Svake godine ljudi tijekom Božića pišu o pjesmi “Mary Did You Know?” Ali pravo pitanje je za nas ostale. Znamo li da je Krist u potpunosti prisutan u Euharistiji? Znamo li da smo svaki put kad idemo na misu u prisutnosti cijelog neba, a ponajviše Presvetog Trojstva? Živimo li kao da dolazimo u intiman kontakt s našim Gospodinom i Spasiteljem svaki put kad se pričestimo?
Korizma je pred nama. Ušli smo u unutarnje putovanje, kako bismo se udaljili od svijeta i približili Bogu koji je stvorio sve što imamo ili ćemo ikada uživati, a pitanje između sada i tada je: Kako je moj život drugačiji jer poznajem Krista? Kako na moj život utječe Božja želja za mojim prijateljstvom? Koliko želim biti Isusov učenik, sljedbenik, prijatelj?
Isus nam u Svetom pismu kaže: “Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam” (Ivan 15,14). On to kaže odmah nakon što je rekao: “Nitko nema veće ljubavi od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Znamo da Krist govori o sebi i patnji i smrti koje će podnijeti za otkupljenje svijeta. No, to je i poziv svakome od nas, ako mu želimo biti prijatelj, da “život svoj položimo” za Krista.
Stoga tražimo male načine da se uskratimo. To je dio procesa, pomoći nam da tražimo i poslušamo poziv da položimo svoje živote i predamo svoja tijela (i svoje vrijeme i našu slobodu da djelujemo kako želimo) u korist djelovanja kako Bog želi. Što Bog hoće? Naše dobro, ali što je to što bi donijelo naše dobro? Kako znamo da što god radimo – bilo da čistimo snijeg, pripremamo večeru, čitamo, radimo ili se igramo – radimo ono što Bog želi?
Moramo ispitati plodove svojih života. Donosimo li iscjeljenje i nadu? Jesmo li zagovornici dobrog, istinitog i lijepog? Jesmo li radnici za siromašne, potrebite, nevine, bolesne, odbačene, omražene i progonjene? Živimo li živote koji izlijevaju milosrđe, tjelesno i duhovno, na druge?
Pitanje biti učenik nije pitanje provjeravanja s popisa svaki dan, poput obećanja da ćete vježbati ili živjeti s ograničenim proračunom, već voljna odluka pri svakom susretu, koja uključuje sublimiranje samog sebe. Biti Kristov sljedbenik i prijatelj znači neprestano sudjelovati u djelu otkupljenja svijeta kroz svoju službu, molitve i odnose. Polaganje vlastitog života trajan je čin srca, poput poziva na brak, poput požrtvovne naravi roditeljstva, poput potpunog darivanja sebe koje je sveti red, poput stalne borbe svake pojedine osobe vjere da živi svaki dan u nadi.
Stoga smo uvijek pred ulaskom u pustinju, lutanjem u našim životima, potpomognuti od našeg Gospodina manom i čudesima koja ne opažamo uvijek. Bog nas zove, i ne prestaje u sve dane našega života, nadajući se da ćemo danas reći: „Govori Gospodine, sluga tvoj sluša“ i približiti mu se, a udaljiti se od onoga što nas uspavljuje ili onemogućuje. prepoznati njegov glas.
