Jeruzalemski latinski patrijarh osvrće se na povijesni trenutak u Svetoj zemlji nakon sporazuma postignutog između Izraela i Hamasa i potvrđuje: “Imamo dužnost prema našim zajednicama – pomoći im da gledaju naprijed, pozitivno i spokojno, prema drugačijoj budućnosti.”
Andrea Tornielli i Beatrice Guarrera
Nade u izgradnju trajnog mira u Svetoj zemlji, poteškoće u Gazi i na Zapadnoj obali te osjećaj zajedništva izražen u javnim demonstracijama koje su okupile ljude u ime ljudskog dostojanstva bile su među temama kojih se dotakao jeruzalemski latinski patrijarh kardinal Pierbattista Pizzaballa, gostujući u srijedu 15. listopada u studiju Radio Vatikana. Kardinal je govorio o krhkom primirju, ali i o zajedničkoj nadi Izraelaca i Palestinaca da ovo nije samo “stanka”, već da se “život može nastaviti s novom perspektivom – onom koja nije rat i nasilje”.
U Rimu ste kako biste primili nagradu — nagradu Achille Silvestrini — koja će danas biti uručena ocu Gabrielu Romanelliju, župniku župe Svete Obitelji u Gazi. Kakva je situacija kršćana u toj zajednici koji su odlučili ostati u tako teškoj situaciji?
S njima smo u svakodnevnom kontaktu. Stalno pišu kako još ne mogu vjerovati da su uspjeli prespavati noć a da nisu čuli zvuk bombi. Ima još dronova, ali na to su navikli godinama. Inače, situacija ostaje vrlo fluidna. Kao što je poznato, bilo je sukoba među raznim frakcijama, ali sve je to bilo predvidljivo zbog obustave rata — još uvijek ne znamo je li doista završio — te su etape koje slijede još dosta neizvjesne, nejasne i nejasne. Sve treba obnoviti, posložiti, a bilo je — i još uvijek je — predvidljivo da će biti uspona i padova. Ima još mnogo toga za napraviti. Situacija je i dalje dramatična jer je sve uništeno. Ljudi se vraćaju, ali se vraćaju u ruševine. Bolnice ne rade; škole ne postoje. Još uvijek postoji pitanje tijela preminulih izraelskih talaca koja se moraju pronaći. To nije jednostavno, budući da su se u kaosu koji je nastao često gubila lokacija tih tijela. Nepovjerenje između stranaka i dalje je visoko. No, unatoč svemu tome, postoji nova atmosfera — još uvijek krhka, ali nadamo se da će postati stabilnija.
Kako je moguće, u ovom povijesnom i emocionalnom kontekstu, graditi nadu i bratstvo?
Prije svega, potrebno je vrijeme. Ne smijemo brkati nadu s rješenjem sukoba, koje nije posredovano. Kraj rata nije početak mira, niti je kraj sukoba. Sve ove aspekte treba imati na umu. Ipak, to je prirodno prvi korak. Nada je, kao što uvijek kažem, kći vjere. Ako vaše srce vjeruje, može učiniti stvarima u koje vjeruje stvarnima. Dakle, moramo prije svega raditi na tome — s onima koji se i dalje žele ponovno angažirati — kako bismo stvorili ovu mrežu, kako unutar Gaze tako i izvan nje, jer ne smijemo razdvajati dvije strane granica. Moramo graditi bratstvo. Vjerujem da postoji potreba za novim političkim vodstvom, ali i vjerskim vodstvom. To je vrlo važno i već smo počeli uspostavljati kontakte. Potrebna su nam nova lica, nove figure koje mogu pomoći u ponovnoj izgradnji drugačijeg narativa, temeljenog na uzajamnom poštovanju. Trebat će još dugo, jer rane su duboke, ali ne smijemo odustati. Dakle, još uvijek postoji nada u izgradnju trajnog mira, iako smo sada tek na prvim koracima. Prije svega moramo vjerovati u to – moramo to željeti. Vremenska linija će biti duga; ne bismo se trebali zavaravati misleći da će uskoro doći. Također moramo imati na umu neuspjehe prošlih sporazuma — mnoge neuspjehe koji su duboko potkopali povjerenje među stranama. Bit će nekoliko faza. Mislim da će možda sljedeća generacija imati slobodu koju ova generacija nema. Ali zadatak ove generacije je pripremiti sljedeću. Dakle, malo po malo, moramo stvoriti temelje i uvjete, s novim licima i novim vodstvom, i iznad svega, stvoriti okruženja koja postupno njeguju kulturu poštovanja, koja će zauzvrat donijeti mir.
Koje su konkretne nade ove generacije, ljudi koje svakodnevno susrećete u Jeruzalemu ili drugdje?
