Jeruzalemski latinski patrijarh kardinal Pierbattista Pizzaballa na Pastoralnom institutu Redemptor Hominis Papinskog lateranskog sveučilišta održao je 2. svibnja 2024. lectio magistralis pod naslovom „Obilježja i kriteriji pastorala mira“. Glavni i opširniji naglasci predavanja, koje je održano u sklopu ciklusa studija Mirovne znanosti i međunarodna suradnja, objavljeni su u izdanju lista „L`Osservatrore Romano“ od 2. svibnja.
Ono što se događa u Svetoj zemlji je neviđena tragedija. Uz žestinu vojnog i političkog konteksta koji se sve više pogoršava, pogoršava se i vjerski i društveni kontekst. Razdjelnica među malobrojnim zajednicama, ali i među važnim kontekstima međureligijskog i građanskog suživota postupno se raspadaju, a uz to se stvara i stav nepovjerenja koji je svakim danom sve veći. Pusta panorama. Zasigurno ne nedostaje elemenata nade među mnogim ljudima koji i danas, unatoč svemu, žele raditi na pomirenju i miru. Ali moramo realno priznati da su to prazne stvarnosti i da je opća slika i dalje vrlo zabrinjavajuća.
Ova tragedija, osim što me još više veže za stado čiji sam pastir, u meni budi bezbrojna razmišljanja o miru. Možemo li i danas, u Svetoj zemlji, misliti na mir? Mir se danas čini dalekom, utopističkom i bezsadržajnom riječju, ako ne i predmetom beskrajne eksploatacije. Nerijetko oni koji se zalažu za mir svoje govore završavaju tvrdnjom da je rat neizbježan da bi se postigao mir.
Naša zemlja još uvijek krvari, naš narod zahvaćen je strahom i neizvjesnošću budućnosti. Mnogi, previše njih, imaju pred sobom samo ruševine.
Tema koju ste mi predložili za ovo predavanje – karakteristike i kriteriji pastorala mira – ovdje se mogu samo ukratko prikazati, bez detaljnijeg ulaženja u temu. Moja zadaća ovdje nije – kako to razumijem – održati govor i predložiti opće kriterije za izgradnju konteksta mira ili konkretne putove do mogućeg mira. Putova i kriterija, kao što znamo, ima mnogo: osim vjerskih, postoje i ekonomski, politički, društveni, medijski i obrazovni. Oni su usko povezani s konceptima sjećanja, identiteta i s još mnogo drugih stvari. Odnosno, to je vrlo široka tema. Ovo neće biti cilj mog izlaganja, već će to biti uvod temeljen na mom iskustvu pastira u Svetoj Zemlji. Polazeći iz svog iskustva, pokušat ću naznačiti neke kriterije na kojima bi Crkva Svete Zemlje trebala temeljiti svoje mirovno djelovanje, u tom specifičnom kontekstu, koje je danas u središtu pozornosti cijeloga svijeta i u izvoru podjela u mnogim drugim dijelovima svijeta.
Gledaj u Božje lice
Prije svega mislim da je važno razjasniti zašto je mir središnja tema života Crkve i njezina djelovanja u svijetu.
Prva osobitost mira je da je on, prije nego što bude ljudski projekt usklađen s božanskom voljom, dar od Boga, čak štoviše, govor o samom Bogu: Adonài shalòm, “Gospodin je mir” (Suci 6, 24; v. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 488). Kao što je poznato, hebrejski shalòm – kao i njegov arapski pandan salàam – upućuje na mnogo više od društveno-političke situacije odsutnosti rata: izražava „puninu života“, integralni pristup. Dakle, to nije samo ljudska konstrukcija ili cilj ljudskog suživota, nego stvarnost koja dolazi od Boga i koja proizlazi iz odnosa s njim: to je ispunjenje mesijanskih obećanja (v. Iz 2,2-5; 11,6-9). Isus Krist, Mesija je Sar shalòm, “Knez mira” (Iz 9, 5), on sam je “naš mir” (Ef 2,14), jedini koji je srušio pregradu između ljudi, zid neprijateljstva koji je bio između njih (v. Ef 2,14-16). Iz Jeruzalema je odjeknuo vapaj Uskrsloga i stigao do kraja svijeta: “Mir vama!” (Iv 20, 9). Nije slučajno da je ovo prva riječ Uskrsloga apostolima i ženama okupljenima u Cenakulu. To, kao novim i uskrslim ljudima, mora biti i naša prva i posljednja riječ. To nije “svjetovni mir” – kaže Krist – nego “moj mir” (Iv 14,27). “Naš mir” nam daje “svoj mir”, budući da nam daje samoga sebe, koji je za nas umro i uskrsnuo. Srce mira Kristovo je vazmeno otajstvo. Upravo po tom otajstvu mir, koji je Krist, postaje ujedno i pomirenje s Bogom i među ljudima. Zbog toga, a to se i danas mora snažno ponoviti, svako pastoralno djelovanje Crkve, kao i sav njezin društveni rad, nikada se ni na koji način ne može odvojiti od evangelizacije (v. Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 493): navještaj evanđelja je navještaj “evanđelja mira” (Ef 6,15) i tko god evangelizira, naviješta mir i neprijateljima, kao što je Petar činio prema Korneliju, koji je bio – i to nikada ne treba zaboraviti u ovim vremenima! — stotnik vojnih snaga koje su okupirale njegovu zemlju (v. Dj 10,36).
