Jeruzalem, 17. veljače 2024. / 06:00 ujutro
Sestre Comboni žive na granici istočnog Jeruzalema od 1967. Duž granice njihovog imanja proteže se zid koji su izgradili Izraelci 2009. i dijeli selo Bethany/al-Eizariya — poznato kao mjesto uskrsnuća Lazara. Rezidencija sestara ostaje na izraelskoj strani, dok su crkva i Lazarov grob na palestinskoj strani, s druge strane zida.
“Za nas je odlomak iz Svetog pisma koji kaže ‘u Kristu srušen zid razdvajanja među narodima’ vrlo moćan [Efežanima 2:14], osobito kada je ispred nas fizički zid koji jasno ukazuje na ovu odvojenost,” rekla je za CNA sestra Anna Maria Sgaramella, provincijska vijećnica i koordinatorica Bliskoistočne zone za sestre Comboni.
Sgaramella je prvi put stigao u Jeruzalem 26. rujna 2000. Već sljedećeg dana izbila je druga intifada — veliki ustanak Palestinaca protiv izraelske okupacije. Svjedočila je opsadi bazilike Isusova rođenja u Betlehemu, gdje je predavala teologiju.
Kasnije je prebačena u Egipat, gdje je 2011. svjedočila pobuni poznatoj kao “Arapsko proljeće”.
Od 2013. Sgaramella se trajno vratio u Jeruzalem i sada se suočava s još jednim dugim i krvavim sukobom. “Uvijek sam bio zadivljen dubokim osjećajem nade i odlučnosti da se krene naprijed među palestinskim narodom. Ovim ratom vidim slabije; ljudi su iscrpljeniji”, rekla je.
Trenutno postoji šest sestara Comboni u Jeruzalemu i svaka je uključena u određenu službu. Obično se okupljaju na jutarnju misu i večernju večernju te na susrete i razmatranja. Njihova zajednica je otvorena za religiozne pojedince koji traže razdoblja studija ili razlučivanja i služi kao središte duhovnosti i za zajednicu i za lokalnu Crkvu. Sestre su domaćini edukativnih radionica i duhovnih vježbi te primaju hodočasnike.
Sgaramella je za CNA podijelio kako je živjeti na granici.
“Izgradnjom zida našli smo se u sredini, između Palestinaca i Izraelaca”, objasnila je. “Palestinci pokušavaju zaobići zid – posebno kako bi se molili kod Kupole na stijeni – dok ih Izraelci pokušavaju odbiti u beskrajnoj igri.”
“Biti u sredini fizički je položaj koji je također postao duhovni”, nastavio je Sgaramella. “Morali smo razmisliti i odlučili smo ‘ostati u sredini’, između ova dva naroda, kako bismo služili kao most između njih. Stavljajući se u sredinu, slušamo nepravdu s kojom su suočeni Palestinci, ali i strahove izraelskih obitelji.”
Iz tog razloga, vjerska zajednica je odlučila zadržati malu prisutnost na palestinskom području. Dvije sestre žive u stanu iza zida, oko 30 metara od rezidencije sestara Comboni.
“Željeli smo ostati i dijeliti živote tih ljudi i pratiti malu preostalu kršćansku zajednicu tamo. Svaki put kada trebaju stići do zajednice moraju prijeći 18 kilometara [about 11 miles] prolazeći kroz izraelsku kontrolnu točku”, objasnio je Sgaramella.
Sestre to ne čine samo u duhu altruizma, objasnila je Sgaramella, koja je također uključena u ekumenski i međureligijski dijalog. “Od početka smo shvatili da biti u sredini ima svoju cijenu. To često znači dobiti udarac s obje strane. S jedne strane su kamenje i Molotovljevi kokteli od Palestinaca koji padaju na našu imovinu; s druge strane, nalazimo se pod dimom suzavca koji su Izraelci lansirali kao odgovor”, rekla je.
Jedan incident dogodio se u noći 6. listopada, samo nekoliko sati prije napada Hamasa na Izrael. Nekoliko molotovljevih koktela palo je na umjetnu travu u dijelu imanja u kojem se nalazi dječji vrtić i izazvalo požar čiji su tragovi vidljivi i danas. Vatra je uništila travu, sprave za igranje, a zacrnio je i nedavno okrečeni zid.
Dječji vrtić je posao koji sestre Comboni provode od svog dolaska i danas služi kao važna točka povezivanja s okolnom zajednicom. To je značenje poraslo, osobito nakon izgradnje zida.
“Prisutnost vrtića nikada nije bila upitna, ni sa zidom ni sa ratom”, rekao je Sgaramella, koji je ravnatelj. Vrtić pohađa oko 40 djece, sva muslimanske nacionalnosti, raspoređenih u dva odjeljenja. Formalno je pod jurisdikcijom palestinskog ministarstva obrazovanja. “To je projekt koji zadovoljava potrebe ljudi; štoviše, epizode nasilja nikada se ne događaju tijekom dana kada su djeca prisutna”, dodala je.
Svako jutro djeca započinju molitvom. “Od samog početka kažemo roditeljima”, objasnio je Sgaramella. “To je zahvalna molitva za ono što je Bog stvorio, za dan, za život, blagoslov za roditelje, susjede, prijatelje, ali i za djecu koja pate. Molimo za mir u svijetu i ovoj zemlji.”
Što se tiče obitelji, rekla je: “Postoji veliko povjerenje i poštovanje. Oni obično odluče poslati svoju djecu ovamo, posebno zbog moralnog odgoja i nastave engleskog jezika.”
Većina djece dolazi iz istočnog Jerusalema, ali neka dolaze i iz al-Eizarije. Jedna od dvije učiteljice, Nihal Hashmime, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja, svaki dan mora proći kroz kontrolni punkt da bi stigla na posao.
(Priča se nastavlja u nastavku)
Pretplatite se na naš dnevni bilten
“S ratom,” rekla je sestra za CNA, “suočili smo se s nekim obrazovnim izazovima jer su u početku neka djeca bila odsutna. Posao koji radimo s njima je prenošenje određenih vrijednosti, kao što su mir, prijateljstvo, ljubav i poštovanje različitosti.”
Igra je također važan aspekt. “Djeca ovdje ne nalaze oružje igračke i ne smiju ga donositi od kuće”, rekao je Sgaramella.
“Naš pokušaj u obrazovanju i svim drugim aktivnostima je srušiti ovaj zid koji dovodi do toga da drugoga vidimo kao neprijatelja”, rekao je Sgaramella. “Ponekad je teško prepoznati univerzalnost spasenja. Znamo da je Isus umro za sve, ali u određenim kontekstima prožetim sukobima, teško je priznati drugoga kao brata. Osobno mi područje teologije pruža prostor za izgradnju mostova među vjernicima. Jer u svakoj religiji postoje iskreni vjernici koji traže istinu.”
Rođena i odrasla u Italiji, Marinella Bandini profesionalna je novinarka od 2008. Radi za nekoliko novinskih agencija i internetskih novina u katoličkom prostoru. Trenutačno smještena u Jeruzalemu, surađuje s Kustodijom Svete zemlje.
