Student mi je jednom rekao, s izrazom samopouzdanja koji je bio potpuno neopravdan, da bismo imali daleko bolji svijet da nema krivnje. Pretpostavljao je da je krivnja neka vrsta umjetne mane koja sprječava ljude da budu sretni. Pa, da odam vragu svoje, bio je, a da toga nije ni bio svjestan, napola u pravu.
Krivnja je priznanje nečijeg suučesništva u nedjelu. Francis Braceland, MD i Michael Stock, MD primjećuju u svojoj studiji Moderna psihijatrija: priručnik za vjernike da je “krivnja objektivno stanje koje postoji kada je pojedinac prekršio zakon ili moralni imperativ.” Budući da je svijet pretrpio mnogo nedjela, krivnja je vrlo stvarna.
Sada, da nije bilo niti jednog slučaja nedjela (grijeh kršćanskim rječnikom) ne bi bilo osnove za krivnju. Vrlo je mala vjerojatnost da će se to ikada dogoditi, unatoč snažnim i oštrim upozorenjima moralista protiv svih loših postupaka. S druge strane, počiniti nezakonita djela — krađu, napad, preljub, bogohuljenje, ubojstvo — bez osjećaja krivnje je patološko. Naš svijet sasvim sigurno ne bi bio bolji da je prepun patoloških karaktera.
Moj učenik bio bi na sigurnijem terenu da je rekao da bi svijet bio daleko bolji kada bi više ljudi tražilo oprost za svoje grijehe. U ovom slučaju on bi priznao i stvarnost krivnje i način na koji se ona može iskupiti. Ako su kršćane kroz stoljeća optuživali da su skrupulozni, to je jednostavno zato što su u svojoj želji da budu bolja ljudska bića itekako svjesni svojih grijeha.
Povijest posve jasno pokazuje da krivnja ni u kom slučaju nije osobito kršćanska. Krivnja je bila u potpunosti priznata prije nego je kršćanstvo nastalo iu zemljama koje nisu kršćanske. Anna Elizabeth Wilhelm-Hooijbergh objavila je plod svog istraživanja u knjizi pod naslovom, Peccatum: Grijeh i krivnja u starom Rimu. Stari zavjet u potpunosti priznaje stvarnost krivnje. Isto se može reći i za knjige koje pružaju moralnu osnovu drugim religijama.
Stvarnost nedjela (ili kaznenih djela) definitivno utvrđuju sudovi budući da traženje pravde ne bi bilo moguće bez pravljenja ključne razlike između “kriv” i “nije kriv”. Priznavanje grijeha i njegovo okajanje kroz oproštenje su univerzalno priznati.
Zasluga je kršćanstva što u potpunosti priznaje grijeh, krivnju i oprost; isto se ne može reći za sekularni svijet. “Griješiti je ljudski, oprostiti je protiv politike ministarstva”, stoji na natpisu postavljenom u policijskoj upravi Los Angelesa. Richardu Nixonu nikad neće biti oprošten fijasko u Watergateu. Osmrtnica za Freda Snodgrassa, koji je imao uspješnu karijeru i kao igrač bejzbola u glavnoj ligi i kao poslovni čovjek, glasi kako slijedi: “Fred Snodgrass, čija je mufna lopta za letenje koštala New York Giants Svjetske serije 1912…” Odvjetnici to čine ne oprostiti; oni procesuiraju. Svijet ne oprašta, a ni zaboravlja.
Griješiti je ljudski, ali opraštati je božanski, otuda važnost kršćanske religije. U stanju je ono što svijet ne može. Može ukloniti krivnju tako što će je okajati. Erich Fromm, koji nije kršćanin, ističe u svojoj knjizi, Zdravo društvo, da “Sve brojke pokazuju da protestantske zemlje imaju puno veću stopu samoubojstava od katoličkih zemalja” i sugerira da je “jedno objašnjenje za to primjereniji način da se Katolička crkva nosi s osjećajem krivnje.” Otac Alfred Wilson, CP u svojoj knjizi navodi, Oprost i mir, da su moderni psiholozi iz praktičnog iskustva otkrili da se mnogi živčani slomovi mogu pratiti do osjećaja krivnje zbog nepovjerenih i neoproštenih grijeha. Napominje da je Sigmund Freud priznao da, među svojim slučajevima ozbiljnih psihičkih poremećaja, nikada nije imao pravog katolika.
Katolička pjesnikinja i esejistica, Phyllis McGinley, u svom izdanju Uvoda u vrijeme knjige CS Lewisa Slova za šrafove, navodi da “od svih gubitaka koje je čovjek pretrpio u proteklih stotinu godina, niti jedno lišavanje nije bilo tako strašno kao napuštanje krivnje.” Ne tumačeći grijeh kao a pogrešan korak, indiskrecija, neugodnost čini čovjeka nepodobnim za oprost koji omogućuje osobi da se vrati cjelovitosti. Dobro je poznato da potisnuti osjećaj krivnje može uzrokovati ozbiljne razine tjeskobe.
Pravi grijeh, to jest pravi grijeh, često se brka s lažnim grijehom. Lažna ili neurotična krivnja može proizaći iz toga što je osoba skrupulozna ili ne uspijeva živjeti u skladu s određenim društvenim vrijednostima koje su posve proizvoljne. Psihijatri pomažu pacijentima razlikovati grijehe koje treba oprostiti od pukog osjećaja krivnje koji ne zahtijeva oprost. Paul Tournier je razlikovao pravu od lažne krivnje u smislu da prva ima svoj izvor u protivljenju Bogu, dok potonja potječe iz protivljenja ljudskim zakonima.
Razbijanje ogledala nije grijeh niti donosi nesreću. Kucanje o drvo ili bacanje soli preko lijevog ramena ne iskupljuju krivnju. Oprost čini.
Dakle, ne, krivnja nije osobito kršćanska. Univerzalna je. Zapravo, Katolička crkva je bila i ostaje najbolje pripremljena priznati krivnju i pružiti lijek za nju u obliku oprosta. Griješeći udaljava se od stvarnosti kao i od sebe samog. Okajanje krivnje oprostom daje određenu slobodu za pokajnika koja mu omogućuje povratak u stvarnost, a ujedno i boljem sebi.
Autor fotografije Karl Fredrickson na Unsplash
