Nekoliko skupina za pomoć kojima upravlja Crkva, uključujući Papinsku misiju CNEWA i Male sestre iz Nazareta, godinama su radile na pružanju humanitarne pomoći palestinskim izbjeglicama koje borave u Libanonu
Po Laure Delacloche, CNEWA
Ljudi koji žive u izbjegličkom kampu u Dbayehu, u Libanonu, jedva su držali glavu iznad vode kada je sredinom rujna pokrenut pravi rat između Izraela i Hezbollaha, političke stranke i šijitske milicije sa sjedištem u južnom Libanonu.
Dan nakon što je Izrael počeo bombardirati Gazu u znak odmazde za napade Hamasa 7. listopada 2023., milicija Hezbollaha koju podržava Iran lansirala je projektile na sjeverni Izrael u znak podrške Hamasu. Uslijedila je razmjena vatre između Izraela i Hezbollaha.
Sukob je drastično eskalirao s izraelskim pokretanjem sveobuhvatnog rata protiv Libanona 23. rujna i kopnenom invazijom koja je uslijedila 1. listopada. Do kraja listopada, izraelsko bombardiranje južnog Libanona, doline Bekaa i predgrađa Beiruta ubilo je više od 2.600 ljudi i interno raselilo oko 1,2 milijuna – oko petine ukupnog stanovništva zemlje.
Do početka listopada, 100 interno raseljenih obitelji stiglo je u kamp Dbayeh tražeći utočište unutar okruženja koje je već bilo napeto do točke pucanja. Smješten oko osam milja sjeverno od Bejruta, kamp u Dbayehu osnovan je za smještaj kršćanskih palestinskih izbjeglica protjeranih iz Galileje.
“Nismo ih bili spremni primiti”, kaže sestra Magdalena Smet, PSN “Sukob je eskalirao tako brzo.”
U slijepoj ulici
Sestra Magda, kako je od milja zovu u kampu, članica je Malih sestara iz Nazareta, belgijske zajednice redovnica koje služe u kampu od 1987. Tri male sestre koje trenutno tamo rade u središtu su odgovor na ovu najnoviju nevolju.
“Obiteljima treba sve: madraci, odjeća, hrana, pokrivači”, kaže ona. “Moramo računati na velikodušnost i gostoljubivost ljudi koji već imaju vrlo malo.”
U kampu Dbayeh, kao iu većem dijelu Libanona, solidarnost s raseljenima bila je neposredna.
“Dao sam svoj ured i svoju kuću trima obiteljima, a crkvenu dvoranu koristimo za organizaciju opskrbe i podjelu hrane”, kaže fra. Joseph Raffoul, melkitski grkokatolički svećenik koji služi logorsku župu sv. Jurja.
Rita Ghattas, kršćanska Palestinka, kaže da je “situacija stresna”. Rođena je i odrasla u logoru, kao i njezin suprug Bassel i njihova 15-godišnja kći Reem.
Basselov otac imao je 14 godina kada je protjeran iz svog sela, al Bassa, u podokrugu Acre tadašnje Mandatne Palestine tijekom arapsko-izraelskog rata 1948. godine. Izraelsko protjerivanje više od 700.000 Palestinaca iz njihovih sela u to vrijeme naziva se Nakba, što na arapskom znači “katastrofa”. Procjenjuje se da je u tom ratu također ubijeno 15.000 Palestinaca i 6.000 Izraelaca.
Izbjeglički kamp Dbayeh, koji se nalazi oko osam milja sjeverno od Beiruta, osnovan je 1950-ih. Foto: Raghida Skaff – CNEWA
Godine 1949. papa Pio XII Papinska misija za Palestinu kanalizirati katoličku pomoć ovim palestinskim izbjeglicama, povjeravajući njezino vodstvo, administraciju i usmjeravanje Katoličkom udruženju za dobrobit Bliskog istoka.
Kamp Dbayeh službeno je osnovan 1956. na zemljištu maronitskog samostana svetog Josipa, gdje su godinama ranije redovnici postavili šatorski kamp kao odgovor na krizu. Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i rad palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA) i CNEWA-Papinska misija surađivali su kako bi zamijenili šatore jednosobnim skloništima.
