Iako postoji jasan prekid između liturgijskih godina i liturgijskih razdoblja dok se prelazi od blagdana Krista Kralja do početka došašća, predlažem da se snažan kontinuitet između ta dva događaja može pronaći u katoličkom Starom zavjetu, u 1. 2 Makabejci.
Ove dvije knjige opisujem kao najpodcijenjenije u cijeloj Bibliji iz dva razloga. Prvo, kriminalno su nedovoljno čitani upravo zato što ih ima samo u katoličkim i pravoslavnim Biblijama. Ostavljajući po strani umorni kliše da katolici ne čitaju svoje Biblije, postoji i činjenica da većinu engleskih Biblija izdaju nekatolički izdavači i za nekatoličku publiku. Dok je sedam deuterokanonskih knjiga, uključujući 1. i 2. Makabejce, isprva uključeno kao “apokrif” na kraju Starog zavjeta u ranim protestantskim biblijama, ta je praksa uglavnom napuštena. Još uvijek se ovaj dio može pronaći u nekim protestantskim akademskim ili studijskim biblijama, ali ne i u biblijama koje ćete naći u svakoj hotelskoj sobi.
Drugo, podcijenjen je jer je tako dobar. To je priča s toliko akcije, velike drame, političkih intriga, izdaje i snažnog dijaloga koliko ćete naći u bilo kojem holivudskom filmu, s temama koje odjekuju kršćanima danas jednako kao i suvremenoj židovskoj publici koju je oblikovala, uključujući suvremenu židovsku publiku koja je uključivala Isusa i apostole.
Događaji u samim knjigama zbili su se samo oko 140 godina prije Isusova rođenja, što ih čini približno bliskima Njegovom životu kao što je Američki građanski rat našemu. Pisanje knjige općenito je datirano oko 100 godina prije Isusa, što je približno isto vrijeme kao i mi do Prvog svjetskog rata i ne mnogo dalje nego što smo mi do Drugog svjetskog rata. Baš kao što je naša zemlja još uvijek uvelike oblikovana događajima američkog građanskog rata i dvaju svjetskih ratova, razmislite koliko bi više Makabejska pobuna bila za Isusa i apostole.
Priča o Makabejcima velika je priča za blagdan Krista Kralja jer nam pokazuje tko je naš pravi vladar i vođa. Makabejci su znali tko je njihov vladar kada ih je poganski helenist, general Antioh Epifanije, pokušao prisiliti da prekrše njihove židovske košer zakone. Znali su tko je njihov vladar kada je pokušao ponovno posvetiti Gospodnji hram Zeusu. Makabejci su čak znali tko je njihov vladar usprkos korumpiranosti vlastitih vjerskih vlasti.
Prije nego što steknete dojam da bi sve ovo trebalo biti trijumfalističko busanje u prsa kršćanske moći nad ostatkom svijeta, sjetite se što su te priče uključivale i modela Kristovog kraljevanja. Ako želite znati kako izgleda odvažnost u suočavanju s progonstvom, pročitajte 2. Makabejcima 7, a ako želite znati kako stvarno izgleda Kristovo kraljevanje, razmislite o ikoni, “Krist Zaručnik” (na slici desno). Zauzeti stav Krista Kralja znači zauzeti stav Krista Raspetoga.
Ne samo da nam knjige o Makabejcima pružaju model vjernosti u suočavanju s trenutnim kušnjama, one nas na snažne načine upućuju na Božji konačni plan, koji mi kao kršćani prepoznajemo kao utjelovljenje njegova Sina, Isusa Krista. Uobičajeno je da starozavjetna proročanstva ne prepoznaju izričito različite aspekte Novog saveza, već ih vide samo na skriven način. Dok druge starozavjetne knjige imaju nagovještaj Mesije, Njegove božanske prirode, Njegove žrtve ili Euharistije, Makabejci snažno govore o židovskom očekivanju uskrsnuća tijela.
U snažnoj sceni mučeništva majke i njezinih sedam sinova, ono što ih sve osnažuje da se suoče sa svojom mukom i smrću jest obećanje uskrsnuća. Koga ta braća navode kao onoga koji će ih “podići”? Onaj koga nazivaju “Kraljem svemira” (2 Mak 7,9). Od njega se nadaju da će ponovno dobiti ruke koje će izgubiti (2 Mak 7,11). Očekuju da ih Bog “vrati” u život, čak koriste izraz “uskrsnuće” da bi suprotstavili svoju nagradu od one koju su dobili njihovi mučitelji (2 Mak 7,14).
Možemo vidjeti koliko je to utjecalo na židovski narod Isusova vremena kroz Njegov razgovor s Marijom nakon Lazarove smrti. Isus dolazi pronaći svog prijatelja mrtvog i suočava se s Marijom koja mu govori da bi njegova prisutnost učinila razliku. Isus joj govori da će Lazar uskrsnuti, a ona priznaje vjeru u “uskrsnuće u posljednji dan” (Ivan 11,24). Židovski narod, poput kršćana u došašću, imao je nadu i očekivanje zbog onoga što je prethodno bilo postavljeno u njihovoj Tradiciji. Možemo se radovati vlastitom uskrsnuću posljednjeg dana, pogotovo zato što imamo spoznaju o Isusovom uskrsnuću.
Došašće je vrijeme iščekivanja i pripreme, prvo za slavlje prvoga dolaska Gospodinova koji se obznanjuje na Božić, a zatim za konačni Gospodinov dolazak na kraju povijesti. Suđeno nam je da te stvari vidimo zajedno, kao što je sveti Petar učinio kada je rekao da vidimo sada živeći u “ovim posljednjim danima” u Djelima 2:17.
Jeremija je sakrio Kovčeg Gospodnji “dok Bog opet ne sabere svoj narod i ne iskaže svoje milosrđe” (2 Mak 2,7). Sedmero braće i njihova majka ponudili su svoje ruke i jezike, znajući da će ih primiti natrag (2 Mak 7). I nama je suđeno da se pripremimo za povratak Gospodina primarno prinošenjem cijeloga sebe. Ovo slijedi optužbu svetog Pavla da “prinosimo svoja tijela kao žrtvu živu” (Rim 12,1) upravo zato što nismo usklađeni s “ovim vijekom”, nego oblikovani vremenom koje dolazi.
Ovo doba su anticipirali proroci i mučenici Makabejci, ali ga je ustanovio Krist Kralj. Ovog došašća i mi postajemo vjesnici ovog istog doba.
Slika iz Wikimedia Commons