Kulturni ratovi našeg vremena usredotočeni su na sveučilišta od pojave protukulture 1960-ih. Sveučilišni znanstvenici često su prednjačili u naprednim stavovima o etičkim, kulturnim i vjerskim pitanjima. Dugi niz godina predavao sam na raznim koledžima i sveučilištima, uključujući fakultete Liberal Arts utemeljene na kršćanstvu. Išao sam na sveučilišta radi dodiplomskog i diplomskog obrazovanja i iz prve sam ruke svjedočio rastućem sekularizmu u akademskom svijetu.
Moja filozofija podučavanja temelji se na mojoj vjeri da je Božja volja, providnost, stalno je prisutan u ljudskim događajima. Velika su iskušenja u našem materijalističkom, sekularnom svijetu da se ne vjeruje u prisutnost Božje volje. U visokom obrazovanju, vjerovanje u prisutnost Božje volje smatra se nepromišljenim i priprostim. Pa ipak, moje razumijevanje ljudske povijesti, kao i moje osobno iskustvo, govore mi da Božja volja jest i uvijek je bila aktivna u ljudskim poslovima. Pomisli se na izjavu svetog Pavla da je on lud za Krista. Doista, Pavao se suočio s kritikama i ismijavanjem zbog svog jednostavnog vjerovanja u Božju volju. Takvo vjerovanje proturječilo je grčkoj i rimskoj filozofiji iz prvog stoljeća baš kao što je u suprotnosti s današnjom znanošću i filozofijom.
Iznoseći studentima svoje vjerovanje u Providnost, ne zamjeram niti prozelitiziram, niti to ikada izričito tvrdim; mnogi bi se studenti iznenadili da znaju da je to ono što ja vjerujem. Doista, potičem na preispitivanje i sumnju. Ako je Božja volja prisutna, a vjerujem da jest, svijest o Njegovoj volji u našim životima jasno će sijati kroz sumnju i zbunjenost. To se dogodilo u mom vlastitom životu, a vjerujem da će se dogoditi iu životima studenata.
Svoju filozofiju kršćanskog liberalnog umjetničkog obrazovanja nosim ne samo u učionici, već iu konferencijskoj sobi iu svijetu učenja. Predajem kolegije o religiji iz povijesne perspektive i kolegije o povijesti iz suptilne religijske perspektive. Čak i u naizgled kršćanskim školama, otkrio sam da nije uvijek bilo lako promicati kršćansko učenje na akademiji. Kao predsjednik Radne skupine za opće obrazovanje na jednom koledžu, radio sam uprkos velikom protivljenju da uvedem obavezni tečaj kršćanstva u temeljni nastavni plan i program. Štoviše, u svojim brojnim knjigama o istraživačima i znanstvenicima, prepoznajem, iako nikad eksplicitno ne navodim, ulogu Providnosti u njihovim životima.
Thoreau je savjetovao ljudima da marširati drugom bubnjaru. Standardi i filozofija vodećih središta visokog obrazovanja, te u akademskim časopisima i na konferencijama te u izdavaštvu, sekularni su. Kršćanstvo je odavno uklonjeno iz akademskih dvorana. Ipak, ako je tradicija liberalnih umjetnosti dugo bila povezana s kršćanskim učenjem, ako je američko obrazovanje stoljećima bilo pretežno kršćansko, zašto bismo ga napustili na temelju žar trenutka, afekt, koji se u smislu povijesti čovječanstva obilježava desetljećima i stoljećima, a ne sekundama, minutama i satima. Ono što je popularno i prihvaćeno danas, neće biti sutra. Čovjek mora biti vjeran sebi, a ne slijediti svojevoljne smjerove vjetrova promjene. U svijetu postoji sidro istine. I, po mom mišljenju, osoba koja bi trebala biti uključena u traženje istine i pomaganje drugima da to i učine – profesor na koledžu liberalnih umjetnosti – ne bi trebala napustiti tu odgovornost. Jer kao što je Isus rekao: “Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.”