Basselov otac na kraju se sklonio u kamp Dbayeh, koji je tijekom godina primao sirijske izbjeglice i Libanonce raseljene zbog sukoba. Obitelj Ghattas nije jedina palestinska obitelj koja živi u kampu — koji je izvorno trebao biti privremeno rješenje — već tri uzastopne generacije. Prije sadašnjeg rata, u kampu je živjelo oko 610 obitelji — 264 palestinske obitelji, 271 libanonska obitelj i 75 sirijskih obitelji.
Gerasimos Tsourapas, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Glasgowu u Škotskoj, objašnjava zašto je kamp postao stalni dom za palestinske izbjeglice.
“Moramo računati na velikodušnost i gostoljubivost ljudi koji već imaju vrlo malo.”
Države nakon Drugog svjetskog rata shvatile su potrebu za neovisnim globalnim sustavom “koji bi upravljao radnom snagom i prisilnom migracijom, kako se zločini iz prve polovice stoljeća ne bi ponovili”, kaže on.
“Pojavio se globalni izbjeglički režim, stvoreni su Ujedinjeni narodi i nekoliko agencija”, kaže. “U središtu ovog globalnog izbjegličkog režima leži načelo zaštite ranjivih.”
Važan dokument u ovom globalnom nastojanju je Konvencija o izbjeglicama iz 1951koji “ocrtava osnovne minimalne standarde za postupanje s izbjeglicama, uključujući pravo na smještaj, rad i obrazovanje… kako bi mogli voditi dostojanstven i neovisan život”, prema Visokom povjereniku Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR).
UNHCR služi kao “čuvar” konvencije i surađuje s državama potpisnicama kako bi osigurao zaštitu prava izbjeglica. Međutim, Libanon nije strana u njemu.
“Globalni izbjeglički režim nije bio u mogućnosti pružiti tim skupinama odgovarajuću zaštitu” i zemlje domaćini i dalje snose glavnu odgovornost za njihovu dobrobit, kaže g. Tsourapas.
Djeca se okupljaju u zapuštenom dijelu kampa. Foto: Raghida Skaff – CNEWA
Prema UNRWA-i, 45 posto od procijenjenih 250.000 palestinskih izbjeglica koji borave u Libanonu od ožujka 2023. žive u 12 priznatih palestinskih izbjegličkih kampova u zemlji i doživljavaju različite oblike diskriminacije u zakonu.
Libanon nameće ograničenja zapošljavanja koja sprječavaju palestinske izbjeglice da rade u 70 zanimanja, uključujući inženjere, liječnike ili odvjetnike. Uskraćeno im je pravo na vlasništvo. Također im je zabranjeno graditi dodatne katove svojih stambenih objekata u kampu kako bi povećali svoj životni prostor.
Ekonomska kriza Libanonapogoršan nakon bankarskog kolapsa nakon eksplozije u luci u kolovozu 2020., zakomplicirao je ove izazove. U ožujku 2023., 80 posto palestinskih izbjeglica u Libanonu živjelo je ispod granice siromaštva u zemlji, koja iznosi 91,60 dolara mjesečno, prema podacima Svjetske banke. Prosječni mjesečni prihod Libanona u 2023. iznosio je oko 122 USD.
Dok su velika većina Palestinaca u Libanonu suniti, kamp Dbayeh ugošćuje većinu kršćana.
“Kršćanske izbjeglice su u drugačijoj situaciji od muslimanskih”, kaže Marie Kortam, sociologinja i suradnica istraživača na Francuskom institutu za Bliski istok u Bejrutu.
“Svi pate, to je sustavno.”
Općenito, socioekonomska situacija kršćana i sunitskih muslimana Palestinaca je slična.
“Suočavaju se s istim ograničenjima kada je u pitanju pristup tržištu rada, osim ako ne rade s vjerskim organizacijama”, kaže ona. “Ono što se projicira na kršćane slika je modernosti.”
