U Švedskoj, gdje katolici čine manje od dva posto stanovništva, a kontemplativni redovi su podzastupljeni, sestra Elisabeth iz karmelićanskog samostana Glumslöv nudi izvanredan pogled na način života koji je u Skandinaviji gotovo potpuno nepoznat.
Autor: Mario Galgano – Glumslöv, Švedska
S. Elisabeth, porijeklom s otoka Rügena i odgojena u katoličkoj obitelji u istočnoj Njemačkoj, opisala je svoj put do Karmela kao potragu za svojim pozivom.
Katolička crkva nije bila jače prisutna u njezinom rodnom kraju, pa je odlučila studirati teologiju u Bavarskoj. Tamo je tijekom studija i traženja Božje volje shvatila da se želi pridružiti karmelićankama.
Njezin župnik podsjetio ju je na njezina prijašnja putovanja mladih u Švedsku, tijekom kojih je već posjetila ovaj samostan. Zatim je donijela svoju odluku “prilično brzo”.
Oduvijek ju je privlačila kontemplativna molitva, a svoju tezu o unutarnjoj molitvi napisala je prema svetoj Tereziji Avilskoj.
Njezina početna briga bila je hoće li život u samostanu biti kompatibilan s njezinim temperamentom ili ne – odrasla je s mnogo braće i sestara – ali mjesec dana u Asizu utišao je taj strah.
U Asizu je osjetila da se više ne želi vratiti van. “Želim ostati unutra”, shvatila je, a klaustar joj nije bio “problem”.
Trenutno u Karmelu u Glumslövu živi 13 časnih sestara. Njihova primarna zadaća je kontemplativna molitva – težnja za sjedinjenjem s Bogom.
Zajednica vjeruje da ovo jedinstvo “ima posljedice za svijet”, u obliku “snage” ili “iscjeljujućeg odgovora” i vršenja pokore za grijehe svijeta.
“Mnogi su ljudi zaboravili Boga; mnogi su ljudi zaboravili Isusa, a mi mu jednostavno pokušavamo dati ono što možemo – a možda čak i više od onoga što bi se očekivalo”, potvrdila je sestra Elisabeth.
Svakodnevni život u samostanu uključuje i praktične poslove poput kuhanja i izrade odjeće, ali sve to postoji u službi molitve koja je uvijek na prvom mjestu.
Prema riječima s. Elizabete, samostan privlači mlade. Pripisala je to nastojanju sestara da žive “što je moguće bliže” izvornim ustavima svete Terezije Avilske.
Osjeća da je ovaj aspekt bio odlučujući razlog za odabir baš ovog karmelićanskog samostana, jer je vidjela da se u praksi provodi vrlo konkretan način života koji je proučavala u Terezijinim spisima.
Za časne sestre karmelićanke reguliran je kontakt s vanjskim svijetom.
Normalan kontakt s roditeljima, obitelji i prijateljima je moguć, ali ograničen. Posjeti obitelji ograničeni su na sedam dana godišnje, a komunikacija se odvija prvenstveno putem pisama – iako sve veći troškovi poštarine to otežavaju.
Vijesti iz svijeta redovnicama stižu uglavnom preko poglavarice, ali i putem prijatelja i obiteljskih posjeta. Dobivaju “širu sliku”, ne nužno sve detalje.
Odnosi sa susjedima su različiti: neki su prijateljski raspoloženi, dok drugi reagiraju negativno – primjerice, na zvuk zvona. Tu je i “agresija na vjeru” ili “kršćanstvo općenito”.
Danas se na redovnice u Švedskoj gleda kao na “prilično egzotične”. S. Elisabeth procjenjuje ukupan broj redovnica u Švedskoj na oko 100 do 111, u usporedbi s oko devet milijuna stanovnika. Postoji i nekoliko protestantskih zajednica, ali često sa samo dvije ili tri sestre.
Upitana o najljepšim i najtežim stranama samostanskog života, s. Elizabeta je odgovorila: „Najljepši je Isus“.
Jedinstvo s Bogom, rekla je, najbolja je stvar koja postoji. Njoj osobno najteži aspekt je život u zajednici, što pripisuje vlastitom temperamentu.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
