U nedjelju, 31. prosinca 2023. godine je prva godišnjica smrti pape Benedikta XVI. koji je preminuo u 95. godini života, 31. 12. 2022. g., u 9,34 sati, u domu ‘Mater Ecclesiae’ u Vatikanu, gdje je proveo zadnjih devet godina svoga života, nakon umirovljenja 2013. godine.
Povodom njegove prve godišnjice smrti, u prisjećanju na ono što je učinio za vrijeme svoga pontifikata, objavljujemo prigodni tekst kojeg je napisao mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup u miru.
Benedikit XVI. u Vatikanskim vrtovima
1. Nekoliko biografskih podataka
Papa u miru Benedikt XVI. obilježava 16. travnja ove godine svoj 95. rođendan. To se poklapa s Velikom subotom kad je 1927. u mjestu Marktl am Inn (Gornja Bavarska) bio kršten samo četiri sata nakon rođenja, upravo na Veliku Subotu ujutro. Imao sam prigode pohoditi crkvu njegova krštenja i vidjeti krstionicu koja stoji pred sporednim oltarom kao trajni spomen na taj događaj. Nakon Drugog svjetskog rata započeo je studij teologije, a svećeničko ređenje primio je zajedno s bratom Georgom 1951. godine. Nakon obrane doktorata iz teologije postao je sveučilišni profesor dogmatike i fundamentalne teologije koje je predavao na više sveučilišta, u Freisingu (1952–59), Bonnu (1959.-1963.), Münsteru (1963.–1966.), Tübingenu (1966.–1969.) i Regensburgu (1969.– 1977.) gdje je obnašao i dužnost dodekana sveučilišta. Bio je aktivan i na Drugom Vatikanskom saboru kao teološki savjetnik kard. Josepha Fringsa, nadbiskupa Kölna.
Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom Münhena i kardinalom (1977.), a Ivan Pavao II. pozvao ga je u Rim da bude pročelnik Kongregacije za nauk vjere (1981.) poslije kardinala Franje Šepera. Na toj službi ostao je punih 15 godina. Za papu je izabran, tri dana nakon svoga rođendana, 19. travnja 2005. godine. Kad je izabran kao 265. papa po redu bio je najstariji papa u posljednja tri stoljeća, jer je imao 78 godina kada je izabran. Njegove prve riječi nakon izbora bile su: „Draga braćo i sestre, nakon velikoga pape Ivana Pavla II. gospoda kardinali izabrali su mene, jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu…“ Njegov izbor za papu liberalna i ateistička sredstva javnog priopćavanja nisu dočekali blagonaklono. Poznavatelji tadašnjeg stanja navode više razloga: Disciplinirao je sljedbenike liberalne teologije oslobođenja, oštro osudio rodnu ideologiju i homoseksualne brakove, tražio da se političarima, koji su bili za pobačaj, zabrani bilo kakva aktivnost u Crkvi, zalagao se da Turska ne uđe u Europsku Uniju.
Svojim radom papa Benedikt XVI. pokazao se obnoviteljem bogoslužja. Istakao se kao veliki teolog svoga vremena, zauzeti branitelj vjere, uvaženi promicatelj dijaloga i osobiti štovatelj euharistije. Crkvu je učvrstio u svetoj stezi gledom na sakramente i druga dogmatska pitanja. O tomu najrječitije govore njegovi objavljeni dokumenti u obliku „motu proprija“, „enciklika“ ili pak „apostolskih konstitucija“. Tome valja dodati osobito vrijednu trilogiju o Isus Kristu koju je objavio u tri vremenska navrata: Isus iz Nazareta -od krštenja do Preobraženja, 2007.; Isus iz Nazareta -od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća, 2011. i Djetinjstvo Isusovo, 2012. Na hrvatskom ima dosta prevedenih knjiga, kao napr. Uvod u kršćanstvo, Sol zemlje, Bog i svijet, Razgovor o vjeri, Bog je s nama, Na putu k Isusu Kristu, Vjera-istina-tolerancija, Božićni blagoslov, Bog Isusa Krista, Moj život (autobiografija), Duh liturgije, U službi istine…koja je prije nekoliko godina među deset najprodavanijih knjiga. Knjiga „Svjetlo svijeta“ četvrta je knjiga njegovih intervjua, a prva koju piše u ulozi Svetog Oca. U prvoj knjizi, „Razgovor o vjeri“, kardinal Ratzinger je odgovarao na pitanja talijanskog pisca Vittorija Messorija, a knjiga je postala pravim bestsellerom za ono vrijeme. U tom razgovoru kardinal Ratzinger na razumljiv način odgovara na pitanja kao što je diktatura relativizma, pedofilija, globalna kriza, vatikanska banka IOR, financijski skandali, kontracepcija, odnos katolika s muslimanima, celibat, pobačaj, rastava i još puno toga interesantnog sadržaja.