“Solidarnost je također jača, jer su kršćanski Palestinci mala zajednica u usporedbi sa sunitskim Palestincima. Neki od [the Christians] dobili su libanonsko državljanstvo, posebno u kampu Dbayeh, 1991., u izborne svrhe”, kaže ona.
Libanon je konfesionalna država u kojoj su izabrani predstavnici vjerski opredijeljeni i gdje je uobičajeno da se pristup socijalnim uslugama ili zapošljavanju odobrava u zamjenu za političku lojalnost.
Građanski odbor služi kao koordinacijsko tijelo kampa i organizira humanitarnu pomoć za štićenike. Elias Habib, direktor odbora, kaže da je Dbayeh “drugačiji” od ostalih palestinskih kampova “jer moramo preuzeti odgovornost za sebe, jer imamo vrlo malo usluga UNRWA-e.”
Crkvene skupine, poput CNEWA-Pontifical Mission, koja je prisutna u kampu od njegovih početaka, i Malih sestara iz Nazareta pomažu popuniti praznine.
Osoblje Papinske misije CNEWA isporučuje madrace od pjene sredinom listopada kako bi pomogli onima koji su raseljeni zbog rata između Izraela i Hezbollaha. Foto: Raghida Skaff – CNEWA
Škola koju je vodio UNRWA u kampu, a koju je izgradila Papinska misija CNEWA, uništena je 1978. tijekom građanskog rata u Libanonu, a nova škola UNRWA-e izgrađena izvan kampa nakon rata zatvorena je 2013. zbog slabog upisa. Kamp od tada nije imao školu, unatoč mandatu UNRWA-e da pruža zdravstvenu skrb i obrazovanje.
“Javne škole daju prednost libanonskim učenicima, a potom Sirijcima, prije nego što prihvate Palestince”, kaže sestra Magda. “Naše palestinske učenike guraju u skupe privatne škole. Ove godine školarine su udvostručene; košta u prosjeku 2500 dolara godišnje.”
Male sestre pomažu u koordinaciji pomoći u školarini za palestinsku djecu, budući da je školarina nedostupna njihovim obiteljima.
“Bez sestre Magde ne možemo učiniti ništa,” kaže gospođa Ghattas, čija kći, Reem, ima koristi od koordinacijskih napora sestre Magde. Na početku školske godine obitelj je primila 250 dolara pomoći za školarinu od Papinske misije CNEWA.
Međutim, početak sveobuhvatnog rata između Izraela i Hezbollaha zahtijevao je od sestara da preusmjere svoje vrijeme i resurse s obrazovanja 150 palestinske djece na hitnu pomoć.
Dr. Elie Sakr pregledava pacijenta u ambulanti koja djeluje u sklopu kampa. Foto: Raghida Skaff – CNEWA
Ekumenski zajednički kršćanski odbor za socijalno služenje također pokriva dio upisa. Njegov dvokatni centar u kampu nudi podršku za domaće zadaće, strukovnu obuku, dopunsku nastavu i dječje aktivnosti, uključujući ljetni kamp. Sportski sadržaji kampa primaju oko 150 djece, od 7 do 17 godina, za nogomet i košarku.
Reem, s kosom u punđi i visoko navučenim čarapama, kaže da je “igranje nogometa bijeg od svega”.
Libanon ugošćuje oko 1,5 milijuna sirijskih izbjeglica.
Massab Alawi, njegova supruga Hala i njihovo petero djece su među 75 sirijskih obitelji koje borave u kampu Dbayeh. Pobjegli su od građanskog rata u Siriji 2012. i pronašli utočište u obalnom gradu sjeverno od Bejruta. Međutim, njihova djeca dvije godine nisu mogla pohađati školu.
Preseljenje u Dbayeh pružilo je njihovoj djeci rijetku priliku da imaju koristi od dopunske nastave koju je ponudio Zajednički kršćanski odbor za 75 sirijskih učenika, čije je obrazovanje prekinuto građanskim ratom.
