Uskrsnuće mrtvih jedno je od središnjih načela katoličanstva, i doista bilo koje grane “pukog” kršćanstva koje bi se moglo nazvati “pravovjernim” [1]. To je središnja točka Evanđelja, da je Krist došao umrijeti i zatim da je ponovno uskrsnuo od mrtvih; to je točka koja se spominje iu vezi s Kristom, a zatim opet s nama u povijesnim vjerovanjima. I doista, dovoljno je središnja točka da nam sveti Pavao govori,
“Ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako neki od vas mogu govoriti da nema uskrsnuća mrtvih? Ali ako nema uskrsnuća mrtvih, onda Krist nije uskrsnuo; ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je propovijedanje naše i uzalud vjera vaša” (1. Korinćanima 15,12-15).
Opće uskrsnuće je stoga tijesno povezano s drugim doktrinama – i spekulacijama – koje se tiču eshatologije. Naša su tijela intimno dio nas – i ako naše duše budu odvojene od naših tijela nakon smrti, tada smo nepotpuni dok se tijelo i duša ponovno ne ujedine u uskrsnuću. Kako piše Dante Alighieri u svojoj Božanstvena komedija,
Kad, slavno i posvećeno, tijelo naše
Ako se ponovno preuzme, onda će naše osobe biti
Ugodniji jer su potpuno potpuni;
Jer će povećati ono što nam daruje
Od svjetla besplatnog Dobrog Svevišnjeg,
Svjetlo koje nam omogućuje da Ga gledamo;
Stoga se vid mora prisilno povećati,
Povećaj žar koji se iz toga razbuktava,
Povećajte sjaj koji iz toga proizlazi.
Ali čak i kao ugljen koji šalje plamen,
I svojom živom bjelinom ga nadjačava
Tako da održava vlastiti izgled,
Otuda i sjaj koji nas sada okružuje
Bit će osnažen u aspektu tijela,
Koje još danas zemlja pokriva;
Niti nas tako veliki sjaj može umoriti,
Jer jaki će biti organi tijela
Svemu što ima moć da nas zadovolji.”
(ParidisoPjevanje XIV, Prijevod Longfellow)
Stoga će nam blažena vizija neba – i kad smo već kod toga paklene muke – biti sve veća kada budemo cijeli, tijelom i dušom. Možemo ih “doživjeti” kao duše, ali to iskustvo nije potpuno ako nam nedostaju tijela kroz koja doživljavamo svijet.
Evo spekulativnog odgovora zašto je to tako. Kao što nas uči sveti Toma Akvinski, sve što je u našem umu prvo doživljavamo kroz pet osjetila (ST I.84.6). Sada, naše duše mogu biti odvojene od naših tijela nakon smrti [2], s rezultatom da na nebu imamo um i pamćenje i intelekt pa čak i volju, ali ne i one stvari koje su svojstvene tijelu kao što su osjetila. Čini mi se da, lišeni smisla, ne možemo steći nova iskustva u njihovoj pravoj cjelini.
Što to znači da će raj biti za nas? Možda se možemo ugledati na anđele – iako mi se čini da zapravo ne znamo mnogo o njihovim iskustvima neba. Opet, zaključili smo da oni ne uče na isti način kao mi: radije, oni su u stanju odmah shvatiti i razumjeti novo znanje, koje se ne prenosi toliko razumom koliko intuicijom. Hoće li se naši intelekti povećati na ovaj način? To je svakako unutar domene mogućnosti, te bismo nagađali da to mora biti tako ako želimo suditi samim anđelima (vidi 1. Korinćanima 6:3). Možda ćemo doživjeti uzdizanje ove vrste, a onda možemo primijeniti ove povećane intelekte da intuitiramo nebesku radost: ali opet, ovo nije toliko iskustvo neba koliko njegovo razumijevanje. Bilo bi to dobro, i to iznimno dobro, čak iu ovim uvjetima, ali kako bismo tu dobrotu doživjeli? Možda kroz sjećanja na dobre stvari koje smo doživjeli u ovom životu, ali uzdignute i usavršene nebeskom milošću [3].
Ipak, bez naših tijela, doživljavamo li zaista puninu neba ili je cijela stvar nešto više od stanja nalik snu do uskrsnuća [4]? Ponovno ujedinjeni sa svojim tijelima, možda ćemo konačno stvarno doživjeti raj, i na taj način otići dalje od sjećanja i mašte kako bismo stvarno sudjelovali u stvarnoj stvari. Jedna je stvar razumjeti radost neba, pa čak i imati to kao svoju jedinu misao, uživati u tome dok ispunjava naše umove, naše duše; druga je stvar ipak biti potpuno prisutan na nebu, doživjeti ga i uživati u iskustvu.