Blagoslov naroda za vrijeme općih audijencija
2. Priopćenje koje je iznenadilo i uzdrmalo vjerničku javnost
U prijepodnevnim satima, 13. veljače 2013. papa Benedikt XVI. imao je susret s kardinalima. U toj prigodi izgovorio je na latinskom riječi koje nitko nije očekivao. „Pozvao sam vas na ovaj Konzistorij, ne samo zbog kanonizacije nego da vam priopćim odluku od velike važnosti za život Crkve. Nakon što sam nebrojeno puta preispitivao svoju savjest pred Bogom, došao sam do zaključka da moje snage, zbog odmaklih godina, nisu više odgovarajuće tome da budem Petrov nasljednik… Iz ovog razloga, potpuno slobodan i svjestan ozbiljnosti svog poteza, objavljujem da se odričem mjesta rimskog biskupa, dužnosti koju su mi kardinali povjerili 19. travnja 2005. Tako će od 28. veljače 2013. u 20 sati stolica Svetog Petra biti prazna.. Zahvaljujem vam iskreno na ljubavi i vašem radu kojim ste me podržavali i tražim oproštenje za sve svoje propuste. Želim također naglasiti da ću nastaviti predano služiti Svetoj Crkvi kroz život posvećen molitvi”.
Ova vijest, koja se proširila munjevitom brzinom diljem svijeta, pogodila je ne samo zbor kardinala, nego sve kršćane. Usporedba nije prikladna, ali ću je spomenuti radi rečenice koju je u jednoj pjesmi izrekao talijanski književnik Alessandro Manzoni u prigodi smrti francuskog cara Napoleona. On je tada u jednom spjevu zapisao: „Così percossa, attonita la terra al nunzio sta“. A to u prijevodu zvuči kako je „zemlja potresena tom viješću ostala bez daha“. Mnogi su, doista, ostali „bez riječi i bez daha“ kad su čuli ili pročitali da je papa Benedekt XVI. 13. veljače 2013. podnio ostavku. Desetak dana kasnije, u nedjelju 24. veljače 2013. kad je molio posljednji Angelus s hodočasnicima okupljenima na Trgu sv. Petra on je rekao kako ga „Gospodin sada zove da se uspne na goru kako bi se još više posvetio molitvi i razmatranju“. No, to nikako „ne znači napustiti Crkvu, već u njoj nastaviti služiti istim predanjem i ljubavlju kojom sam to činio do sada, ali na način koji više odgovara mojoj dobi i mojim snagama. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra”, rekao je Benedikt XVI. na posljednjoj općoj audijenciji, 27. veljače 2013. godine. Zadržao je svoje papinsko ime, a titula koju nosi je „pontifex emeritus“, odnosno počasni biskup Rima.
Gledajući stvari unazad prisjećamo se i pitanja koje mu je u knjizi „Svjetlo svijeta“ (2010.) bilo postavljeno, upravo u teško vrijeme suočavanja s aferama u Crkvi. Tada ga je, naime, novinar upitao razmišlja li o povlačenju. Papa Benedikta XVI. tada je odgovorio: „Kad je opasnost velika, ne smije se pobjeći. To nije trenutak za povlačenje. Upravo se u takvom trenutku mora ustrajati i izdržati. Čovjek može odstupiti u nekom mirnom času ili kad jednostavno više ne može. Ali ne može se bježati kad vrebaju opasnosti, pa reći da to treba učiniti netko drugi“. Tako je govorio i razmišljao papa Benedikt XVI. koji je imao ozbiljnih razloga već tada reći da je starac, te da suočen s velikim problemima, ne može više. Ali, rekao je „ne može se pobjeći dok traje opasnost“. Na dodatno pitanje, međutim, je li uopće moguće zamisliti situaciju u kojoj bi Papina ostavka bila primjerena, Benedikt XVI. je objasnio: „Kad Papa dođe do jasne spoznaje da psihički, fizički i duhovno više ne može izvršavati nalog svoje službe, tada ima pravo, a možda i obvezu, odstupiti“. Tu je, čini mi se, utemeljena njegova odluka za koju je rekao da ju je donio „nakon duljeg propitivanja vlastite savjesti pred Bogom“. Sve je dobro odvagao. Shvatio je da ga izdaju snage, vitalnost, pa ne može više.
