Papa Franjo 5. kolovoza uputio je pismo svećenicima Rimske biskupije. „Osjećam da putujem s vama i želio bih da osjetite da sam vam blizu u radostima i žalostima, u planovima i nevoljama, u gorčinama i pastirskim utjehama“, započinje Papa svoje pismo. U svojoj dosljednoj skromnosti Papa im se obratio kao rimski biskup, kao pastir svojim prvim suradnicima, ali odmah je bilo jasno da to pismo nije upućeno samo njima. Papa u pismu rimskim svećenicima govori zapravo svim svećenicima, ali i svima nama, svim vjernicima. Pismo su prenijele mnoge agencije pa tako i IKA.
Papa je svećenicima zaželio da Rimska Crkva njeguje zajedništvo i bude primjer „suosjećanja i nade, uvijek sa svojim pastirima, uistinu uvijek spremnima i voljnima (pro)širiti Božji oprost, poput rijeka milosrđa koje taže žeđ današnjeg čovječanstva.“
No, Papa svećenike, a posredno i sve vjernike, u pismu upozorava na ljudske slabosti koje su zaprjeka na željenom putu. Kao najveću suvremenu napast istaknuo je duhovnu svjetovnost. Pojam je o. Henri de Lubac u vrijeme 2. Vatikanskog sabora definirao kao „najveću opasnost za Crkvu”. (Meditacija o Crkvi, Milano 1965, 470). Papa Franjo objašnjava kako je to način života koji duhovnost svodi na privid. „Zavodi nas da budemo ‘trgovci duhom’, ljudi odjeveni u svete forme, a koji u stvarnosti nastavljaju razmišljati i djelovati prema duhu i modi svijeta. To se događa kada dopustimo da nas opčine zavodljivosti prolaznog, prosječnost i navika, iskušenja moći i društvenog utjecaja. Te iznovice, taštinom i narcisoidnošću, doktrinarnom nepopustljivošću i liturgijskim esteticizmom, oblicima i načinima u kojima se svjetovnost ‘skriva iza privida pobožnosti pa i ljubavi prema Crkvi’, a zapravo se ‘sastoji u tome da se ne traži Gospodin nego ljudska slava i osobna dobrobit’“, piše Papa pozivajući se na svoju encikliku Radost Evađelja (Evangelii gaudium) iz 2013. godine.
S obzirom da se obraćao prvenstveno svećenicima, Papa je istaknuo kako duhovna svjetovnost, kad uđe u srce pastira, poprima poseban oblik, klerikalizam. Pozvao je svećenike da ne popuste napasti, možda i nesvjesno, i da pomisle da su superiorni, privilegirani, iznad ostaloga svetog Božjega puka. No, klerikalizam nije napast koja napada samo svećenike može pogoditi svakoga. „Doista, može se preuzeti ‘klerikalni duh’ u vršenju službi i karizmi, živeći vlastiti poziv na elitistički način, zavijen i umotan u vlastitu grupu te podižući zidove prema van, razvijajući posesivnost veza s obzirom na uloge u zajednici, njegovanje bahatih i hvalisavih stavova prema drugima“, upozorava Papa.
Naravno, u svom pismu papa Franjo daje i poticaje što činiti. U njima se poziva na još jednog teologa iz vremena 2. vatikanskog sabora, o. Yvesa Congara, dominikanca, promicatelja Crkve kao zajednice vjernika i reforme Crkve u suvremenom društvu. Govoreći o smjeru kojim bi Crkva trebala hodati, Papa koristi Congarovu misao objavljenu 1972. godine: „Riječ je o povratku k izvorima Radosne vijesti, otkrivanju svježih sila i energije za prevladavanje navika, o ubrizgavanju novog duha u stare crkvene ustanove, kako ne bismo završili kao Crkva ‘bogata svojim autoritetom i sigurnošću, ali premalo apostolska i osrednje evanđeoska’“ (Vera e falsa riforma della Chiesa, Milano 1972, 146).
Riječi pape Franje i koncilskih teologa koje je citirao upućene su i nama, vjernicima Riječke nadbiskupije. Duhovnu svjetovnost i ostale devijacije kršćanskog života, koje nisu vjerne poruci Isusa Krista i ne nasljeduju njegovo djelo, Riječka nadbiskupija pokušat će nadvladati sinodalnim načinom življenja crkvenosti. Smjernice za to daje nam temeljni pastoralni plan i poruka riječkog nadbiskupa na početku nove pastoralne godine. Nije to dokument kojemu je cilj postaviti detaljne upute što treba, a što ne treba činiti niti je to program sa što više raznih manifestacija u kalendaru. To je poziv i poticaj na način života, međusobne komunikacije, molitve i povezanosti s Bogom i bližnjima.
Kako navodi Instrumentum laboris, radni dokument za provođenje Sinode biskupa koja u listopadu započinje u Vatikanu: “Svrha sinodalnog procesa nije proizvesti dokumente, već otvoriti horizonte nade za ispunjenje poslanja Crkve.”
Danijel Delonga
