tako ih privlači vjeri. Daleko bolje od bilo koga drugog, on zna kakvu će raspravu poslušati, i kao rezultat toga, često ima lak pristup mjestima gdje se strani svećenik ne bi tolerirao.”
Pismo nije odgovaralo samo na poslijeratnu političku klimu, već i na povijesno nasljeđe katoličkih misija u Kini, koje su kolonijalne sile (prvo Portugalci, a kasnije Francuzi) instrumentalizirale u jačanju svoje političke moći na kopnu. .
Poraz dinastije Qing od strane Britanaca u Prvom opijumskom ratu otvorio je ono što se naziva “Stoljeće poniženja”, razdoblje koje označava najnižu razinu kulture i ostavilo Kinu politički nemoćnom na domaćoj razini.
Ugovor iz Nanjinga iz 1842. bio je prvi od “nejednakih ugovora” koji su Britancima dodijelili status “najpovlaštenije nacije”, kao i ekstrateritorijalne ekonomske i diplomatske povlastice, postavljajući predložak po kojem su se modelirali drugi ugovori i uspostavljajući priručnik za zapadnu međunarodnu politiku odnosima s Kinom.
To su Francuzi uskoro ponovili u listopadu 1844. potpisivanjem Ugovora iz Whampoe, koji je omogućio neprekinuto prakticiranje katolicizma u kineskim lučkim gradovima (kao što je Šangaj), kao i dodjeljivanje izvanteritorijalnih povlastica stranim državljanima, čime su bili izuzeti od lokalni zakoni i običaji.
HM Cole u “Porijeklo francuskog protektorata nad katoličkim misijama u Kini” primijetio je, međutim, da je Francuska tek potpisivanjem Tientsinskog sporazuma 1858. nakon završetka Drugog opijumskog rata postala de jure zaštitnik katoličkih misija u Kini.
Unatoč rastućoj katoličkoj zajednici, Sveta Stolica nije imala nikakav izravan diplomatski kontakt s Kinom jer su svaki pokušaj da to učini osujetili Francuzi.
Štoviše, mnogi su misionari još uvijek osjećali obvezu prema svojoj zemlji podrijetla, potičući tako ideju da su na projektu izgradnje nacije, a ne evangelizacije. Ali u Kini je bilo nekih svećenika rođenih u inozemstvu koji su bili nepokolebljivi zagovornici temeljne promjene pristupa Crkve.
Otac Frédéric Vincent Lebbe, francuski svećenik koji je stigao u Kinu nakon Boksačke pobune, bio je rani zagovornik autohtonizacije kineske Crkve, poziv koji je dijelio i otac Anthony Cotta, subrat Vincentian.
U pismo Cotta proslijeđen u Rim – izvorno je Lebbe napisao Paul-Marie Reynaudu, biskupu Ningboa – Lebbe je upozorio misionare na stvaranje “duhovnih kolonija” umjesto živih Crkava i na “nacionalnu [indigenous Chinese priests] Svećeništvo, koje se uvijek svodi na razinu pomoćnika, kao da je strano u vlastitoj zemlji.”
Papa Benedikt XV. umro je 22. siječnja 1922., a njegov nasljednik, Pio XI., dijelio je njegovu odlučnost da reformira misionarski rad i uspostavi autohtonu hijerarhiju. Jedna od njegovih najkonzekventnijih odluka za Crkvu u Kini bilo je imenovanje Costantinija za njegovog osobnog apostolskog delegata u Kini.
U Costantinijevim memoarima “S misionarima u Kini (1922. – 1933.)” opisao je nastojanja Svete Stolice kao “jednostavan vjerski, misionarski karakter”, dodajući: “Stoga ne smije imati nikakav politički aspekt ili ograničenja.”
Također je naglasio da se “Sveta Stolica ne bavi politikom… nema imperijalistički cilj u Kini”, te da su “misije u službi Crkve”, što je ambicija koja će se ostvariti nakon sabora.
Prema vijeću
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
Primum Concilium Sinese (prvo Plenarno vijeće Kine), ili Šangajska biskupska sinoda, održana je od 15. svibnja do 12. lipnja 1924., okupivši 105 sudionika predvođenih Costantinijem.
