Papa Franjo piše predgovor „È bello lasciarsi andare tra le braccia del figlio di Dio“, zbirci homilija o. Giacoma Tantardinija, koju je objavila Libreria Editrice Vaticana (LEV). Ovdje nudimo neslužbeni prijevod Papina predgovora.
Od pape Franje
Ova knjiga prikuplja propovijedi don Giacoma Tantardinija, svećenika rođenog u Lombardiji, koji je s velikom strašću svoj apostolat obavljao gotovo u potpunosti u Vječnom gradu. Tijekom godina njegove su propovijedi duhovno hranile tisuće mladih i manje mladih koji su se subotom navečer tiskali u bazilici sv. Lovre izvan zidina. Nitko nije bio smeten kad je propovijedao: svaka je riječ ostajala u srcu i obasjavala živote.
U toj paleokršćanskoj crkvi, gdje se časte relikvije svetog đakona Lovre, i ja sam susreo Don Giacoma. Kao što sam već imao priliku spomenuti u mjesečniku 30 dana u povodu njegove smrti 2012., posljednja njegova slika koju čuvam je “tijekom obreda krizme u Sv. Lovre izvan zidina, sa spojenim rukama, otvorenih i zadivljenih očiju, nasmijan i ozbiljan u isto vrijeme ” (“Moj prijatelj Don Giacomo,” 30 dana, broj 5, 2012). Već je bio teško bolestan, molili smo se za njegovo zdravlje… a on je zahvalio gestom nade u ozdravljenje, a istovremeno i povjerenja.
Odluka o objavljivanju tekstova njegovih propovijedi (od 2007. do 2012.) nije samo odavanje počasti sjećanju na ovoga svećenika, koji je bio živi duhovni sin vlč. Luigi Giussani. Čitanje i razmišljanje o njegovim propovijedima i danas će dobro činiti našoj duši jer nam priopćavaju izvornu bit kršćanskog života. U Crkvi uvijek postoji potreba za vraćanjem bitnog.
Predugo smo kršćanstvo svodili na kodeks pravila ili voluntaristički napor, ali svaki moralizam na kraju ostavlja u nama osjećaj neuspjeha i tuge. U don Giacomovim meditacijama veliki protagonist uvijek je Milost, jer je on, iskusivši to, bio svjestan da Božja inicijativa uvijek ide ispred i predviđa svaku našu nakanu, raspirujući želju za dobrom za nas i za bližnjega, osobito onog najvećeg u nama. potreba. Don Giacomo uvijek povezuje riječ “Milost” s jednom drugom riječi, koja je čini konkretnom: “privlačnost”, jer Gospodin nas uvijek privlači šarmom svoje ljudskosti.
Jedna od evanđeoskih epizoda koja se najviše ponavlja u don Giacomovim propovijedima je obraćenje Zakeja: „izdajice naroda“, čija se neočekivana promjena događa kada, nakon što se iz znatiželje popeo na to drvo, prelazi Isusovim pogledom: „Zakej dolazi trčeći pun radosti . .. ovaj pogled je čisti odraz gledanja; to je jedini pogled koji nije nemoćan, to je jedini pogled pun radosti, to je jedini pogled koji čovjek nema, jer se samo gleda” (Homilija, 3. studenog 2007.).
Zato molitva postaje najvažnija dimenzija života. “Tko moli, spašen je” moto je svetog Alfonsa Marije de’ Liguorija kojega je don Giacomo, ne iznenađuje, jako volio. Molitva nije predani bijeg iz “zlog” svijeta. To je pitanje, iz dubine sebe, što daje smisao i mogućnost radosti života. To je molba da on dođe i nastani se u našim životima: “Čovjek se nada govoreći: ‘Dođi’. Dijete se ne nada apstraktno svojoj majci, dijete se nada da će mu majka biti blizu; Kršćanska nada je ista. Kršćanska nada izražava se u pitanju, izražava se govoreći: ‘Dođi, dođi’” (Homilija, 1. prosinca 2007.).
Jezik Don Giacoma je jednostavan, ali se na ovim stranicama može osjetiti širina njegova čitanja, od teološke misli omiljenog svetog Augustina, do poetske proze Charlesa Péguya, do “malog puta” svete Terezije od Dijete Isus: “Kada sam milosrdan, samo Isus djeluje u meni” njegov je omiljeni citat.
Mnogo je propovijedi koje diraju u srce. Najdirljivija je zasigurno posljednja, od subote, 31. ožujka 2012., samo nekoliko dana prije njegove smrti, koja završava jednostavnom rečenicom, teško izgovorenom – kako čitamo u knjizi – nitom glasa: “Kako je lijepo to je prepustiti se rukama Sina Božjega.” Cijeli njegov život i propovijedanje bili su u tih nekoliko riječi upućenih njegovim prijateljima i svima nama.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
