Na svetkovinu Presvetoga Trojstva, u nedjelju 28. svibnja 2024. u dvorištu Burića štale, pretvorenoj u spomen kapelu u župi Garevac pokraj Modriče u Bosanskoj Posavini, domaći sin vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske katedrale, predvodio je Svetu misu za sve koji su krajem Drugog svjetskog rata u svibnju 1945. godine bili zatvoreni u toj štali i odatle odvedeni i ubijeni i za brojne druge poginule tijekom Drugog svjetskog i nedavnog rata na tim prostorima.
I ove godine su se malobrojnim župljanima, koji su se nakon ratnog progonstva vratili u svoju župu na teritoriju bh entiteta RS, pridružili brojni mještani koji sada žive negdje drugdje kao i župljani toga dijela Bosanske Posavine i šire.
Na početku Svete mise garevački župnik vlč. Ivo Tomić pozdravio je okupljenu braću svećenike, članove obitelji zatočenih, poginulih i umrlih branitelja iz Drugog svjetskog rata, predstavnike vlasti svih razina vlasti i sve okupljene vjernike. Istaknuo je da danas žele moliti i sjećati se onih koji su u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, a posebno onih koji su bili zatvoreni u toj štali. Istaknuo je da to ne čine iz mržnje prema bilo kome nego iz ljubavi prema ubijenima i poginulima kao i „da se ne zaboravi istina da je ovaj narod Garevca i Posavine morao prolaziti kroz dim i vatru, kroz sve one stravične trenutke kroz koje su prolazili njihovi očevi, sinovi, braća..“. Dodao je da su oni morali gledati smrti u oči, a prestrašene majke, žena i djece strepiti što će se dogoditi njihovim najbližima, a dogodilo se ono najgore. Potaknuo je sve da ljube svoj kraj i svoju zemlju i da ne zaborave svoje korijene.
Uvodeći u Misno slavlje vlč. Stanušić je podsjetio da te nedjelje slave svetkovinu Presvetog Trojstva i ispovijedaju svoju vjeru u jednoga Boga u tri božanske osobe – Oca, Sina i Duha Svetoga. „Mnogi od vas došli ste izdaleka podijeliti našu bol, naše sjećanje na stotine uznika koji su u ovoj ‘Burića štali’ sabrani, odvedeni na više stratišta gdje su okrutno, bez ikakvog suda i dokaza krivice mučki ubijeni, iako su se, na nagovor domaćih partizana, dragovoljno predali uz obećanje da će biti saslušani i poslani kućama. Danas im odajemo duboki pijetet i sjećamo u svojim molitvama. Istina, naša bol i sjećanje na taj strašni događaj ne jenjava ni nakon 79 godina, ali, kao vjernici znamo kad s Bogom dijelimo svoju bol, onda ta bol i žalost, ne biva manja, ali postaje podnošljiva, postaje lakša, jer Bog nam daje svoju milost i snagu da s njome možemo živjeti. Isto tako, mi vjernici, kada podijelimo svoju bol jedni s drugima, također doživljavamo olakšanje. Dijeleći bol jedni s drugima, na početku ove svete Mise saberimo se i skrušena srca priznajmo svoje grijehe, mane i propuste, kako bismo čista srca mogli slaviti ovu svetu Misu“, potaknuo je svećenik Marko.
U prigodnoj propovijedi vlč. Stanušić je kazao da mjesec svibanj, koji je jedan od najljepših mjeseci u godini, „također neumoljivo podsjeća na tragediju koju je hrvatski narod nakon završetka rata 1945. doživio“. „Obilježavamo stradanja više stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila u Bleiburgu, simbolu stradanja hrvatskog naroda gdje su, protivno svim međunarodnim konvencijama, bez ikakvog suda i dokaza krivice, mučki ubijeni u Bleiburgu te po raznim jamama u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te križnom putu. Zato smo se i mi danas okupili na ovo naše stratište, poznato kao ‘Burića štala’, da odamo pijetet svojima milima i dragima i da ih se sjetimo u svojim molitvama. Vjerujem da između nas ovdje prisutnih nema onih koji nisu pogođeni ovom tragedijom i ne oplakuju svoga djeda, oca strica, ujaka ili starijeg brata. O ovom strašnom masakru nije se smjelo gotovo pola stoljeća govoriti, a kamoli javno obilježavati. Ako se i govorilo, to je bilo strogo u krugu obitelji, ali tiho i diskretno“, kazao je svećenik Marko dodajući da su osvjetljavanju ove tragedije najviše doprinijeli garevački, sada pokojni svećenici vlč. Vlado Jagustin i vlč. Anto Burić.