Ova prva osobitost mira, izrazito teološka, daje nam prvi i osnovni kriterij mira: gledanje Božjeg lica. Taj je kriterij istaknuo sveti Pavao VI. kad je, zauzet oko zaključivanja Koncila, htio pozvati narod na mir, i to ne slučajno, na blagdan svetoga Franje Asiškoga 4. listopada 1965., pred predstavnicima 116 naroda, u Staklenoj zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku. Važnost ovog govora proizlazi iz činjenice da niti jedan papa u povijesti nije osobno održao mirovni govor pred diplomatskim predstavnicima najviše svjetske skupštine. Papa je, s velikom slobodom i proročkim duhom, na kraju govora pozvao narode da pronađu mir na vjeri i obraćenju Bogu: “Ovo zdanje koje izgrađujete ne počiva na čisto materijalnoj i zemaljskoj osnovici, jer to bi onda bilo zdanje izgrađeno na pijesku; ono počiva prije svega na našim savjestima. Da, došao je čas ‘obraćenja’, osobne promjene, obnove (…) Prava opasnost je u čovjeku, koji raspolaže sa sve moćnijim sredstvima, primjenljivim za rušenje kao i za najveće pobjede. Jednom riječju, zdanje suvremene civilizacije mora se izgrađivati na duhovnim načelima, koja jedina imaju snagu ne samo podržavati ga nego također osvjetljivati i oživljavati. A ova neophodna načela više mudrosti ne mogu počivati – to je naše duboko uvjerenje, vi to znate – nego na vjeri u Boga..”
To podrazumijeva dvije stvari, koje uvijek idu ruku pod ruku: biti svjestan svoje slabosti i, s time, vidjeti Božje lice, prepoznati lice Boga. Tu mislim na poznatu epizodu Jakova u borbi s tajanstvenim likom na obali Jaboka, na putu prema susretu sa bratom Ezavom, s kojim dolazi na obračun. U toj jedinstvenoj borbi Jakov prepoznaje lice Božje, toliko da to mjesto borbe naziva “Penuèl”, “lice Božje”. On izlazi iz ove tegobne noći hrom, ali ispovijedajući: “Vidio sam Boga licem u lice!” (Post 32,31). Izlazi poražen, ali pobjednik, šepajući. No, podržan od Boga, samo šepajući može krenuti u susret svom bratu-neprijatelju: Ezav ga grli i njih dvojica plaču. Na ovom mjestu Jakov upućuje Ezavu jednu od najljepših rečenica u Bibliji, ponekad i ne baš dobro prevedenu i koju stoga doslovno prevodim: “Vidjeh lice tvoje kao što se vidi lice Božje” (usp. Post 33,10). Tek kada smo iskusili svoju slabost i kada smo se u njoj susreli s licem Božjim, spremni smo krenuti prema bratu-neprijatelju. Ako ne šepamo prema drugome, riskiramo otvaranje stalnih ratnih scenarija, jer drugi više nije drugi ja, već neprijatelj, kojeg se treba bojati ili ga se treba eliminirati.
Međutim, u Bibliji postoji i suprotna perspektiva, sukoba. Knjiga proroka Obadije zapravo opisuje tamnu stranu ovog odnosa, objavljujući Edomu, Ezavovim potomcima: “Za pokolj i nasilje nad bratom svojim Jakovom sram će te pokriti i nestat ćeš zasvagda” (Ob 10). Otuda i pobuda samoga proroka, danas aktualnija nego ikad: “Ne naslađuj se bratu u dan nesreće njegove!” (Ob 12).
Gledajte u lice druge osobe
Ono što smo upravo naveli vodi nas do druge značajke mira: osim što je božanska stvarnost, on je ljudska i društvena stvarnost, univerzalna vrijednost i obvezatna dužnost koja apelira na svakoga, pod prijetnjom samouništenja samoga čovjeka. Međutim, mir ni na antropološkoj razini nije samo društvena konvencija, primirje, puko primirje ili izostanak rata, rezultat diplomatskih napora i globalnih ili lokalnih geopolitičkih ravnoteža koje se, nažalost, ruše u Svetoj Zemlji! Naravno, u sadašnjim uvjetima, sve bi to već bilo puno! Ipak, mir je mnogo više: on se temelji na istini ljudske osobe, koja jedina može dovesti do autentičnog omnium rerum tranquilitas ordini (v. sveti Augustin, De Civitate Dei XIX, 13,1), jer je uspostavljen prema pravednosti i ljubavi.