Zanimljivo je ovdje spomenuti podatak kad je u duhu koncilske odredbe uz svoj 75. rođendan donio Ivanu Pavlu II. kovertiranu ostavku (2002.). Kažu da se Ivan Pavao II. nije ni osvrnuo na to već rekao, „Tu kovertu stavite u džep, a sad ćemo razgovarati“. Papa nije uvažio njegovu želju za ostavkom, nego je rekao „trebaš mi sada“. Kard. Ratzinger je i dalje ostao na čelu Kongregacije za nauk vjere, sve do smrti Ivana Pavla II. (2005.). Ima još nešto što u ono vrijeme nije bilo primijećeno. Papa Benedikt XVI. je, naime, 29. travnja 2009. u prigodi pohoda Akvili radi potresa koji je pogodio tu regiju, svoj prvi papinski palij, kojeg je dobio na dan uvođenja u službu kao Petrov nasljednik, ostavio je na grobu pape Celestina V. A papa Celestin V. prvi je papa u povijesti koji se nakon tri i po mjeseca papinstva odrekao papinske službe (1294.) i vratio u svoj samostan u pustinji, a bio je izabran u 80. godini života. Papa Benedikt XV. imao je 78 godina kad su ga kardinali izabrali kao „jednostavnog i poniznog radnika u Gospodnjem vinogradu“.
Nadbiskup Puljić u susretu s papom Benediktom XVI za vrijeme pohoda „Ad Limina“, 7. srpnja 2006.
3. Benedikt XVI. je teolog i kateheta razuma i srca
U ovom kratkom prikazu uz 95. rođendan dragog Pape Ratzingera, htio bih letimično spomenuti neke stvari i događaje koje je on učinio nakon „bijelog dima iz Sikstinske kapele“ (19. travnja 2005. u 17,50 sati). Uzeo je ime Benedikt XVI., a svojom prvom enciklikom „Bog je ljubav“ postavio je orijentir i čvrste temelje svoga pontifikata. Svojim nastupima u sveučilišnim dvoranama, akademijama i parlamentima prodrmao je svijet i sve koji su odgovorni za javno djelovanje. Pozvao je Crkvu neka razmišlja o ključnim pitanjima suvremenog čovječanstva. Stao je u obranu braka i obitelji, jasno progovorio o bioetičkim otvorenim pitanjima, naglašeno se zauzimao za obranu vjerskih sloboda za sve, posebice za kršćane tamo gdje su ugroženi. Razvijao je i jačao ekumenizam i dijalog s onima koji vjeruju, kao i s onima koji sumnjaju, traže ili ne vjeruju. Za njih je pokrenuo i osnovao posebnu instituciju: „Vrata naroda“.
Tijekom Svećeničke godine (2010.) isticao je ljepotu, važnost sakramentalnog svećeništva, i posebice njegovu otajstvenost kao dar „Isusova Srca“. No, nije se plašio zakoračiti i na svjetsku pozornicu na koju su bile uperene kamere i medijska blještavila zbog senzacionalne vijesti o zlostavljanju maloljetnika u Crkvi. Skrušeno, ponizno i odvažno zamolio je oproštenje u ime svih povrijeđenih, te hrabro progovorio o traumi spolnog zlostavljanja, posebice maloljetnika. Pokazao se kao izvrstan vjeroučitelj, kateheta koji se zna obraćati ljudskom razumu i srcu. Crkvu je podsjećao na njezinu teološku baštinu, a vjernike je podučavao o ljepoti liturgije. Borio se protiv korupcije, zauzimao se za poštivanje vjerskih sloboda, podupirao odvojenost i autonomiju državnih i crkvenih vlasti. Ali, naglašavao prijeku potrebu njihove međusobne suradnje za opće dobro društva i svijeta.