“Sirijcima je, u usporedbi s Palestincima, bolje”, kaže g. Habib, koji također vodi Zajednički kršćanski odbor. “Mnogi od njih mogu posjetiti svoje obitelji u Siriji i znaju da će rat jednog dana završiti.”
Libanon je vidio sve više ksenofobnog javnog diskursa oko prisutnosti sirijskih izbjeglica, ali obitelj Alawi kaže da se osjećaju prihvaćeno u kampu.
U kampu je napetost drugdje. Pritisak i privlačnost utjecaja povezanih s kršćanskim i palestinskim političkim strankama tinjaju ispod površine. Međutim, suživot Sirijaca, Libanonaca i Palestinaca “ide najbolje što može”, kaže gospodin Habib.
Tekuća ekonomska kriza u Libanonu, koju je Svjetska banka svrstala među najveće ekonomske krize u svijetu od sredine 19. stoljeća, pogoršala je izazove zdravstvene skrbi u kampu.
UNRWA vodi dispanzer dva dana u tjednu. Ambulanta koju financira Sveučilište za zdravstvo i socijalni rad St. Elizabeth u Slovačkoj od 2014., gdje deseci libanonskih zdravstvenih radnika vode volonterske konzultacije, radi pet dana u tjednu.
“Ja Ako nam nešto treba, dolazimo izravno ovdje,” kaže Rachel Halawi, libanonska majka troje djece.
U prosjeku mjesečno ambulantu posjeti 650 osoba, a obavi se 1000 kućnih posjeta. Ambulanta pokriva 50 posto troškova lijekova i liječničkih pregleda.
Kardiolog Elie Sakr, koji vodi dispanzer, kaže da je zdravlje stanovnika kampa “lošije nego prije 10 godina”.
Sestre Magda i Cecilia posjećuju sirijsku izbjegličku obitelj koja živi u kampu Dbayeh. Foto: Raghida Skaff – CNEWA
Tvrdi da je ekonomska kriza “pojačala sjedilački život ljudi, što generira stres, koji zauzvrat generira pad imuniteta, srčane udare i tako dalje”. Najzastupljenije bolesti su hipertenzija, dijabetes, problemi s bubrezima, srcem, prostatom i rak.
“S istim čimbenicima rizika su i ljudi u kampu [still] boljeg zdravlja nego ljudi izvan kampa, budući da ovi potonji imaju ograničeniji pristup lijekovima,” kaže dr. Sakr, pozivajući se na statistiku Svjetske banke koja pokazuje da 95 posto kućanstava koja žive ispod granice siromaštva u Libanonu nema pristup lijekovima koji su im potrebni. redovito.
Male sestre pomažu štićenicima u pokrivanju zdravstvenih računa. Međutim, očekuju da će val interno raseljenih osoba iz južnog Libanona dodatno rastegnuti njihove oskudne resurse.
“Dijelit ćemo ono što imamo. Bog nas neće iznevjeriti”, kaže sestra Magda.
Psihologinja Hala Imad volontira u kampu od 2016. Ona kaže da složene krize i ograničene mogućnosti za stanovnike kampa utječu na mentalno zdravlje.
“Svi pate, to je sustavno”, kaže ona. “Samo okruženje kampa, prenapučenost, opterećuju ljude.”
Gospođa Imad kaže da vidi prevalenciju depresije među štićenicima, napominjući kako se trauma i tragedija izbjegličkog iskustva prenose s jedne generacije štićenika na drugu.
“Ovo je transgeneracijsko”, kaže ona.
“Jako je teško,” kaže gospodin Habib. “Mi smo marginalizirani. Ljudi su zabrinuti za budućnost svoje djece.”
“Najteži aspekt našeg rada u logoru,” kaže sestra Magda, “to je što je sličan nošenju križa i nikad ne stižemo do svjetla ili uskrsnuća.”
Ovaj je članak izvorno objavljen u JEDANčasopis od Katoličko udruženje za dobrobit Bliskog istoka (CNEWA). Sva prava pridržana. Neovlašteno ponovno objavljivanje od strane trećih strana nije dopušteno.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
