Činilo se da je sve pošlo po zlu za jadnog Josipa. Rođen u siromaštvu – zapravo u štali, budući da je obiteljska kuća bila ovršena – 1603., bio je nedovoljno hranjen i mršav dok je odrastao, uhvativši sve bolesti i bolesti, od upale pluća do čira. Poslali su ga u školu, ali je pao svaki razred; nije imao prijatelja jer je bio ružan i nespretan i dosadan za razgovor. Kad je konačno pao iz škole kao tinejdžer, bio je šegrt kod postolara, ali ni u tome nije uspio. Napokon, usred svog besciljnog i beznadnog života, sreo je prosjaka koji je prolazio kroz njegov grad i to mu je promijenilo život.
Ovaj prosjak bio je franjevački svećenik, prosio je hranu za svoju zajednicu. Joseph je shvatio: “Hej, možda nisam dobar ni u čemu drugom, ali mogu moliti!” I prijavio se u mjesni samostan da postane franjevački svećenik. Ali ni u tome nije uspio: dvaput su ga odbili, a kad ga je treći samostan pustio, ubrzo su ga izbacili jer su Josipova rasejanost i glupost ometali njihov život u zajednici.
Bez novca, bez ičega osim vjere u Boga, Josip se vratio kući gdje mu je vlastita majka odbila dopustiti da uđe u kuću. Umjesto toga, zaposlila ga je kao čuvar štale magaraca u drugom franjevačkom samostanu. Ondje usred prljavštine štale – gdje nije samo radio, nego je također jeo i spavao – Josip je provodio duge sate u molitvi dok je obavljao svoj posao, rastući u svojoj ljubavi prema Bogu.
Franjevački redovnici počeli su primjećivati njegovu svetost i radost, čak i unatoč njegovim skromnim prilikama i očitim neuspjesima. Nakon nekoliko godina odlučili su ga pozvati u samostan, gdje je sve zadivio svojom dubokom ljubavlju prema Bogu unatoč svojim očitim slabostima. Naposljetku su svećenici franjevci odlučili da se zbog njegove očite svetosti školuje za svećenika.
Joseph je bio oduševljen i počeo je studirati – ali je i dalje padao na predavanjima. Napokon je došao dan velikog ispita hoće li postati đakon ili ne. Učio je iz dana u dan, ali se mogao sjetiti samo jednog jedinog retka iz Pisma – ostale njegove lekcije bile su potpuno zaboravljene! Kada je došao dan za test, on je doveden, i jedino pitanje koje mu je postavljeno… bilo je o tom određenom stihu iz Pisma! Tako je čudesno uspio proći test. Sljedeće godine, kada su polagali ispit da postanu svećenici, učenici koji su išli prije Josipa toliko su impresionirali učitelja da je on izašao i izjavio da je cijeli razred prošao, a da Josip nije morao polagati ispit – dakle, unatoč njegovim mentalnim nedostacima, Josip postao je fr. Josipa.
A onda su krenula čuda. Fr. Josipu je dana milost da ima vizije, da liječi bolesne, pa čak i da levitira u molitvi! Bio bi toliko zadubljen u molitvu da bi se doslovno podigao sa zemlje – fenomen kojem su svjedočile tisuće ljudi! Tisuće ljudi dolazilo ga je vidjeti i čuti svake godine, samo da bi dobili njegov blagoslov – njegova poniznost pokazala je ljudima veliku ljubav i poniznost našeg Boga. Sada ga zovemo sveti Josip Cupertinski, svetac koji nije imao ničega svoga čime bi se mogao ponositi – a itekako razloga da se raduje Bogu.
Hvalimo se svačim. Hvalimo se svojim bankovnim računom, našim automobilima, činjenicom da smo igrali sveučilišni bejzbol, počasnim listama naše djece, svime. A mi imamo mnogo darova od Boga. Ali koliko nas se hvali svojim slabostima? Sveti Pavao nam govori da činimo upravo to – da se ne sramimo što smo ćelavi, ili loši u matematici, ili da se borimo s alkoholom ili nestrpljenjem.
Ali zašto bismo se hvalili tim lošim stvarima? Sveti Pavao dalje kaže, “Da bi Kristova snaga počivala na meni.” Upravo su najslabija, najslabija, najmanja, najgrešnija ljudska bića ta koja Bog često odabire koristiti. Apostoli nisu bili najbolji i najpametniji; Marija je bila premlada i neobrazovana; Sveti Pavao je i sam bio ubojica. Nitko od njih nije bio ono što bi svijet smatrao uglađenim i uspješnim. Pa ipak, Bog je sve njih izabrao i učinio nešto prekrasno u njihovim životima.
I ovo ima savršenog smisla. Bog ne može djelovati u životu osobe kada je ta osoba puna sebe; moraju biti prazne da bi postale pune Boga. Dobiva više slave korištenjem slabih instrumenata, stvaranjem svetaca od grešnika i slabih ljudi i slomljenih, zbrkanih života. Bogu bi bilo lako uzeti nevjerojatno talentiranu osobu i raditi kroz nju; ali Božja se moć pokazuje upravo u uzimanju običnih ljudi s neurednim životima i čini ih svetima.
Stoga nemojte misliti da morate biti savršeni da biste pozvali Gospodina u svoj život. On je onaj koji će te usavršiti; i On sve planira – čak i vaše slabosti – za svoju slavu. Hvalite se dakle svojim slabostima – pozovite Krista u svoje slabosti. U Njegovom milosrđu i ljubavi, nema se čega bojati, jer će On učiniti nešto lijepo iz tvoje slabosti, ako Mu dopustiš.
Četrnaesti tjedan kroz godinu/Godina B, Ezekiel 2:2-5, 2. Korinćanima 12:7-10, Marko 6:1-6
____
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće
Fotografija: Erwann Letue, Unsplash / PD-US
