Papa Franjo je 27. siječnja u vatikanskoj Apostolskoj palači primio u audijenciju predsjednike biskupijskih povjerenstava za komuniciranje i ravnatelje Ureda za komuniciranje biskupskih konferencija.
Kako javlja Tiskovni ured Svete Stolice a prenosi portal Nedjelja, Papa je, u duhu Jubileja nade, potaknuo nazočne, među kojima je i vrhbosanski nadbiskup metropolita mons. Tomo Vukšić koji sudjeluje kao predsjednik Vijeća za medije BK-a BiH, da u svome profesionalnom radu i pastoralnom djelovanju stave naglasak na komuniciranje i osnaživanje nade kao bogoslovne krjeposti. Ovdje donosimo cjelokupni Papin govor:
“Drago mi je pozdraviti vas koji vršite službu vodstva na području komunikacija u svojim mjesnim Crkvama. Lijepo je vidjeti ovdje okupljene biskupe, svećenike, redovnice i redovnice, laike i laikinje, pozvane prenositi život Crkve i kršćanski svjetonazor. Komuniciranje ovog kršćanskog svjetonazora je lijepo.
Sastajemo se danas, nakon proslave jubileja Svijeta komunikacija, da zajedno napravimo procjenu i ispit savjesti. Poslanica Hebrejima nas podsjeća da je vjera sigurnost onoga čemu se nadamo i uvjerenje u ono što ne vidimo (usp. 11,1). Potaknuti ovom vjerom, razmislimo o konkretnom načinu na koji komuniciramo.
Zapitajmo se: što činimo da sijemo nadu usred sveg očaja koji nas okružuje i izaziva? Što učiniti kako bismo prevladali virus podjela koji potkopava naše zajednice? Je li naša komunikacija nadahnuta molitvom? Ili se ograničavamo na komuniciranje o Crkvi samo slijedeći pravila koja postavlja korporativni marketing? Trebali bismo si postaviti sva ta pitanja.
Postoji li sposobnost komuniciranja?
Svjedočimo li činjenici da ljudska povijest nije vezana uz neumoljivu sudbinu? Što činimo kako bismo potaknuli druge da se raduju budućnosti koja nije unaprijed određena? Sviđa mi se izraz „pisati budućnost“. Na nama je da ispišemo budućnost. Jesmo li sposobni priopćiti da nada nije iluzija? Nada nikad ne razočarava. No, komuniciramo li to? Jesmo li sposobni komunicirati da je moguće poboljšati živote onih oko nas i da možemo imati udio u tomu? Mogu li ja, sa svoje strane, unijeti ljepotu u živote drugih? Jesmo li sposobni komunicirati i uvjeriti druge da je moguće oprostiti? Ovo je jako teško učiniti!
Kršćanska komunikacija je pokazati da je kraljevstvo Božje blizu. Bog je prisutan ovdje i sada, poput čuda koje može doživjeti svaki čovjek i svaka kultura. Čudo koje se mora ispričati nudeći hermeneutiku potrebnu za gledanje s onu stranu svakodnevice, s onu stranu zla, s onu stranu predrasuda, s onu stranu stereotipa, s onu stranu samog sebe. Kraljevstvo Božje je izvan nas. Kraljevstvo Božje dolazi čak i kroz naše nesavršenosti i to je lijepo. Kraljevstvo Božje dolazi kada pokazujemo pažnju prema drugima i pozorno analiziramo svijet oko sebe. Dolazi u sposobnosti prepoznavanja i širenja nade da dobrota postoji, nadvladavajući očajnički fanatizam.
Kako i što se komunicira?
To je možda institucionalna služba za vas, ali je to i poziv svakog kršćanina, svakog krštenika. Svaki je kršćanin pozvan prepoznati i prenijeti priče o dobru koje loše novinarstvo pokušava izbrisati usredotočujući se samo na zlo. Zlo postoji. Ono se ne smije skrivati, nego nas treba potaknuti i voditi na stvaranje pitanja i odgovora. Zato je vaš zadatak tako važan: zahtijeva da izađete iz sebe, da se posvetite „simfonijskom“ djelu koje uključuje sve, koje cijeni stare i mlade, žene i muškarce te uzima u obzir svaki jezik, kroz korištenje riječi, umjetnosti, glazbe, slikarstva i slike. Od svih nas se traži da ispitamo kako i što komuniciramo. Komunicirajte, uvijek moramo komunicirati.
Sestre, braćo, ovaj zadatak je izazovan. Stoga vas potičem da povećate svoje napore u suradnji na kontinentalnoj i sveopćoj razini kako bismo mogli izgraditi drugačiji model komunikacije. Razlika je u neograničenu duhu, kreativnosti i poetskoj snazi koja izvire iz Evanđelja. Komunikacija je uvijek originalna. Kada komuniciramo, stvaramo jezike i mostove. Postajemo kreatori. To mora biti model komunikacije koji prenosi sklad i predlaže konkretnu alternativu današnjim babilonskim kulama. Razmislite o ovomu: nove babilonske kule. Svi su govorili, ali se nisu razumjeli. Razmislite o ovoj slici.