Apostolskom pobudnicom „Riječ Božja“ (2010.) pozvao je sve kršćane neka bolje upoznaju Bibliju, kao što je apostolskom pobudnicom „Sakrament ljubavi“ (2007.) podsjetio da je euharistija središte kršćanskoga života. Svojom katehetskom metodom i pastoralnim stilom neumorno je ponavljao da se razum, duša i srce moraju krijepiti, hraniti i jačati Božjom Riječju i euharistijom. Tako je u osam godina svoga pontifikata pokazao da je izvrstan teolog i kateheta koji istinsku suosjeća s ljudima našega doba, a obdaren je osobitom svećeničkom ljubavlju.
Još dok je bio nadbiskup i kardinal u više navrata isticao je kao će se „ključna utakmica za evanđelje“ odigravati u Europi, posebice, na zapadu, jer gotovo sva društva u svijetu na neki način „preuzimaju obrasce“ zapadnoeuropskog društva. Zato je zemljama stare kršćanske tradicije i baštine potrebna „nova evangelizacija“. A zemlje stare kršćanske tradicije u opasnosti su da ih izgube zajedno s kršćanskom vjerom i kulturom. Svoj je pontifikat usmjerio i na dijalog i sučeljavanje sa suvremenim zapadnim svijetom kako bi suzbio prevladavanje ili čak „diktaturu“ relativizma i spriječio svođenje vjere na „privatnu stvar“, kako bi se i Boga prognalo iz društva.
Kao starac osvajao je svijet svojim sjedinama, mirnoćom i blagim osmijehom. A u svijest javnosti polako se urezala slika „skromnog, jednostavnog radnika u Gospodnjem vinogradu“. Prije izbora za Papu mediji su ga prikazivali kao „nefleksibilnog branitelja dogme“. Ta se slika, kako tvrdi vatikanist Sandro Magister, pokazala potpuno krivom, koju pomalo nadomješta slika „blagog, radinog i milosrdnog oca“ kako je opisuje evanđeoska prispodoba. Pontifikat Benedikta XVI. najbolje se može protumačiti „ključem“ posljednje enciklike, „Ljubav u istini“. U svijetu i okruženju u kojem se sve manje drži do razuma, a sve više ističu emocije, gdje je najvažniji izgled, a ne bît stvari, Benedikt XVI. se pokazuje velikim apologetom razuma i svega onoga što razum čini i stvara. Moglo bi se kratko reći da je moto njegova pastirskog djelovanja bio „s ljubavlju u službi istine, vjere i razuma“. Slikovito rečeno razum i znanost „u zagrljaju s vjerom“ nikada se ne isključuju, niti sukobljavaju, već nadopunjuju.
4. Otajstvo Krista i Crkve jest nit vodilja njegovoga pontifikata
Svjestan važnosti otajstva Crkve papa Ratzinger je odmah na početku pontifikata najavio držati redovite kateheza srijedom o „otajstvenom odnosu Krista i Crkve“. Crkva se, naime, počela rađati kad je nekolicina galilejskih ribara susrela Isusa; kad su osvojeni njegovim pogledom i glasom čuli poziv: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ (Mk 1,17; Mt 4,19). Već kod prve kateheze rekao je kako želi „pokazati kako se „svjetlost Isusova lika odražava na liku Crkve (usp. Lumen gentium, 1), unatoč ograničenjima i sjenama naše krhke i grešne ljudskosti“. A kada je na svetkovinu Katedre Sv. Petra tumačio Berninijevo djelo ostvareno u brončanom prijestolju koje podržaju kipovi četvorice crkvenih naučitelja (Augustina, Ambrozija, Ivana Zlatoustog i Atanazija), pozvao je nazočne „neka se pomole za službu što mu je Gospodin povjerio“, te neka zazovu snagu Duha Svetoga u njegovom svakodnevnom služenju čitavoj Crkvi.
Papa Franjo je često obilazio svog predšasnika, Benedikta XVI.