Potom je vlč. Marko citirao sljedeće zapisano sjećanje vlč. Ante Burića, koji je kao sedmogodišnji dječak doživio ovu tragediju: „U Burića štali je između 23. i 28. svibnja 1945. godine bilo zatočeno više od 500 osoba. Bilo ih je ne samo iz Garevca već i okolnih mjesta: Čardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjaće, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Riječana, Vlaške Male itd. Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Otuda su njih više od 500 zatočenika partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u garevačku šumu Majdan i druga stratišta te ih tamo monstruozno masakrirali i poubijali. Od toga broja, partizani su u garevačkoj šumi Majdan ili kako je još zovu – Pašinac – na najbestijalniji način ubili 139 muškaraca. Iz Burića štale je stradao čak 251 Garevljanin“, podsjetio je vlč. Stanušić na svjedočenje svećenika Burića koji zapisa i da je ostalo mnogo siročadi bez očeva te da je uslijedilo nekoliko uzastopnih sušnih godina.
„Isus nam je zapovjedio da ljubimo svoga bližnjega pa čak i svoje neprijatelje. To nije preporuka, to je zapovijed. Tu su zapovijed žitelji Garevca, zajedno sa svima drugima iz okolnih mjesta, izvršili. Nisam čuo da je bilo osvete za učinjena zlodjela. I Bogu hvala da je tako. Stoga, danas mirne duše možemo izgovoriti zadnje riječi hrvatskog mučenika, blaženika vlč. Miroslava Bulešića, koga su partizani u Istri 1947. mučki ubili: ‘Nek im oprost bude osveta!’ Praštanje nije ljudska, već božanska kategorija. Praštanje je, ‘kako god okrenemo’, zapravo pravi i jedini put, jer oprostiti znači biti poput Isusa Krista na križu: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!’ Mržnja i osveta nisu od Boga, već od Zloga. Mržnja i osveta nalik su na grudu snijega koju bacimo niz padinu. I, što se dalje kotrlja, biva sve veća. Tako je i sa zlom. Jedno zlo rađa još veće zlo i tako se uvelike umnaža. Gledajući s druge strane, nemojmo misliti da su počinioci zlodjela bili sretni, zadovoljni, mirni ljudi. Kad-tad, savjest progovara, jer se ona ne da ušutkati. Ne daj Bože biti na njihovom mjestu jer, kako svjedoci rekoše, mnogi nisu mogli u miru ni umrijeti. Neka im dragi Bog sudi. On je jedini pravedni i nepristrani sudac. Kažu da je povijest učiteljica života. Međutim, povijest se neprestano ponavlja i kao da čovjek od nje ništa naučio nije. Takoreći, ne postoji minuta u ljudskoj povijesti u kojoj Kain nije podigao ruku na svoga brata Abela. Na žalost, tako je i danas“, kazao je svećenik Marko.
„Braćo i sestre, današnje okupljanje je prilika da se u svojim molitvama sjetimo svojih milih i dragih koji stradaše prije 79 godina. Kako nas Crkva uči, oni sebi ne mogu pomoći, ali im mi možemo pomoći svojim molitvama, a oni će, bez ikakve sumnje, uzvratiti nam i moliti za nas. Tako nas vjera uči i to je utješno: biti povezan sa svojim pokojnima u molitvi te živjeti u vjeri i nadi da ćemo i mi jednog dana biti skupa s njima u kraljevstvu nebeskom, u kojem neće biti ratova, suza i patnje. Vaš dolazak izdaleka velika je žrtva, ali je istovremeno odraz vaše vjere te nade da niste zaboravili svoj rodni kraj, svoju rodnu grudu. Stara narodna veli: ‘Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše!’ Stoga, ne bojmo se žrtve i odricanja, što češće dođimo i odmorimo svoje tijelo i dušu u kući gdje smo nikli, stasali, odrasli i najljepše svoje godine proveli“, poručio je na kraju propovijedi vlč. Stanušić.
Svi okupljeni su poslije Svete mise kod spomen križa izmolili opijelo za stradalnike Burića štale i za tisuće drugih stradalih tijekom Drugog svjetskog i nedavnog rata kao i za sve svoje pokojne. Župnik Tomić, zajedno s vlč. Stanušićem i vlč. Dragičevićem izmolio je opijelo kod masovne grobnice, a predstavnici vlasti i udruga položili su vijence.
Prije i poslije Mise nazočni su razgledali unutrašnjost spomen kapele s popisanim imenima koja su poznata i pojedinim fotografijama stradalih osoba o čemu se više može pronaći na mrežnoj stranici župe Garevac.
Hrvatski predstavnici raznih razina vlasti i udruga položili su vijence i zapalili svijeće kod Centralnog spomen obilježja poginulih i nestalih u nedavnom ratu 105. brigade HVO Modriča u Garevcu, a opijelo je izmolio župnik susjedne župe Čardak vlč. Ivan Dragičević. (kta)