Često su me pitali kako starija osoba ili učitelj treba odgovoriti mlađoj osobi koja je prigrlila ateizam ili agnosticizam. Kao kršćanski učenjak u sekularnom akademskom svijetu, ovo je moj odgovor:
Ateizam je filozofija koja je plod mašte. Proizlazi iz nedostatka zadovoljstva, nesreće, osjećaja neispunjenosti, straha od mnogih tragedija koje zadese ljude. Kako Bog, ako postoji, može dopustiti mnoge katastrofe o kojima čitamo, doživljavamo ih svakodnevno? Kako Bog može dopustiti nasumične smrti djece, rak koji dolazi kod osobe koja je naizgled zdrava i sretna, tornada koji haraju četvrtima, terorističke napade, nasumična ubojstva nevinih, građanske ratove, požare koji haraju stambenim zgradama, napade 9. /11, i tako dalje, i tako dalje? Previše je katastrofa i tragedija i slučajnih događaja koji ubijaju i raskomadaju da bismo ih sve nabrojali. Razmislite o gladi koja postoji, siromaštvu, bolesti, zlouporabi droga, kriminalu. Čovjek se pita: gdje je Bog u svemu tome? Bože, zašto si nas napustio?
Ta su pitanja tisućama godina postavljali zamišljeni i očajni ljudi koji preispituju Boga iako shvaćaju da postoji. Bog je u tolikoj mjeri dio našeg postojanja da negiranje Njega znači negiranje samog sebe, podvrgavanje beskrajnoj tjeskobi oko onoga što je bilo, što jest i što će biti. Isus na križu citirao je Psalam 22, Bože zašto si me ostavio?, retoričkijer je znao da Bog, Sebstvo, nikada ne napušta.
Živimo u vremenima terora, katastrofa, zločina, rasnih sukoba, ekonomskih nevolja-ali naravno da su sva vremena slična, nikada nije bilo vrijeme mira, sreće, ljubavi, obilja, beskrajnog lijepog neba i punih želuca. Dakle, budući da svaki trenutak ima dovoljno razloga za brigu, ljudi – zapravo sve životinje – strahuju.
Strah, bojažljivost, kukavičluk, moglo bi se reći, prirodno su stanje čovječanstva. Jer kako se možemo suočiti sa svakim trenutkom neizvjesnosti s određenom hrabrošću i vjerom? To je sasvim nemoguće, jer dolazi sljedeći trenutak neizvjesnosti, a nakon njega sljedeći, i sljedeći, i sljedeći. Ne prestaje sve do smrti. Tjeskoba svakog trenutka koji prolazi uvjerava neke ljude da postoji apsolut nesigurnost u svijetu, odnosno nema Boga.
U drugom pismu Pavla iz Tarza svom prijatelju Timoteju, Pavao je u jednoj rečenici sažeo ljudsku dilemu, sažeo kršćanstvo i sažeo zašto je ateizam filozofija koja se temelji na fantaziji. Rekao je Timoteju da Bog od nas traži da budemo neustrašivi: neustrašivost proizlazi iz moći, ljubavi i samokontrole. Grčka riječ za moć, dynamisista je riječ koja se koristi u evanđelja opisati Isusovu moć u liječenju drugih. To je snaga ljubavi. A tu moć ljubavi čovjek može samo pomoću samokontrole, odnosno samosvijesti, shvatiti da se ljubav nalazi u njemu samom. A ova ljubav je Bog, jer kao što je Ivan uistinu rekao, Bog je ljubav.
Ljubav je univerzalna, konstanta kroz vrijeme i mjesto, nalazi se svugdje gdje ima mržnje, očaja, tragedije, patnje. Ljubav je univerzalna, transcendentna, vječna, beskonačna. Ateist proglašava da nema Boga, zatim proglašava da ljubav postoji, ne shvaćajući inherentnu kontradikciju.
Disciplinirati sebe, kanalizirati ljubav prema drugima, djelo je velike moći. To je sredstvo kojim se ljubav bori protiv mržnje.
Mnogo je buke u našem društvu: televizija, filmovi, video zapisi, mobiteli, tableti, računala, iPhone, zvučnici, slušalice—popis ide u nedogled. Ljudi neprestano razgovaraju i slušaju, iako je rijetko komunikacija relevantna. Ako se osoba povuče u svoju sobu, tamo može pronaći Boga.
Autor fotografije Victoria Heath na Unsplash