Udžbenici povijesti obično prikazuju i opisuju ratove i osvajanja. Kad se proučava Crkvu, otkrivamo da je to povijest svetaca i reformatora, učitelja i mučenika, apostola, misionara i obnovitelja Crkve i društva. Sveci su vječni dokaz da Krist u Crkvi živi, te da umirući pobjeđuje. Njegova prolivena krv na Kalvariji daje vjernicima novu snagu i jakost. Sveci su Božji izabranici po kojima Kristovo djelo postaje vidljivo, a njihova nazočnost znak je duhovne obnove i vjerskog žara među ljudima. Crkva nije nikada bila bez Duha Svetoga, bez njegove mudrosti i istine, snage i ljubavi, kao ni bez nazočnosti svetih ljudi. Na raspolaganju joj je bilo „trostruko sredstvo“ za život i obranu svojih svetinja. To su kroz stoljeća bili „učeni, poslušni i sveti ljudi“ koje je „Bog podizao u svom narodu“ kako bi pred krivovjercima i „prosvijetljenima“ branili njezin nauk i cjelovitost kršćanske vjere. Kad su se pak nemoćnima pokazali najveći učenjaci, onda je Duh Sveti okupljao crkvene sabore kako bi „zbor biskupâ“ očitovao još jaču snagu, „apostolsku vlast primljenu od Gospodina“. „Duh Sveti i mi odlučismo“, bila je apostolska formula na Jeruzalemskom saboru, kao i na kasnijim saborima. A kad bi krivovjerci ustali i protiv sabora, oglašavao se Papa kao najviši i najjači lijek i autoritet. „Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju koju ni vrata paklena ne će nadvladati“.
Papa Benedikt XVI. kao izvrstan profesor na više njemačkih sveučilišta objavio je na tisuće i tisuće stranica. Bibliografija njegovih objavljenih radova obuhvaća više od 400 stranica. Neki su teolozi pokušavali u tom labirintu znanstvenoga doprinosa barem „u grubo“ otkriti „crvenu nit“ za koju bi se moglo reći da je „njegov znanstveni credo“. Došli su do zaključka da je „profesor Ratzinger“ u bîti „od glave do pete čovjek Crkve“ (W. Beinert, „Ecclesiasticus dalla testa ai piedi“, L’Osservatore Romano 24 febbraio 2013). Stoga, moglo bi se reći kako je „promicati dobro Crkve, svim svojim moćima uma i srca, bila glavna pokretačka snaga njegovoga razmišljanja“, već od mladih dana. Neki to povezuju s činjenicom što je rođen i kršten na Veliku Subotu, u sklopu Svetoga Trodnevlja kada se rodila Crkva. Dirnut činom njegova odreknuća, kao i čvrstom vjerom koju je svjedočio tijekom pontifikata, tada sam mu napisao: „Vaša odluka, Sveti Oče, otkriva čistoću duše, snažnu i nepokolebljivu vjeru, snagu poniznosti i blagosti, te veliku hrabrost kojom se zapravo odlikovao svaki korak Vašeg uzornog pontifikata. Zahvalni smo Božjoj Providnosti što smo mogli pratiti Vaš nauk tijekom osam godina Vašeg bogatog služenja. Osobito smo zahvalni na načinu kako ste vršili Petrovu službu: S velikim osjećajem crkvenosti i sigurnosti, dostojanstveno s vizijom i hrabrošću“.
Zajednička slika hrvatskih biskupa u prigodi pohoda Ad Limina, 7. srpnja 2006.
Ovim prigodnim uratkom uz prvu obljetnicu smrti pape Benedikta XVI. upućujemo Svemogućem žarku molitvu za pokoj njegove plemenite duše. Neka sada s neba prati svetu Crkvu Božju, kojoj je tako vjerno i odano služio, u ulozi profesora i biskupa, pročelnika Kongregacije za nauk vjere i na Petrovoj katedri. Novorođeni Krist neka „udijeli svojoj Crkvi mir i jedinstvo po cijelom krugu zemaljskom, kako bi ustrajala postojanom vjerom u ispovijedanju imena Isusova“. Njegova nasljednika Papu Franju, neka Bog čuva zdrava i nepovrijeđena svojoj svetoj Crkvi, a hrvatski narod neka ostane trajno vjeran i odan Petrovim nasljednicima.
Zahvalni smo Bogu za dar Benedikta XVI. koji je pružio Crkvi i svijetu uzor „jednostavnoga i poniznoga radnika u vinogradu Gospodnjem“. „U raj poveli ga anđeli i odveli u sveti grad Jeruzalem kako bi pokoj vječni imao“.
✠ Želimir Puljić,
nadbiskup zadarski u miru
Zadar, na prvu godišnjicu smrti Benedikta XVI.,
31. prosinca 2023. godine