Ostavljam vas s dvije riječi: ‘zajedno’ i ‘mreža’.”
“Zajedno” i “mreža”
‘Zajedno’. Samo zajedno možemo prenijeti ljepotu na koju smo naišli: ne zbog svojih talenata ili zato što imamo više resursa, nego zato što volimo jedni druge.
Tu crpimo snagu da volimo čak i svoje neprijatelje, da prigrlimo one koji su pogriješili, da ujedinimo ono što je podijeljeno i da se odupremo očaju. A i sijati nadu. Ne zaboravite ovo: sijanje nade. To nije isto što i sijati optimizam. Nimalo. Moramo sijati nadu.
Komuniciranje, za nas, nije taktika. To nije tehnika. To nije ponavljanje doskočica ili slogana, niti je to samo pisanje priopćenja za javnost. Komuniciranje je čin ljubavi. Samo čin nesebične ljubavi može proizvesti mreže dobrote. Ove mreže dobrote treba regenerirati i obnavljati svaki dan, uz strpljenje i vjeru.
‘Mreža’ je druga riječ o kojoj vas pozivam da razmislite. Danas smo zaboravili nekadašnje značenje ove riječi, kao da je vezano samo za digitalni svijet. Zapravo, to je prastara riječ. Prije nego što nas potakne na razmišljanje o društvenim mrežama, trebala bi nas podsjetiti na ribarske mreže i na Isusov poziv Petru da postane ribar ljudi. To znači staviti vještine, znanje i resurse u mrežu koja je sposobna pružiti odgovarajuće informacije i tako pobjeći iz mora očaja i dezinformacija. Ovo je samo po sebi već poruka, lekcija koju možemo naučiti.
Imati povjerenje jedni u druge
Razmislimo o tome koliko bismo mogli postići zajedno – zahvaljujući novim alatima digitalne ere i umjetnoj inteligenciji – kada bismo umjesto da tehnologiju pretvaramo u idola, bili više posvećeni umrežavanju. Moram nešto priznati: ono što me brine više nego umjetna inteligencija jest prirodna inteligencija, inteligencija koju moramo razvijati.
Kada se osjećamo kao da smo pali u ponor, moramo pogledati gore, ponad sebe. Ništa nije izgubljeno. Uvijek možemo početi iznova s povjerenjem jedni u druge i zajedno s povjerenjem u Boga. To je tajna naše moći komuniciranja. Umrežavanje! Budite mreža! Umjesto da nas zavedu sterilne sirene samopromocije i slavljenja vlastitih inicijativa, razmislimo kako možemo zajedno izgraditi priču nade.
Ovo je vaš zadatak. To je ukorijenjeno u antici. Najveće čudo koje je Isus učinio za Šimuna i druge razočarane i umorne ribare nije bilo toliko mreža puna ribe, nego to što ih je spriječio da postanu žrtve razočaranja i obeshrabrenja pred porazom. Molim vas, nemojte se prepustiti toj vrsti unutarnje tuge. Nemojte izgubiti smisao za humor, koji je mudrost, svakodnevna mudrost.
Mreža za sve, a ne samo katolike
Sestre, braćo, naša mreža je za sve. Za sve! Katolička komunikacija nije nešto izolirano; nije samo za katolike. To nije ograđeni prostor u kojem se možemo držati za sebe, sekta u kojoj možemo razgovarati jedni s drugima. Ne! To je otvoreni prostor živog svjedoka koji zna slušati i tumačiti znakove kraljevstva. To je gostoljubivo mjesto istinskih odnosa. Zapitajmo se: jesu li naši uredi i naši odnosi takvi? Naša mreža je glas Crkve koja jedino iskorakom iz sebe pronalazi sebe i razlog svoje nade. Crkva mora izaći iz same sebe. Volim razmišljati o onom odlomku u Knjizi Otkrivenja kada Gospodin kaže: ‘Stojim na vratima i kucam’ (3,20). On to govori jer želi ući. Ali danas Gospodin često kuca iznutra jer želi da ga mi kao kršćani pustimo van! Prečesto zadržavamo Gospodina za sebe. Moramo pustiti Gospodina van – on kuca na vrata da ga se pusti van – a ne držati ga pomalo ‘porobljenog’ za vlastite svrhe. Nalikuju li naši uredi, naši odnosi i naše mreže doista misionarskoj Crkvi?
Hvala, hvala za vaš rad! Kročite hrabro naprijed i s radošću koja proizlazi iz evangelizacije. Blagoslivljam vas sve od srca. I molim vas ne zaboravite moliti za mene. Hvala!”