Otac Carlo Pioppi, profesor moderne i suvremene crkvene povijesti na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Svetog Križa, istaknuo je u 2012. papir da su temelji za vijeće bili postavljeni već 1923., kada je u svibnju Costantini “uspostavio pripremnu komisiju za vijeće, sastavljenu od 22 člana, od kojih su sedam bili Kinezi.”
Pio XI. u svom apostolskom pismu iz 1924. ovlastio je Costantinija da sazove i predsjeda nadolazećim saborom. Nekoliko mjeseci kasnije Costantini je imenovao Odorica Cheng Hedea za voditelja nedavno stvorene Apostolske prefekture Puqi. Uzdigao je drugog kineskog svećenika, Melchiora Sun Dezhena, na apostolsku prefekturu Lixiana.
Prethodivši saboru uzdizanjem dvojice kineskih svećenika na čelo crkvenih teritorija, Costantini je signalizirao da je došlo vrijeme da se počne s podizanjem lokalne hijerarhije.
Tijekom mjesečne sinode vodile su se rasprave o procesu inkulturacije Crkve, u skladu sa smjernicama iz Maksimalna illudi u uspostavljanju konačnog okvira za kinesku hijerarhiju, što je došlo dvije godine kasnije kada je šest kineskih biskupa posvetio papa Pio XI 28. listopada 1926.
“Izvan vijećnice mogli ste čuti kako se govore gotovo svi jezici svijeta: kad ste prešli prag vijećnice, govorio se samo jezik Rima”, ispričao je Costantini u svojim memoarima.
„Kad je koncil završio,“ nastavio je, „poslali smo Svetom Ocu telegram u kojem je rečeno: „Jednim srcem, jednim jezikom, iako se govori mnogo različitih jezika, mi ispovijedamo vjeru Rima i vjernost Petrovoj stolici.’”
Pioppi je u svom radu primijetio da je Costantini odmah nakon zatvaranja sinode poslao tekst dekreta u Rim kako bi bio predmet procesa priznavanja, koji je trajao gotovo četiri godine, iako je tek 12. lipnja 1929. dekreti su službeno doneseni.
Neke od velikih promjena koje su proizašle iz Vijeća uključivale su novu podjelu crkvenih teritorija na 17 novih jedinica koje odgovaraju administrativnoj podjeli kineske države i otvaranje župnih položaja kineskom svećenstvu.
U drugoj knjizi koncilskih odredaba naslov De Admittendo Clero Indigena Ad Omnia Officia je izričito rekao: “Nijedna služba nije zabranjena domaćem svećenstvu, pod uvjetom da su podobni.” Nastavilo je navoditi da je “želja” vijeća da dočeka dan kada će “kineski svećenici također biti izabrani za biskupe”.
Ovo vijeće je dovelo do “religijske dekolonizacije i veće inkulturacije” u Kini, Parolin napisao u Vatican News 2021. Costantini se vratio u Rim 1933., gdje je nastavio služiti kao tajnik Propaganda Fide, ali je ostavio neizbrisiv trag, promijenivši percepciju i strukturu Crkve u Kini.
Dana 30. ožujka 1926., kardinal Willem van Rossum, prefekt Propaganda Fide, objavio je odluku Pija XI da posveti prvih šest kineskih biskupa, a ceremonija je održana u Bazilici svetog Petra 28. listopada te godine.
Dvadeset godina kasnije, 11. travnja 1946., papa Pio XII izdana apostolska konstitucija Quotidie Nosčime je službeno uspostavljena kineska hijerarhija, odluka koja je imala značajnu kanonsku i društveno-političku težinu.
Prije 1946., crkvene administrativne jedinice u Kini bile su apostolske prefekture ili predbiskupijske administrativne jedinice u misijskim područjima. Kineski biskupi rođeni u zemlji i službena dijecezanska struktura uzdigli su položaj Kineske crkve, signalizirajući svijetu da je to ravnopravno, a ne misijsko područje kojim upravljaju stranci.
Ti su događaji, iako daleki, iz temelja promijenili pristup Crkve misijskom radu kao i razumijevanje njezina mjesta u Kini, točki koja je uvijek važnija u kontekstu suvremenih kinesko-vatikanskih odnosa.