Euharistijskim slavljem u kapelici Blagovijesti u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, 8. veljače 2024. završene su trodnevne duhovne vježbe na kojima je sudjelovalo tridesetak svećenika Vrhbosanske nadbiskupije te molilo i razmišljalo na temu: Služit ćemo Gospodinu, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati (Jš 24,24). Svetu misu predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomo Vukšić uz koncelebraciju nadbiskupa vrhbosanskog u mira kardinala Vinka Puljića, voditelja duhovnih vježbi fra Stipe (Stipan) Juriča, člana Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. Slađana Ćosića i većine misnika, sudionika duhovnih vježbi.
„Dragi Kardinale, draga braćo svećenici, i osobito dragi Stipe, srdačan pozdrav svima na početku ovog Euharistijskog slavlja na završetku vaših duhovnih vježbi. Prikazat ćemo ovu Svetu misu kao zahvalnu molitvu Gospodinu za sve blagoslove, koje je po riječima i mislima voditelja duhovnih vježbi, zasijao u duše i u živote. Molit ćemo da to zasijano blago iznikne i donese obilat rod“, kazao je nadbiskup Vukšić te podsjetio na refren misnog otpjevnog psalma (106) toga dana: Sjeti nas se, Gospodine, po dobroti prema svome puku“! „Sjeti nas se, Gospodine, i blagoslovi u svemu što je dobro. Sjeti nas se i oprosti za sve što treba popraviti. Sjeti nas i blagoslovi kako bismo rasli na putu vlastitoga posvećenja“, rekao je nadbiskup Tomo uvodeći u pokajnički čin na početku Svete mise.
Prigodnu propovijed uputio je, ako i svih prijašnji dana duhovnih vježbi, dominikanac Jurič. Podsjetio je da je u razmatranju prije Misnog slavlja govorio o idolatriji, o težini toga grijeha i obraćanju te istaknuo da je idolatrija izvor svih drugih grijeha odnosno najteži grijeh. Potom se osvrnuo na misni evanđeoski odlomak toga dana u kojem evanđelist Marko (7,24-30) opisuje Isusov odlazak u tirski kraj i ozdravljenje kćerke jedne žene Grkinje, Sirofeničanke. „Isus službeno prelazi granice Izraela i time jasno otkriva da u Bogu nema granica. Čovjek je, zapravo, taj koji postavlja granice, međe, koji dijeli i razdvaja. Bog naprotiv ujedinjuje, jer donosi mir, a gdje je mir, onda je tu i jedinstvo“, istaknuo je fra Stipe. Podsjetio je da evanđelist Matej u svom opisu ovog događaja piše da Isus na ženinu molbu nije odgovorio ni riječ.
„Na prvi pogled, Isusov odgovor, odnosno njegova šutnja kod Mateja, je nešto iznenađujuće. Skloni smo tumačiti Isusovo održanje kao neku vrstu ravnodušnosti ili još gore neprijateljstva jer je žena tuđinka. No, je li to stvarno tako? Je li to stvarno slučaj? Odgovor je ne. Početno odbijanje, ili šutnja, nije ravnodušnost. Jer će Isus nešto kasnije učiniti čudo i uslišiti ženinu molitvu. Šutnja je naprotiv, i to je jako dobro zapamtiti, Božje oruđe kojim provjerava našu stvarnu vjeru, naše osjećaje, naše pravo raspoloženje, raspoloženje našeg srca. Molitva se ne može svesti na vjersko samoposluživanje, na automatsku raspodjelu usluga. Kad bi to bilo tako, onda bi nedostajao dijalog, strpljivost, a time i vjera. Za čudo se traži vjera. Možemo vapiti Bogu, možemo plakati s Bogom, ali nikada mu ne možemo nametnuti svoj raspored, nametnuti svoj kriterij dobra. On zna bolje od nas. Samo Bog u potpunosti zna što je dobro. Isusov odgovor daljnja je provjera ženine vjere. Ali ona ne popušta. Njezina molitva postaje sve poniznija i sve pouzdanija. Ona čvrsto vjeruje u Božju dobrotu i svemoć. I ništa je ne može pokolebati. Zato kaže da i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih. I evo, Isus konačno izgovara riječi milosrđa: ‘Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh’“, rekao je dominikanac Jurič te dodao da su se apostoli vjerojatno sablaznili zbog Isusova čuda učinjenog i velike vjere žene koja ne pripada izraelskom narodu.
Podsjetišvi da je Isus javno pohvalio ženinu vjeru riječima „O ženo! Velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako hoćeš“, fra Stipe je istaknuo da ova zgoda sadrži veliku lekciju i za sve kršćane. „Oni, koji su daleko od službene Crkve, mogu biti vrlo bliski Bogu. Dok oni, koji su blizu Crkve, mogu biti vrlo daleko od Boga… Isus nam daje uzor prave, ustrajne i ponizne molitve. Tuđinka je zadovoljna i s dječji mrvicama ispod stola. Želja joj je bila zdravlje za svoju kćer. Za sebe ništa. Ona moli za svoju kćer: ‘Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov!’. Te riječi, pune prodorne vjere i ponizne, ustrajne molitve, neka budu i naša molitva, naša svakidašnja molitva. Bez jake vjere rijetko ćemo biti uslišani. Ako sami dovoljno ne vjerujemo u uspjeh svoje molitve, vežemo Gospodinu ruke. Bez vjere nema uslišanja. Kad bi On nagrađivao našu slabu vjeru, učio bi nas da vjerujemo još slabije. I molimo još manje. Duboku i jaku vjeru prati i mora pratiti ustrajna i ponizna molitva. Svećenik mora biti čovjek molitve ako želi biti glasnik vjere. Sv. Augustin napisa: ‘Molitva je čovjekova snaga, a slabost Božja’. Draga braćo, iskoristimo tu snagu i tu slabost“, poručio je fra Stipe na kraju propovijedi.
Na kraju Svete mise riječi zahvale voditelju fra Stipi uputio je mons. Ćosić podsjećajući na njegovu izrečenu misao da je Božja riječ slatka i da nije poput kave u koju bi trebalo dodavati šećer.
Nakon Svete mise bogoslovska zajednica, na čelu s rektorom prč. Zdenkom Spajićem i duhovnikom vlč. Markom Hrskanovićem, ugostila je sve nazočne zajedničkim objedom u bogoslovskoj blagovaonici gdje je nadbiskup Vukšić još jednom zahvalio i voditelju i svim sudionicima duhovnih vježbi kao i bogoslovskoj zajednici i svima koji su se brinuli za hranu i smještaj okupljenih misnika. (kta)