Dakle, ovdje je drugi kriterij: ponovno stavljanje čovjeka u središte, povratak licu drugoga, središnjem mjestu ljudske osobe i njezina uvijek nepovrediva dostojanstva. Kad se lice drugoga raspline, nestaje i Božje lice, a time i pravi mir. Samo u kontekstu cjelovitog razvoja čovjeka, uz poštivanje njegovih prava, može se roditi istinska kultura mira i rast “nenaoružanih proroka, nažalost predmeta ruganja u svakom vremenu” (Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 496), svjedoka i stupova mira. Svijet ih treba više nego ikada, čak i po cijenu da budu proganjani i žigosani kao utopisti i vizionari. Za mir uvijek moramo riskirati. Čovjek mora biti spreman izgubiti čast, umrijeti poput Isusa.
Židovski filozof Emmanuel Lévinas je rekao: “U jednostavnom susretu čovjeka s Drugim, u pitanju je ono bitno, apsolutno. U očitovanju, u epifaniji lica Drugog, otkrivam da je svijet moj u onoj mjeri u kojoj ga mogu dijeliti s Drugim. A apsolutno se događa u blizini, unutar dosega moga pogleda, unutar dosega geste suučesništva ili agresije, prihvaćanja ili odbijanja” (Epifanija lica, cit. u C. Pintus, “Includere per comunicare”, u E. Cauda – L. Scursatone [ur.], Educazione, comunicazione e lingua dei segni italiana, Varazze 2017., 14). Nitko nije otok: kada se uništi lice drugoga, naše se ja također rastapa, posebno u eri globalne povezanosti u kojoj živimo. Ako potonemo, tonut ćemo zajedno, u istom čamcu, jer smo više nego ikada u globalnom selu.
Zaključak
Zaključno mogu reći da se, po mom mišljenju, pastoral mira u Crkvi ne sastoji ni u čemu drugom nego u tome da jednostavno budemo Crkva. Ostati svoj, usidren uz ono što nas podupire, i da to živimo, naviještamo i svjedočimo bez straha i licemjerja.
S tim u vezi, dopustite mi da dodam još jedno kratko razmišljanje. U Svetoj Zemlji bolno svjedočimo rastućoj krizi multilateralnih tijela, poput UN-a, koji je sve nemoćniji i za mnoge talac velikih sila (sjetimo se samo raznih ovlasti veta). Međunarodna zajednica je sve slabija, kao i razna druga međunarodna tijela.
Ukratko, oni koji su na međunarodnoj razini odgovorni za održavanje i promicanje mira, obranu prava i izgradnju dostojanstvenih modela društva, pokazali su svu svoju slabost. Lokalno rukovodstvo je u još većim problemima svih vrsta. Nažalost, to je stvarnost koja je svima dobro poznata.
Ukratko, nedostaje političkih i društvenih referenci sposobnih za geste da na teritoriju grade povjerenje, koje su sposobne za hrabre izbore za mir, za pregovore o pomirenjima, za prihvaćanje potrebnih kompromisa itd.
U ovom vrlo pustom kontekstu, pastoralni djelatnici, pastiri, Crkva, moraju paziti da ne padnu u laku napast: da zamijene sebe za ta tijela i da uđu u političku dinamiku političkih pregovora koji su po samoj svojoj naravi podložni nikad lakim kompromisima, koji su često bolni i kontroverzni. Lako je pasti u iskušenje da se popuni praznina koju ostavlja politika, a zahtjev mnogih da se ta praznina popuni također je uvijek uporna.
Ali to nije zadaća Crkve, koja – kao što rekoh – mora ostati Crkva, zajednica vjere. To ne znači biti odvojen od stvarnosti, nego to znači biti uvijek spreman angažirati se sa svakom osobom za izgradnju mira, da se olakša stvaranje konteksta koji pomažu u izgradnji političkih perspektiva, ali ostajući sam, ne ulazeći u političku dinamiku koja joj ne pripada, a koja je po svojoj naravi često strana logici Evanđelja.
Pastoral mira ima samo Evanđelje kao referencu. Tu se nalaze karakteristike i kriteriji za izgradnju mira. Odatle moramo krenuti i tamo se uvijek vraćati. A doprinos koji možemo dati društvenom životu naše napaćene biskupije sastoji se u stvaranju zajedničke želje, raspoloženja i iskrenog, odanog, pozitivnog i konkretnog opredjeljenja za susret s drugima, u tome da znamo voljeti unatoč svemu, u pomaganju tumačenja svoje boli u svjetlu vjere, da znamo stvoriti jedinstvo između vjere i života. Počevši od slušanja Riječi Božje, koja je glavni izvor svakoga kriterija za tumačenje naše životne stvarnosti.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
