Svečano misno slavlje proslave blagdana Stepinčeva u ponedjeljak, 10. veljače u Župi Presvetog Trojstva u Krašiću predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak. Na misnom slavlju koncelebrirali su mons. Nikola Kekić, vladika križevački u miru, mons. Juraj Batelja, generalni postulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, fra Tomislav Glavnik, ravnatelj Hrvatskog Caritasa i brojni okupljeni svećenici.
U propovijedi biskup Petanjak je rekao:
Draga braćo i sestre, dragi štovatelji blaženog Alojzija Stepinca!
Kad odvrtim film i vratim se u djetinjstvo mogao bih reći da sam štovanje prema blaženom Alojziju Stepincu upio s majčinim mlijekom, jer otkad znam za sebe kardinal Stepinac je u našoj obitelji zauzimao posebno mjesto. Njemu se divilo i o njemu se govorilo s posebnim poštovanjem ali i oprezom, da ono što se u kući čuje, iz kuće ne izlazi.
U najranijem djetinjstvu smo naučili i shvatili da moramo živjeti na više različitih razina. Nešto ostaje samo u obitelji, nešto se dijeli s rodbinom i prijateljima, drugi je način govora i ophođenja u školi, drugi u selu. Bilo je nezamislivo proći kroz selo i susresti bilo koga, a da ga se ne pozdravi. I kod tog najobičnijeg pozdrava svi smo znali kome se kaže Faljen Isus, a kome Dobar dan. Nikad se nismo zabunili.
U srednjoj školi u Osijeku fra Nikola Stanko Novak donio mi je jedne večeri 1979. Životopis Alojzija Stepinca kojeg je napisao fra Aleksa Benigar, a on ga je prošvercao preko granice. Dao mi je da ga pročitam i da o tome šutim.
Sve što sam do sada rekao stariji su veoma dobro razumjeli, a mlađi će se možda pitati: zašto, kako, zbog čega?, jer se ne mogu prenijeti u duh jednog drugačijeg vremena i svijeta.
Slavimo kardinala Stepinca kao mučenika. Mučeništvo kao takvo solidan je temelj za početak razmišljanja i smještaja te osobe u svoje vrijeme. Čim je riječ o mučeniku znači da govorimo o teškim vremenima. Ako netko mora braniti svoja uvjerenja i pod cijenu života i ako je taj spreman za ta uvjerenja umrijeti, onda na drugoj strani postoji netko tko se boji ovoga koji je toliko dosljedan u svojim stavovima da je za njih spreman i umrijeti. Kako god to zvučalo pomalo čudno i nestvarno, mučenik je uvijek u prednosti i mučenik je uvijek pobjednik, a egzekutor je samo prividni pobjednik, a zapravo je žrtva svojih krivih uvjerenja, opredjeljenja i zločina, kojeg čini iz straha da će mu ovaj pobrkati njegove planove. Kad bi egzekutori zločina imali malo soli u glavi nikada ne bi zločin učinili, jer se protiv živih možeš, ali protiv mrtvih ne možeš boriti.To se potvrdilo i u slučaju kardinala Stepinca. Dok je bio živ moglo ga se kontrolirati i držati pod prismotrom, ali kad je umro, što ćemo sad? Zadat će im više muke mrtav nego živ.
Ako ga pokopamo u Krašiću, to je selo, zaboravit će ga. A što ako to selo postane mjestom hodočašća? Zabit ćemo si autogol.
Bolje je onda da ga se pokopa u Zagrebu. U velikom gradu će se manje primijetiti, ako tko bude dolazio na njegov grob. Mrtvi znaju stvarati velike probleme, a više ih ne možeš ušutkati.
Osobito to vrijedi za mučenike, jer su oni svjedoci vjere i svjedoci Isusa Krista.
Sva njihova snaga i besmrtnost izviru iz tog nepokolebivog svjedočenja. I zato kad se govori o blaženom Alojziju Stepincu uvijek se mora krenuti od njegovih kršćanskih uvjerenja i opredjeljenja za Krista.
Iz vjere proizlazi sve ono što je bio i što je činio. Poput svakog vjernika on je rastao u svojoj vjeri, a službe koje je obnašao proširivale su njegove horizonte i uvodile ga u nove spoznaje.
Pri tome treba imati na pameti da je Bog gospodar povijesti i da on u svakome vremenu podiže ljude koji su potrebni tom vremenu. Tako se obistinjuje da milost prethodi naravi.
Bog je uvijek na djelu i ne zaboravlja svoj narod. Njegov je Duh u tome narodu i na posebni način je prisutan u nekim pojedincima, a onda dolazi i naš ljudski element, hoćemo li mi odgovoriti poticajima toga Duha.
U teška vremena prije, za vrijeme i poslije drugog svjetskog rata, Bog je u pojedinim zemljama podigao velike pastire koji su trebali biti svjetlo u tami tog vremena. Neki poput blaženog Alojzija Stepinca su se znali nositi s izazovima tog vremena, zato što su bili stameni u svojoj vjeri i što su znali da su prije svega oči njihovih vjernika uprte u njih. Znali su da dok stoje oni da će stajati i narod.
Iz tog uvjerenja proizlazi Stepinčeva tvrdnja izrečena 3. listopada 1946. za vrijeme suđenja: »Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. […] Ako […] svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu?«
Nesreća je bila što je Nezavisna Država Hrvatska nastala u zamršenim ratnim vremenima i što se u njima nisu svi snašli i postavili na ispravan način. Ali, ne i Stepinac. On se radovao svojoj državi, i činio sa svoje strane sve što mu je moguće da se ona gradi na Kristovu evanđelju, kao što će to činiti i nakon rata.