U ovom trenutku nalazimo se u novoj i još uvijek krhkoj fazi. Izašli smo iz dvije strašne godine. Nadamo se da smo došli do kraja tih godina – ne samo do privremene pauze. Tu nadu dijele svi, i Izraelci i Palestinci, desni ili lijevi, iz svih sredina. Svatko želi uistinu okrenuti stranicu. To je prva stvar. Naravno, postoje različita mišljenja, i politička i vjerska, i postoje različite perspektive. Ali među običnim ljudima također postoji snažna želja da ponovno žive, ne nužno u normali, već s novom perspektivom koja nije rat i nasilje.
Posljednjih dana čuli smo dramatična svjedočanstva o uvjetima u kojima su prolazili taoci koje drži Hamas, a koji su sada oslobođeni. Također smo čuli izvještaje o degradaciji koju su pretrpjeli palestinski zatvorenici zatočeni u izraelskim zatvorima. Što reći o ovoj patnji koja na neki način kao da presijeca obje strane? I o tome kako graditi budućnost koja ne proizlazi iz mržnje?
Ovo je bila jedna od najvećih tragedija ovog vremena. Rekli ste “zajednička patnja”, ali to nije tako percipirano. Svaka je strana bila zatvorena unutar svoje boli, gledajući samo svoju patnju, svoju perspektivu naroda. Kao što su i drugi rekli, svatko je bio toliko pun vlastite boli da nije imao više mjesta unutra da napravi mjesta za tuđu bol. Sada kada je ova situacija završila, možda se možemo postupno početi otvarati razumijevanju boli drugih. Razumjeti ne znači opravdati. Za to će trebati vremena — i ne znam hoće li u potpunosti uspjeti. Mržnja koja je posijana – ne samo u ove posljednje dvije godine, kada je eksplodirala, nego i puno prije, kroz narativ prezira, odbacivanja i isključivanja – zahtijeva novi jezik, nove riječi, ali i nove svjedoke. Ne možete odvojiti ono što je rečeno od onoga tko to govori. Dakle, ponavljam: potrebna su nam nova lica koja nam mogu pomoći da razmišljamo drugačije.
Kakva je situacija na Zapadnoj obali — u župama i malim selima kao što su Taybeh, Zababdeh ili Aboud? A koja je uloga kršćana i katolika, uključujući katolike koji govore hebrejski i koji su potpuno integrirani u izraelsko društvo?
To su dvije vrlo različite situacije. Na Zapadnoj obali, opća situacija – ne samo ona naših katoličkih kršćanskih župa – vrlo je krhka i stalno se pogoršava. Seoske zajednice koje ste spomenuli sve su izoliranije jedna od druge. Postoje stotine kontrolnih točaka koje reguliraju unutarnje kretanje, što situaciju čini sve težom. Kao što sam rekao nekoliko puta, postala je neka vrsta “zemlje bez zakona”, što znači “teritorij bez zakona”, jer postoje mnogi napadi i napetosti, uključujući one s doseljenicima, koje se, čini se, treba tolerirati, a ne zaustaviti. Ne postoji nikakva vlast kojoj bi se mogli obratiti kako bi se zaustavile ovakve situacije. To stvara velike napetosti i veliku nesigurnost unutar naših župa i zajednica. Na Zapadnoj obali situacija je i dalje vrlo krhka — ne samo politički, već i ekonomski. Dva glavna izvora — putovanje u Izrael na posao i hodočašća — trenutno su obustavljena i ne znamo kada i kako će se nastaviti. To snažno utječe na živote ljudi, osobito kršćana. Katolička zajednica koja govori hebrejski sastoji se od malih skupina od nekoliko stotina ljudi, koji su također primili nekoliko stotina djece migranata ili stranih radnika u Izraelu. Vjerujem da je njihova uloga osobito važna unutar same Crkve, a ne izvan nje. Oni u određenom smislu tjeraju našu biskupiju — koja je vrlo složena — da razmišlja široko, da se ne usredotoči samo na palestinsko pitanje, nego da se prisjeti da i unutar izraelskog društva postoji bol, postoje perspektive i vizije koje treba uzeti u obzir.