Nagađanja na stranu, rečeno nam je još nešto o našim tijelima na nebu:
“Ali netko će pitati: ‘Kako mrtvi ustaju? S kakvim tijelom dolaze?’ Ti glupi čovječe! Što posiješ, ne oživi ako ne umre. A ono što siješ nije tijelo koje će biti, nego golo zrno, možda pšenično ili kakvo drugo žito. Ali Bog mu daje tijelo kakvo je izabrao, i svakoj vrsti sjemena svoje tijelo… Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Propadljivo je što je posijano, nepropadljivo je što je podignuto. Sije se u sramoti, ustaje u slavi. Sije se u slabosti, ustaje u snazi. Sije se fizičko tijelo, ustaje duhovno tijelo. Ako postoji fizičko tijelo, postoji i duhovno tijelo” (1. Korinćanima 15:35-38, 42-44).
Iz ovoga, i iz izvještaja o uskrsnuću u Evanđeljima, možemo izvući nekoliko zaključaka o našim tijelima na nebu:
- ove tijela će zapravo biti naše tijela, to jest, oni će biti tijelo koje imamo na zemlji, iako usavršeno. Na primjer, Kristovo uskrslo tijelo još je zadržalo rane od njegovog raspeća (Ivan 20:24-29). Uskrsnuće nije odbacivanje zemaljskog čovjeka, nego je prije njegovo dovršenje i savršenstvo.
- Naša uskrsla tijela bit će cijela. Svakome od nas će biti vraćeno cijelo tijelo (Luka 12:17).
- Tijela u svom savršenstvu su “duhovna tijela” [5]. Sveti Augustin objašnjava u svom Gradu Božjem da to znači da su oni usavršeni više od onoga što su naši prvi preci (Adam i Eva) imali u vrtu prije pada i ulaska izvornog grijeha. Na primjer, Adam i Eva su i dalje trebali hranu (npr. drvo života, Postanak 2:9, 16), ali naša uskrsla tijela neće. Jedan rezultat toga je da će naša uskrsla tijela biti besmrtna.
- Naša uskrsla i proslavljena tijela bit će neprohodna. To znači da će biti nepotkupljivi (1. Korinćanima 15,42), ali da će također biti slobodni od neugodnosti, poput boli od vrućine ili hladnoće ili fizičkih prepreka (Ivan 20,19).
- Naša proslavljena tijela zasjat će sjajem (ili slavom). Oni će imati različite stupnjeve slave (1. Korinćanima 15,39-42).
- Naša će tijela imati savršenu okretnost. To znači da ćemo se moći kretati brzinom misli, pa prostor neće biti prepreka našem kretanju. Tijelo se trenutno može preseliti na bilo koje mjesto koje duša poželi.
- Uskrslo tijelo bit će apsolutno poslušno duši, a razum će upravljati voljom. Ta se poslušnost naziva “suptilnost” i bila je među darovima koje su uživali Adam i Eva prije pada, ali su ih od tada izgubili.
Dovoljno je reći da je uskrsnuće nešto čemu se treba radovati (kako navodi Nicejsko vjerovanje), i to kao radosni dio života u budućem svijetu.
—-Bilješke—-
[1] Pravoslavac: ovdje mislim da postoje određene doktrine koje su različite grane i raskoli kršćanstva tradicionalno zajednički. Ovdje neću nabrajati sve primjere, ali neki uključuju doktrinu o Trojstvu, ili da je Krist bio i pravi Bog i pravi čovjek, ili da je umro i zatim trećeg dana uskrsnuo iz smrti u život. Uglavnom, sve što je sadržano u povijesnim vjerovanjima i nekoliko drugih točaka doktrine ili uobičajenog morala.
[2] Ovo je svakako većina mišljenja među katoličkim misliocima. Pretpostavljam da bi pravoslavno mišljenje o općem usnuću do uskrsnuća bila jedna alternativa ovome. Ideja oblika (duše) bez materije (tijela) je teška za dokučiti, tako da neću pokušavati raspravljati o njoj ovdje.
[3] Ovdje sam se podsjetio na odlomak iz CS Lewisa Izvan tihog planeta, u kojem glavni lik (Ransom) ispituje izvanzemaljce hrossa o njihovim ritualima parenja. Hross koji on ispituje objašnjava da se pare u jednoj životnoj dobi. Ransom pita postoji li za njih zadovoljstvo i ako postoji kako mogu podnijeti da ga se sjećaju bez vraćanja na njega. Iznenađeni hross odgovara da u sjećanju ima užitka koliko i u samoj stvari i da se samo u sjećanju užitak može dovršiti.
[4] Možda postoji nešto u pravoslavnom tumačenju, a ipak ne moramo odustati od katoličkog tumačenja da bismo došli do toga!
[5] Imajte na umu da je činjenica da je proslavljeno tijelo “duhovno tijelo” ne znači nužno da neće biti “materijal.” Tijelo je još uvijek materija čiji je oblik duša.