Njegovo rodoljublje je snažno proizlazilo iz njegove vjere. Vjera kao i ljubav nisu ideologija, nego uvijek traže konkretno lice. Ne ostvaruju se u zraku nego u konkretnom čovjeku i narodu, uvijek na djelu.
Ljudi vjere i akcije su u najvećem stupnju misionari i misionarke.
Ljudi vjere i domoljublja su heroji.
Oni poput buldožera idu naprijed. Kod njih nema ni lijevo ni desno, a osobito nema malo lijevo malo desno, jer su njihovi stavovi životni. Njihov stav je njihov život. Nema kompromisa.
U cijelom evanđelju ne postoji riječ kompromis. Postoji dobro i postoji zlo. Dobru ne treba kompromis, jer je dobro. A sa zlom se nikada ne smije činiti kompromis, jer te vodi u provaliju i u smrt.
Ako ne želiš izgubiti glavu moraš se obratiti, promijeniti i početi činiti dobro. Ne postoji treći put, ne postoji srednji put, ne postoji put kompromisa. Bog ne poznaje takav put.
Kod Boga postoji put neizmjernog strpljenja koji je prožet njegovom bezgraničnom ljubavlju i milosrđem, u nadi da će onaj koji se nalazi na putu zla progledati ili lupnuti glavom i obratiti se i spasiti.
Mučenik i blaženik Alojzije Stepinac je čovjek vjere, čovjek akcije, rodoljub bez kompromisa i u vrijeme NDH i u vrijeme komunističke diktature, a ta diktatura to nije mogla nikako podnijeti i progutati iz jednostavnog razloga što Stepinac nije bio njezin izdanak, što Stepinac nije bio njezin plod.
Komunistička diktatura nije mogla podnijeti ni svoje članove, ako su stršili i ako su bili ne znam kako pametni i sposobni, jednostavno zato, što ih ona nije stvorila i što ih nije mogla kontrolirati.
Oni bi i Boga priznali, kad bi ga mogli stvoriti i kad bi ga mogli kontrolirati. A budući da to ne mogu, treba se boriti protiv njega i svih koji u njega vjeruju. To je bit komunističke ideologije.
Oni su dobro znali da se Stepinac u nju ne može uklopiti ni po kakvoj osnovi i morao je biti maknut silom.
A budući da je hrvatski narod najvećim dijelom katolički, micanjem Stepinca željelo se začepiti usta cijelom narodu, a dogodilo se upravo suprotno. Dogodilo se ono što mladi danas vole reći „kliknuli“ su na prvu.
Stepinac i hrvatski narod „kliknuli“ su na prvu. Kao što je Stepinac prepoznao bilo hrvatskog naroda tako je i hrvatski narod prepoznao bilo kardinala Stepinca, a to bilo snažno je održavao na životu kardinal Franjo Kuharić svojim primjerom života i svojim propovijedima, a kasnije nastavio kardinal Bozanić.
Kad god se silom nešto želi nametnuti i postići, postiže se suprotni učinak.
Nemojte zamjeriti ako ovdje dodam još nešto što je zapravo nadahnulo moj govor danas ovdje, a to je svjetsko prvenstvo u rukometu. Pratili smo svaku utakmicu naše reprezentacije i mogli smo osjetiti koliko su naši igrači ugradili u svaku utakmicu čitave sebe: svoje zdravlje i psihičko i fizičko. Dali su sve od sebe, čitave sebe. Ugradili su svoj talent, to je ono što su bez svojih zasluga od Boga primili. Zatim su tom talentu dodali svoj ogromni rad, trud, trening, volju, želju, srčanost. Na Božji dar, dodali su svoj ljudski mar, a sve je prožimalo rodoljublje i želja da usreće cijeli narod.
I kad se to dogodilo, kad su se popeli na krov svijeta, onda se još i danas, nakon svega što smo proživjeli u dvadesetom stoljeću i što još uvijek proživljavamo, pojavi netko toliko drzak da bi tu cijelu reprezentaciju maknuo danas kao i Stepinca nekad samo zato što su rodoljubi.
Takvima je prošlog ponedjeljka očito Trg bana Jelačića izgledao kao kraj svijeta. Ljudska zloba je neizmjerna. Ljudska mržnja se ničim ne može protumačiti, niti razumjeti, nego samim zlom. Ako je ljudska zloba neizmjerna, onda je ljudska dobrota, svetost, mučeništvo, herojstvo itekako protumačivo, jer ima svoj korijen u Bogu i svoj vječni primjer u križu Kristovu.
Uoči svoje muke i smrti Isus kaže: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako li umre donosi obilat rod« (Iv 12, 23-24).
Blaženi Alojzije Stepinac je zrno koje je palo na zemlju i koje je donijelo toliki plod da unatoč svih svojih napora komunistički sistem ne samo da nije uništio katoličanstvo nego ga je učinio plodnim i ne samo da nismo nestali s povijesne scene nego smo i svoju državu stvorili.
I kad jednom bude proglašen svetim, Stepinac će i dalje biti osporavan od svih onih koji ne podnose Hrvate, jer je Stepinac neodvojiv od Hrvata i Hrvati od njega.
To je njegova i naša sudbina, a sada samo o nama ovisi je li mi imamo beskompromisnu vjeru u Isusa Krista i domoljublje, kakvo je on imao, koje će se znati nositi sa svim izazovima ovoga svijeta, kao što se on znao nositi sa izazovima svoga vremena. Amen.
Izvor: ika.hkm.hr