Posljednjih tjedana vidjeli smo masovne mobilizacije i demonstracije, uključujući Italiju, gdje su milijuni izašli na ulice. Osim ekstremističkih skupina i nekoliko neprihvatljivih slogana, postoje mladi ljudi koji pokazuju da žele izaći iz logike ravnodušnosti…
Svakako, bilo je ekscesa — nasilja, ali i jezika, uključujući i protiv judaizma. To je neprihvatljivo. Bilo je izjava koje bi na neki način mogle opravdati antisemitizam – nešto što u potpunosti i u potpunosti odbacujemo. To se mora jasno reći. Ali ne možemo generalizirati i reći da su svi bili takvi: bilo je mnogo ljudi — ne samo mladih — koji su sudjelovali. Ono što me se dojmilo bila je raznolikost: tisuće ljudi iz različitih sredina, generacija, pa čak i političkih opredjeljenja, ujedinili su se u tome da kažu “ne” slikama nasilja koje su vidjeli. To je, po meni, pozitivan aspekt, jer je probudio svijest — ne samo osobnu nego i zajedničku. Bili su ujedinjeni; u tom jedinstvu nastala je zajednica. Mislim da je to vrlo važno — formirati zajedništvo i jedinstvo oko nečega lijepog, kao što je dostojanstvo ljudske osobe i odbacivanje nasilja — crvene linije koje se ne smiju prijeći, čak ni u ime obrane. Ovo je bio lijep i pozitivan aspekt. Nadajmo se da će se nastaviti. Mislim da je to važno buđenje, također za razne vjerske i političke vođe, da shvate da unutar savjesti zajednice postoji nešto dobro što se mora zaštititi – i možda doći do izražaja čak i izvan ovog konteksta rata.
Okrećući se ponovno Svetoj zemlji, očekujete li povratak hodočasnika?
Nadamo se da je tako. Razgovarao sam s kustodom Svete Zemlje o tome da nešto zajedno učinimo, možda damo neke izjave. Pričekat ćemo dva ili tri tjedna da vidimo kako će se stvari razvijati. Tada mislim da ćemo morati početi, da tako kažemo, „odbijati“, posebno među Crkvama koje su bile vrlo blizu Svetoj zemlji u posljednje dvije godine, reći da je sada vrijeme da pokažemo solidarnost ne samo kroz molitvu, koja je bitna, i kroz pomoć, nego i kroz hodočašće.
Ove godine obilježava se 30 godina od atentata na Yitzhaka Rabina, čovjeka mira. Koliko je važno imati nove vođe koji su voljni posvetiti se miru? Vidite li neke pozitivne znakove u tom pogledu?
Vjerujem da je to jedan od odlučujućih aspekata. Rekao sam to mnogo puta i opet ću to ponoviti ovdje: trebamo nove vođe koji govore drugačijim jezikom od onoga što smo slušali posljednjih godina — ne samo političke vođe nego i vjerske. Prije trideset godina Rabin je govorio jedno, a vjerski vođe drugo. Sada je potrebno promijeniti; moramo toga postati svjesni. U tom kontekstu vrlo je važan međureligijski dijalog. Vjerujem da i međureligijski dijalog treba nova lica i ne može zanemariti ono što se dogodilo – ono što nas je sve ranilo. Treba uzeti u obzir i ono što je rečeno, i ono što nije rečeno — ne stati tu, nego ići naprijed, jer smo toga postali svjesni. Moramo ići dalje od toga, prisjećajući se što se dogodilo, a da ne budemo naivni. Poteškoće su brojne, ali mi imamo dužnost prema našim zajednicama — pomoći im da gledaju dalje, pozitivno i spokojno, prema drugačijoj budućnosti.
Što mislite o međunarodnoj raspravi o priznanju Države Palestine?
Palestincima ne treba samo prestanak rata i nasilja, niti im treba samo ekonomski pomoći i podupirati. Također im treba priznati njihovo dostojanstvo kao naroda. Ne znam je li tako često afirmirano rješenje “dva naroda, dvije države” kratkoročno ostvarivo. Neću ulaziti u ta politička pitanja. Ali Palestincima se ne može reći da nemaju pravo biti priznati kao narod u svojoj zemlji. Bilo je deklaracija – često samo teoretskih – koje moraju naći konkretnu realizaciju u kontekstu dijaloga strana, do kojeg će one same morati doći, uz pomoć i podršku međunarodne zajednice.
Jeste li osjetili Papinu blizinu u to vrijeme?
Osjetili smo blizinu pape Leona. Već smo prije osjetili blizinu pape Franje, a zatim i pape Lava. Imaju različite osobnosti, ali oboje su svoju bliskost izrazili na vrlo konkretne načine — kroz gh telefonskih poziva, kroz česte kontakte sa župnikom Gaze — iako te stvari ne dospiju u vijesti. I to je u redu: važno je, jer dobro morate činiti zbog njega samog, a ne zbog reklame. Ta je bliskost izražena i na vrlo opipljive načine, kroz konkretnu pomoć. Posljednja gesta koju smo primili prije samo nekoliko dana bila je papina želja da pošalje tisuće antibiotika u pojas Gaze.
Hvala vam što ste pročitali naš članak. Možete biti u toku pretplatom na naš dnevni bilten. Samo kliknite ovdje
